Takozvani radikalni izvedbeno-izložbeni postav autorskog tandema Kuće ekstremnog muzičkog kazališta – Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo – pretvorit će od 7. do 24. rujna veliku dvoranu Pogona i bivše tvornice hidrauličkih pumpi Jedinstvo u ekstremnu labirintsku šahtofonsku kabinu koja žičanim prolazima povezuje izvođače i publiku. Šahtofoni su, koje je kao takve Damir Bartol Indoš osmislio još prije mnogo godina, instrumenti bruitizma za sintetičke forme performansa i instalacija čije zvučne kutije i partiture-šahtofonije oblikuje umjetnik i performer; on osobno. Izravni poticaj za rad na Šahto-kulturi je obilježavanje petnaeste godišnjice osnutka Pogona Jedinstvo – doma nezavisne kulture 2024. s retroavangardnim programom Parainstituta Indoš, kako se naziva umjetnički i radni prostor djelovanja Damira Bartola Indoša, prvog umjetnika stanara Jedinstva od 1998. godine.

Damir Bartol Indoš kazališni je umjetnik i performer, kojeg poznavatelji kazališta pamte još od sredine sedamdesetih godina kada je djelovao unutar neoavangardnog studentsko-kazališnog kolektiva Kugla glumište, a 2000. je osnovao i pokrenuo vlastitu izvedbenu skupinu D.B. Indoš – Kuća ekstremnog muzičkog kazališta. Zašto je zapravo odlučio napustiti Kugla glumište i osnovati Kuću ekstremnog muzičkog kazališta, ispričao je za Nacional: “Pravo odvajanje se zapravo događa za vrijeme snimanja televizijske emisije Kugla glumišta za JRT u Beogradu, na poziv urednika dramskog programa Filipa Davida, 1981. godine.

Dvorana Pogona za potrebe ovog projekta postat će šahtofonska kabina koja žičanim prolazima povezuje izvođače i publiku Photo Sasa ZinajaNFoto

Pri stvaranju koncepta za TV emisiju u trajanju od preko sat vremena pomirili smo jedan ili više različitih stilova koji su bili karakteristični za naše zajedničko proteklo djelovanje, ali smo odlučili predstaviti i nove radove koji su svaki po svojoj glavnoj namjeri bili ekstremno, uvjetno rečeni, tvrdi ili meki, referirajući se na estetiku najpoznatije predstave i njezina naslova ‘Mekani brodovi’. Koristeći pojam tvrde struje ja sam imao žudnju za izvedbama koje su svoje razloge pronalazile oko pojma zaslužene teme koju sam proširivao aktualnim političkim zbivanjima ili antipsihijatrijskim manifestima koje sam živio u praksi. Stvarao sam bespovratne situacije u umjetničkom činu odustajući u zadnji trenutak od stvaranja bespovratne situacije u svakodnevnom životu ujedno gradeći Kuću ekstremnog muzičkog kazališta za jednog ili više aktera.”

Kućom ekstremnog muzičkog kazališta Bartol se predstavio kao važan, autonomni, individualni umjetnik, jedinstvenog i originalnog izričaja, s avangardnim pristupom kazališnoj formi kroz brojna preispitivanja ustaljenih obrazaca glazbeno scenskih nastupa. Najavljenu Šahto-kulturu razvijaju tri predstave i tri seta radionica s mnoštvom suradnica i suradnika. Pitali smo Damira Bartola Indoša koliko je zapravo važan sam čin njegova ekstremnog načina glazbeno-scenskog izražavanja kojim često ukazuje na neke društvene i političke fenomene, kao i na metafizičke dileme i vlastita preispitivanja? „Takav vid umjetničkog izražavanja proizlazi iz različitih preobrazbi zaslužene teme i razvija misao koja me je u početku definirala izvođačem simptoma transcendentalne duševne patnje čije se izvedbe primjenjuju na kompletnu fenomenologiju navedenu u pitanju, da bi se kroz jedan dugi niz godina zahvaljujući začudnoj privilegiji aktivnog života mogla kulturno socijalizirati u umjetnika sa životnim djelom. U tu svrhu na mojem paradoksalnom putu od vidljivosti ka postojanju nevidljivim nastale su i aparatura i upute za njezino korištenje konstruirane da parainstitucijalno podrže zvukom, gestom ili slikom otpor svakom neprirodnom razlogu za biti umrlikom.”

