Vlado Simčić Vava „Bad Of Blue“ (Dallas Records): Emotivno, ali nemaštovito

Posljednji instrumentalni album koji je Vava objavio bio je „Escapism“, snimljen 2020. godine. Za razliku od naglašavanja gitarističkih ekspresija na prethodnom albumu, na albumu „Bad Of Blue“ u prvom su planu instrumentalne dionice ispunjene neočekivano jednoličnim zvukom sintesajzera u koje Simčić ulazi sa svojim gitarističkim momentima. Nema sumnje da se emocije osjete od prvog do zadnjeg takta, no začuđuje taj nemaštoviti, jednolični zvuk sintesajzera koji se ponavlja u svim pjesmama. Ako je namjerno i konceptualno, nije baš dobro, a ako je ipak slučajno – opet nije dobro. Da se elektroničkog zvuka prihvatio netko tko se bavi elektroničkom glazbom, onda bi to bila jedna posve druga priča. Vrlo vjerojatno i daleko kreativnija. Vava je na gitari vješto odsvirao svoje lijepe i tužne priče, ali šteta što nije pozvao na suradnju neku srodnu glazbeničku dušu s kojom bi pronašao zajednički jezik i stvorio bolje djelo. Izuzetno komoran i, nažalost, jednoličan, ovaj album možda je najslabiji u njegovu opusu instrumentalnih ostvarenja kojima se posvetio posljednjih desetak godina. Kao da je ostao zarobljen u nekom prošlom vremenu bez doticaja sa stvarnošću i aktualnim glazbenim trendovima. Ma koliko njegova glazba na ovom albumu zvučala kao soundtrack nekog art filma, to je svejedno ne čini privlačnom, a što je još veća šteta, fali joj i mašte. Možda je vrijeme da nas Vlado Simčić podsjeti zašto je već godinama na glasu kao jedan od najboljih hrvatskih gitarista i snimi album koji će prštati energijom i njegovim fenomenalnim rifovima koji su ostali zabilježeni u brojnim pjesmama grupa i glazbenika s kojima je surađivao.

Ivan Pešut „Wonderlust“ (Aquarius Records): Vrhunski odsvirane prosječne skladbe

Otkad se 2020. godine predstavio svojim prvim samostalnim albumom „Timeline“, a potom započeo još jednu gitarističku priču, 90F3 s Brunom Kovačićem i Miroslavom Lesićem, Ivanu Pešutu sve više je rastao rejting među glazbenicima te su ga pozivali da sudjeluje u snimanju njihovih studijskih albuma, a nerijetko i da ih prati na nastupima jer su znali da s njim ne mogu pogriješiti. Bilo bi zanimljivo čuti na koliko je sve albuma surađivao, ako uopće vodi neku evidenciju, iako je puno važnije da je pozivan upravo zbog svojih vještina na gitari. Sa željom da nastavi tamo gdje je stao s albumom „Timeline“, Pešut je na novom albumu ponovo okupio vrhunsku ekipu glazbenika i ponovo pokazao svu svoju virtuoznost. Međutim, dojam je da je ovaj album i snimio samo zato da to pokaže. To je djelomično umanjilo njegov skladateljski potencijal, koji bi bio još slabiji da nije prateće družbe također virtuoza na svojim instrumentima, a to su Zvjezdan Ružić, Janko Novoselić, Krunoslav Levačić, Golnar Mohajeri, Vedran Ružić, Henry Radanović, Bruno Kovačić, Miroslav Lesić, Jure May Stanić, Boris Popov, Katarine Kutnar, Dajan Marelj Pašalić i Giovanni Genovese. Drugim riječima, „Wonderlust“ skladateljski ne odskače od prosjeka unatoč vrhunskim izvedbama, ali svakako valja naglasiti sjajnu produkciju koju potpisuje sam Pešut. Album je njegova šetnja kroz različite žanrove i bez sumnje će mnogi u njoj uživati, ali pokazuje i da vrhunski glazbenici ne moraju nužno biti i dobri skladatelji, jer to je ipak posebna vještina.