Objavljeno u Nacionalu br. 948, 04. srpanj 2016.

Sambo, borilačka vještina samoobrane bez oružja, razvio se u SSSR-u gdje su ga prakticirale elitne jedinice. Devedesetih je sambo – spoj džuda, kickboxinga, tajlandskog boksa i boksa – postao popularan u cijelom svijetu, a posljednjih godina raste broj boraca i u Hrvatskoj

U zagrebačkoj Sloboštini smješten je UFC Crows, prvi od ukupno devet sambo klubova u Hrvatskoj. Klub je 2007. započeo s MMA borbama, ali se zbog neorganiziranosti tog sporta brzo okrenuo drugom, još naprednijem, težem – combat sambu. Danas borci tog kluba osvajaju medalje na međunarodnim natjecanjima i pridonose popularizaciji tog sporta u Hrvatskoj, ali i Hrvata kao sambo boraca na međunarodnoj sportskoj sceni kojom dominiraju Rusi. Među njima je daleko najuspješniji MMA borac Fjodor Emelianenko, čija je osnovna disciplina sambo i koji je postao simbol te ruske borilačke vještine koja označava samoobranu bez oružja. Razvila se 20-ih godina prošlog stoljeća unutar sovjetske Crvene armije i prvenstveno se veže uz obavještajne službe i specijalne jedinice. Krajem tridesetih godina postala je i službena borilačka vještina nekadašnjeg SSSR-a. Prilično zatvoren krug ljudi koji su ga trenirali činili su svojevrsnu gardu sovjetskog imperija. Sve do raspada SSSR-a sambo je bio i dio tjelesnog odgoja u ruskim školama. Objavom prvog priručnika početkom 90-ih godina, sambo doživljava svjetsku popularnost. Njoj je svakako pridonio i spomenuti Emelianenko.

Ruski predsjednik Vladimir Putin veliki je ljubitelj borilačkih vještina. S 14 godina počeo je trenirati sambo, a onda se prebacio na džudo. Na ovogodišnjem europskom prvenstvu u ruskom Kazanu, Putin je kazao da je sretan što se svake godine u Rusiji povećava interes za sambo te je istaknuo da se time čine koraci prema ulasku sambo boraca na Olimpijske igre.

Sambo borci nose kurtku, odnosno sambovku, crvene ili plave boje koja podsjeća na kimono, sambetke, odnosno hrvačke cipele, te šorc i pojas u istoj boji. Sambo ima više disciplina. Sportski sambo podsjeća na džudo jer se protivnici nadmeću bez udaraca. Sambo za samoobranu bazira se na džiju džicuu i aikidu i može se trenirati sa sportskim sambom. Combat sambo je zahtjevnija disciplina, namijenjena prvenstveno vojsci i policiji, u kojoj je dozvoljeno gotovo sve, udarci glavom, laktom, koljenima… Specijalni sambo je posebna varijanta borilačkog samba čije se tehnike drže u tajnosti za pripadnike specijalnih jedinica. U Americi se razvio i freestyle sambo kao civilna varijanta koja se ne trenira u klasičnim sportskim klubovima.

“Udarci glavom u combat sambu mogu biti opasni, udara se full snagom, nema poštede. Kada vas jednom uhvate za kurtku, nema više oslobađanja. I zato je puno teži od MMA borbi. Combat sambo je najteži borilački sport – on je spoj džuda, kickboxinga, tajlandskog boksa i boksa”, kaže osnivač kluba Crows i predsjednik Hrvatskog sambo saveza Željko Banić.

‘Sambo je najkompleksniji sport. Dozvoljena su džudo bacanja, hrvačka bacanja, udarci glavom u glavu, čak i u genitalije’, kaže sambo borac Matija Radielović

Budući da je sambo bazično vojna vještina, ono što nije prihvatljivo za vojnika, neprihvatljivo je i u sambu, kaže. “Za vojnika nije prihvatljivo da na leđima leži pod nogama svog protivnika. U ovom sportu nije prihvatljivo da protivnik napravi bilo kakvu akciju, udarac, guranje, bacanje, dok ste na podu. To je kao nokaut u boksu”, objasnio je Banić dodajući da sportaši, kao i svi ljudi uopće, teško podnose poraz. Da bi se savladao pritisak poraza, potrebno je prvo dobro savladati psihološki segment koji je možda i najbitniji u ovom sportu. “Udarac ne nosi samo fizičke aspekte, već i emotivne. Sportaš mora prihvatiti ideju da će se s nekim fizički obračunati. Osim toga, potrebno je tjelesno osnažiti te naučiti kako usmjeriti vlastitu snagu. Rekreativci mogu ovladati time, ali su samo profesionalci spremni psihički za borbu”, kaže Banić koji je ujedno i direktor prodaje na internetskom oglasniku Njuškalu. Onima koji se požele baviti trgovinom često pokaže neke dijelove sambo borbe. “Borba na tržištu jednaka je borbi u ringu. Morate brzo reagirati, morate znati što želite te što možete ostvariti, a što ne”, smatra Željko Banić.