Izvedbena umjetnica i filmska kustosica Tanja Vrvilo, čiji rad povezuje radikalne umjetničke prakse s posebnim zanimanjem za politike estetike i nevidljive povijesti filmskih i kazališnih avangardi, s Damirom Bartolom Indošem surađuje od 2004. Pojasnila je što ju je najviše potaknulo da je suradnju s njim nastavila sve do danas. „S Indošem sam počela raditi na programskim konceptima Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu, na poziv Nataše Rajković, s kreativnim timom koji je nastojao potaknuti procese umjetničkih povezivanja iz raznosmjernih kreativnih i prostornih polazišta, oslanjajući se na osobno i zajednički stvarane prakse ondašnje izvaninstitucionalne scene. Prostor promjene je isprva za Indoša bio Teatar &TD, a za mene MM Centar zahvaljujući mom filmološkom radu, a zatim me Indoš vratio u kazališni pogon pozivom u manifestni rad Kulture promjene, predstavu ‘Kineski rulet’ (2005.) s ansamblom Teatra &TD, prema motivima dvaju Fassbinderovih filmova. ‘Kineski rulet’ kazališno intimno, omogućio mi je scensku prisutnost s Anom Karić, koja me preslušala i hrabrila za prijemni ispit na glumi 22 godine ranije, impulzivno zamijenivši moju mladu ‘Medeju’ Ayckbournovim ‘Zabunama’ iz svoje ladice. Ta prva predstava s Indošem je izazivala paradoksalne reakcije sa svih strana izvedbenog kruga, od onih kojima je bilo premalo kazališta u Teatru &TD do onih kojima je bilo previše kazališta u Parainstitutu Indoš, kako je potpisana ta produkcija. Upravo je ta revolucija žudnje za istodobno previše i premalo kazališta usmjeravala moj rad s Indošem na mnoštvu predstava i/ili performansa – na ekscentričnom, ekstremnom kazalištu – koje smo radili u svim prostorima Studentskog centra i Kulture promjene do 2016., a nakon toga u Pogonu Jedinstvo, Muzeju suvremene umjetnosti, na Otvorenju EPK Rijeka 2020., javnim prostorima Zagreba u sklopu Artupunkture na središnjem gradskom Trgu bana Jelačića, sve do ovogodišnje pogonske Šahto-kulture.“

Vrvilo nam je ispričala i da se rad Damira Bartola Indoša zapravo proteže kroz četiri faze izvedbenog stvaranja: „Indošev rad od Kugla glumišta i Grupe Kugla do mog uključenja u Parainstitut Indoš i Kuću ekstremnog muzičkog kazališta proteže se na barem tri, a mislim da bi bilo preciznije reći četiri faze izvedbenog stvaranja koje istražuju različite akustičke prostore glasa i tijela, transsonične prodore konstruktivnog djelovanja i bučne kontemplacije u formi filozofskih eseja, bruitizma ili šahtofonija. Indoševa spona među fazama nije rez, nego pretapanje. Govorni performans ‘Ludbreške rode’ iz prve faze Kugla glumišta prva je šahtofonska partitura 33 godine kasnije. Sve faze imale su svoj međunarodni život, od njegova mitskog solo putovanja za deset dana performansa ‘Čovjek-stolica’ i ‘Vježba pripadnika specijalnih jedinica za hitne intervencije’ ispred Centra Pompidou do grupnih gostovanja, turneja i sudjelovanja na međunarodnim festivalima u zemlji i inozemstvu. Ranije protošahtofonske izvedbe s instrumentima od duhovno recikliranog otpada i Indošev zasluženi šahtofonski instrumentarij s teškim opružnim strojevima i njihovom analognom i nadzornom aparaturom, pripadaju memoriji i ekozofiji šire zajednice. Različiti šahtofonski modeli kutija za ruke, kabina za dvoje i oklopljenih klasičnih instrumenata, kao i dodatni spektar buke reflektofona, zumera, zastarjelih analognih snimača i prijenosnika glasova i šumova, oduševljavaju poznavatelje suvremenog kazališta, glazbe i medijske umjetnosti, ali i djecu šahtofoniste na našim radionicama za djecu i mlade te se organski koriste kao bliski kućanski sampleri iz različitih kazališnih i filmskih vremena. Većinu tekstova koje pišemo i kolažiramo Indoš oblikuje u grafičke partiture za glasovno i instrumentalno izvođenje, a naša stalna participativna nit potiče i ispunjava žudnju za bruitizmom publike u prostoru suigre, ekstremno kazališne zone Šahto-kulture.“

Godine 2019. dramaturginja Agata Juniku, koja predaje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, na temelju svoje doktorske disertacije iz filozofije napisala je knjigu „Indoš i Živadinov, teatro-bio-grafije“, koju je uz rad slovenskog avangardnog kazališnog redatelja Dragana Živadinova posvetila upravo Damiru Bartolu Indošu. Stoga smo je pitali koliko su Kuća ekstremnog muzičkog kazališta i djelovanje Damira Bartola Indoša, zajedno s Tanjom Vrvilo, od samih početaka do danas važni za povijest hrvatskog avangardnog teatra i općenito izvedbene umjetnosti, te gdje bi se njihov rad mogao smjestiti ako ga stavimo u globalni kontekst. „Teatar Damira Bartola Indoša je u svim fazama bio i ostao feral za hrvatski i jugoslavenski avangardni teatar, naročito ako takav teatar definiramo kao otpornjački. Njegov prvi samostalni performans, retroaktivno u Kugla glumištu nazvan ‘Čovjek-stolica’, nastao je 1978. u dubrovačkim Lazaretima upravo kao iznenadni spontani čin otpora prema konvencionalnim metodama rada u teatru. I nastavio je tako ne miriti se sa stanjem stvari: s dominantnim, nerijetko pervertiranim društvenim vrijednostima, formama, sadržajima… Izrazita fizikalnost i ritualnost izvedbe može nas asocirati na ono što navodno znamo o Artaudu, stanovita scenska askeza na siromašno kazalište Grotowskog, a politički eros i začudni patos prizivaju Brechta. Govoreći o svojim šahtofonijama, izravno se referiraju na glazbene eksperimente ‘Intonarumori’ Luigija Russola, a u pletenju provodne niti svoga teatra uvijek ostaju lojalni Laingovim zapisima o antipsihijatriji, konceptu shizoanalize Deleuzea i Guattarija te anarho-liberalnoj gesti početka 20. stoljeća. Ukratko, Indoš, Vrvilo i heterogena ekipa izvedbena su mašina koja u sebe ubacuje sve dosad znane umjetničke i intelektualne avangarde, a proizvodi apsolutno autentičan opus kojem bi bilo posve promašeno prišiti bilo koga ili bilo što od navedenog. I još nešto jako važno: Indoš je od početka svog umjetničkog djelovanja intenzivno manifestirao ekološku odgovornost (npr. šahtofoni i svi drugi objekti na sceni su, kako će sam reći, napravljeni od ‘duhovno recikliranog otpada’), normalizirao nestandardne ljudske duše i tijela u teatru, zagovarao blagost prema svim živim bićima na planetu. Čovjek kojeg i danas na ulici možete vidjeti isključivo na biciklu uvijek je bukvalno pola stoljeća prije svog, tj. našeg vremena.“

Ekipa Pogona Jedinstvo nazvala je Damira Bartola Indoša i prvim umjetnikom stanarom Jedinstva od 1998., kada je i nastao Parainstitut Indoš. Pitali smo Bartola kako je izgledao taj početak njegova djelovanja u tada napuštenom Pogonu Jedinstvo i što mu znači ovaj povratak na isto mjesto s projektom Šahto-kultura povodom 15 godišnjice doma nezavisne kulture Pogona Jedinstvo. „U tada napušteni Pogon Jedinstvo ušao sam zalaganjem Davora Žagara, ondašnjeg pomoćnika pročelnika za Ureda kulturu Grada Zagreba, koji je poznavao moj rad sa zagrebačke nezavisne scene i na moju inicijativu za radnim prostorom pozitivno ispregovarao uvjete korištenja s aktualnom gradskom upravom. Sretna okolnost je bila ta da je postojao taj ispražnjen industrijski kompleks u kojem su se ispitivale hidrauličke pumpe i da je to zemljište pripadalo Gradu i već ga je koristio ZKL kao ogromno spremište lutkarske opreme za vrijeme renovacije njihove matične zgrade, tako da sam ugovorno dobio prostor bivše alatnice Jedinstvo na korištenje u umjetničku svrhu. Prostor sam prvih pet godina koristio za izvođenje samoarhiviranja izgubljenog rada, videosnimanje rekonstrukcija svih onih proteklih performansa koji zbog siromašnih umjetničkih uvjeta nisu bili snimljeni, nastojao sam rekonstruirati što je više moguće te izvedene materijale i spasiti ih od nevidljivosti. Prostor koji zovemo Parainstitut Indoš je otvoren za izvođače i publiku u tim konzerviranim uvjetima alatnice sve do danas, koristi se kao mjesto izgradnje novih instalacija, pionirskih impro-sesija zagrebačke glazbene scene, spremište šahtofonskih instalacija i njima pripadajuće tehničke opreme, studio za probne izvedbe, rad s arhivskim materijalima. Pogon Jedinstvo u slučaju Parainstituta Indoš znači njegovo privremeno uspostavljanje Šahto-kulturne teritorijalne autonomne zone ŠKTAZ u njegovoj najvećoj blizini.“