Kada su 2014. na Svjetskom juniorskom prvenstvu Tena Šikić i Maja Blagojević uzele medalje u sportskom sambu, bio je to, kaže, šok za cijelu sambo naciju. A onda su se ove godine na Europskom prvenstvu u ruskom Kazanu opet popele na postolje. Broncu je Tena Šikić osvojila u kategoriji do 56 kilograma, a Maja Blagojević bila je brončana u kategoriji do 64 kg.

Šesnaestogodišnja Zagrepčanka Lana Krčmarek trenira sportski sambo oko dvije i pol godine i dosad je imala četiri natjecanja. Na državnim natjecanjima osvojila je drugo i treće mjesto, a na međunarodnim natjecanjima dvije medalje. “U ovoj borilačkoj vještini dopada mi se rad na sebi. Trudim se svakim danom postati sve bolja. Žao mi je što se žene ne mogu natjecati u combat sambu. S druge strane, pomalo mi je i drago što je tako zbog njegove brutalnosti. Treniram s dečkima jer nema puno djevojaka u klubu. Oni su prema meni fer i ne popuštaju mi, ali se i trude da me ne polome”, kaže mlada sambo borkinja.

U combat sambu njeni su muški kolege na Europskom prvenstvu u Kazanu osvojili čak tri medalje. Dejan Gunjević osvojio je broncu u kategoriji do 82 kg, Matija Radielović brončanu medalju do 90 kg, a Marko Radielović srebro u kategoriji do 100 kg.

Udarac ne nosi samo fizičke aspekte, nego i emotivne. Sportaš mora prihvatiti ideju da će se fizički obračunati. Potrebno je naučiti kako usmjeriti vlastitu snagu’

“U svakoj kategoriji natječe se po jedan predstavnik svoje zemlje. U mojoj kategoriji nas je bilo 11. U pravilu je uvijek Rus prvi, a ostali se nekako već poslože. Ja sam imao dvije pobjede i jedan poraz. Prva mi je to medalja u inozemstvu i jako sam sretan. Treniramo svaki dan, trudimo se. Volim ovaj sport i trudit ću se i boriti koliko god bude išlo”, kaže 25-godišnji Dejan Gunjević iz Zagreba. Dvije godine mlađi Zagrepčanin Matija Radielović profesionalni je vojnik i sambo borac. Borilačkim sportovima bavi se već sedam godina. Krenuo je s MMA u kojem je dva puta bio prvak Hrvatske, dva puta je i u sambu bio najbolji među Hrvatima. “Sambo je najkompleksniji borilački sport. U njemu je sve dozvoljeno. Kurtka je slična kimonu, za nju se može primati i raditi džudo bacanja. Dozvoljena su i hrvačka bacanja. U drugim borilačkim sportovima nema, naprimjer, udaraca glavom u glavu. Čak su i udarci u genitalije dozvoljeni, ali se ne rade zbog kodeksa. Boduju se, naprimjer, padovi na leđa s četiri boda, na trbuh s jedan bod. Udarci se boduju jedino ako dođe do nokdauna. Ostane li borac stajati dok je protivnik na leđima, automatski je pobjeda onoga koji je ostao stajati”, kaže Radielović.

Trenira svakodnevno po nekoliko sati i sprema se za Svjetsko prvenstvo u studenom. “Najteža mi je borba bila na prvom Europskom prvenstvu u bugarskoj Sofiji kada sam imao 18 godina. Pukla mi je bila vilica. U Kazanu sam se borio protiv Rusa. Borba je ukupno trajala oko pet minuta. Najteže mi je bilo dočekati borbu, a kada je ona krenula, zaboravio sam na sve. Više me je strah gubitka, nego udaraca”, kaže Matija Radielović kojega načinom borbe, eksplozivnošću i smirenošću uspoređuju s najjačim sambo borcem Emelianenkom. Značajan rezultat hrvatskih sportaša uočila je za vrijeme ovogodišnjeg natjecanja u Kazanu Europska sambo federacija te je našoj sambo federaciji dodijelila značajno priznanje za razvoj sambo sporta u svojoj zemlji.