Spomenute prakse siromašnog samoarhiviranja u Pogonu Jedinstvo razvijaju se kroz trinaest labirintskih situacija Šahto-kulture tijekom rujna, a završni ekstremno-muzički „Dodogovor – Rotulus Homo Pendulum“ održat će se u siječnju 2025. Bit će to, po njihovim riječima, višemedijska labirintska predstava posvećena Marku Brecelju u umjetničkoj suradnji sa Zlatkom Burićem i danskim glazbenicima, pa smo zamolili Tanju Vrvilo da nam malo pojasni o čemu je riječ i kakav je to „Dodogovor“. „Predstava ‘Rotulus Homo Pendulum’ animira ranu labirintsku skicu Indoša, Zlatka Burića Kiće i danskih muzičara, susret koji ima oblik muzičkog performansa u kome Kugla susreće Global Guaranty Orchestra. Labirintska skica trag je njihova rada na Indoševu performansu ‘Sin’ u Kopenhagenu, a naslov zaustavlja ‘Čovjeka-njihača’ na jednoj od 13 stanica – Prestani s njihanjem! Ekstremno muzička predstava ‘Rotulus Homo Pendulum’ radi s estetikom osobnog i javnog sjećanja kao zajedničkim dobrom, a za polazište ekstremnog muzičkog kazališta uzima biografsku legendu i strategije umjetničkog djela Marka Brecelja, pjesnika, glazbenika, performera i aktivista. Stvaramo rekonstrukcije njegovih meko-terorističkih akcija, pjesama i videoradova, oblik aktivizma u umjetnosti i radikalnom umjetničkom odučavanju, re-enactmente njegova osobnog ‘Dodogovora’ koji ruši razlike između javnog i privatnog. U ovakvom labirintskom mišljenju negira se svaka razlika između dodoljudstva i dodoizvođača, a snaga pjesničkog poziva Marka Brecelja iz Nebitnice zagrijava naš neobični trud.“

Goran Sergej Pristaš, jedan od osnivača i voditelj BADco.-a, najuspješnijeg hrvatskog kolektiva za izvedbene umjetnosti u svijetu, te dramaturg i redovni profesor dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, surađivao je tijekom godina s Damirom Bartolom Indošem i Tanjom Vrvilo. Kaže da je BADco. nastao na valu suradnje s Indošem još na predstavi ‘Ispovjedi’ u Teatru &TD: “Svoju prvu predstavu smo radili kao proširenu rekonstrukciju njegova performansa ‘Čovjek-stolica’ upravo zato što smo htjeli započeti na diskontinuitetu koji Indoš znači u hrvatskom teatru. Malo je takvih konkretnosti u povijesti hrvatskog teatra i njegova povijest se tek ispisuje predstavama suvremenih autora koje je iskustvo gledanja ili suradnje s Indošem stavilo pred kušnju vlastite posvećenosti teatru. Većina toga što je ovdje institucionalizirano na ovaj ili onaj način je u gavellijanskom slivu, a vododijelnica koju je postavila Kugla, a učvrstio Eurokaz, otpustila je tijekove u kojima će Indoš zasigurno ostati jedan od ključnih kanala formacije razlike u ovdašnjem teatru. S Tanjom Vrvilo taj teatar dobio je snažno dramaturško i senzoričko proširenje, ali određena razina nevidljivosti imanentna je njihovim specifičnim interesima. Rekao bih da oni imaju svoju publiku, imaju vidljivo priznanje u akademskom okviru u Zagrebu. Nazor za životno djelo zasigurno je važan događaj za cijeli hrvatski teatar, ali ono čega nema jest ono od čega patimo svi – produkcijska i repertoarna mašta u kazališnim institucijama i na festivalima. U zadanoj konstelaciji upravljanja i programiranja, Indoš ostaje na institucionalnoj margini upravo zbog samomarginalizacije institucionalnih repertoara. Bez propulzivnih institucija nemoguća je i veća vidljivost Indoševa teatra u svijetu jer funkcija ustanova da vode brigu za cjelinu, da predstavljaju i promoviraju, ovdje izostaje gotovo u potpunosti.“