Dok neki stručnjaci nerado približavaju svoja znanja širem krugu ljudi i nemaju svijest o važnosti educiranja nasljednika, drugima je to iznimno bitno. Takve ideale gajio je Zvonimir Wyroubal (1900. – 1990.), restaurator, slikar, ilustrator, čovjek kojega smatraju ocem restauratorske službe u Hrvatskoj i stručnjak velikog ugleda kojem su u njegovo vrijeme povjeravani najzahtjevniji restauratorski zahvati. Njegov izražen osjećaj za prenošenje znanja samo je jedan od razloga zbog kojih njegovo ime nosi nagrada koja se od 2012. dodjeljuje na godišnjim susretima studenata konzervacije-restauracije, a takva vizija rada približila je Wyroubala i Sagiti Mirjam Sunari, konzervatorici-restauratorici koja je nedavno doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom “Život i djelo Zvonimira Wyroubala”.

“Wyroubalov prethodnik Ferdo Goglia bio je naš prvi muzejski restaurator, ali je radio kod kuće, u svojoj privatnoj radionici, dok je Wyroubal s Vladimirom Tkalčićem, ravnateljem Muzeja za umjetnost i obrt, u sklopu te ustanove 1942. pokrenuo prvu javnu restauratorsku radionicu. Wyroubal je jednom napisao da dobar restaurator mora iza sebe ostaviti pomladak, što se može tumačiti kao implicitna kritika Ferde Goglie. Wyroubal nam danas može biti uzor i zbog toga što je skinuo veo tajnovitosti s restauratorske profesije: dokumentirao je svaki svoj zahvat, držao javna predavanja o restauratorskom poslu te je ostavio impresivan publicistički opus od pedesetak radova”, rekla je Sunara u razgovoru za Nacional.

Naglasila je da se vidi da mu je bilo stalo do toga da drugi imaju uvid u tijek i proces restauracije i po tome što je 1946. postavio prvu restauratorsku izložbu u Hrvatskoj kako bi javnosti prezentirao što i kako rade restauratori. “Prema njegovim riječima, izložba je bila osmišljena tako da se vidi ne samo čitav postupak popravka raznovrsnih oštećenja na umjetninama, nego su bile zorno prikazane i sve pripreme koje se obavljaju prije nego što počnu radovi na umjetnini. Ta fascinantna izložba bila je svojevrsna slovarica restauriranja jer šira javnost o tome gotovo da ništa nije znala. Svega godinu dana kasnije, 1947., u Londonu je organizirana velika izložba na kojoj su prikazane slike iz Nacionalne galerije koje su bile restaurirane za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Ta je izložba prikazala čitav znanstveni aparat koji prati restauriranje. Tamošnja je publika puno upućenija u problematiku, a i restauriranje je bilo na većoj tehnološkoj razini. No, za naše uvjete, Wyroubal je napravio veliku stvar. Treba kazati i to da je Wyroubal sa svojim suradnicima od početka 1950-ih organizirao tečajeve za izobrazbu restauratora. Sve to čini ga nezaobilaznim faktorom bez čijeg doprinosa struka danas ne bi bila tu gdje jest”, istaknula je autorica pionirskog rada o zaslužniku čiji život i djelo prethodno nisu bili znanstveno obrađeni.

Wyroubal je 1946. godine postavio prvu restauratorsku izložbu u Hrvatskoj kako bi javnosti prezentirao što i kako rade restauratori, a vidio se i postupak popravaka i sve pripreme za to

Sagita Mirjam Sunara pročelnica je Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Radila je na nizu značajnih projekta, od konzervatorsko-restauratorskih radova na Peristilu Dioklecijanove palače do očuvanja Parka skulptura Željezare Sisak u Sisku. Na pitanje kako se tema njezina doktorata uklapa u njezin ukupni rad, odgovorila je: “Tema nije bila direktno vezana uz sadržaj kolegija koje predajem na Umjetničkoj akademiji, pa nisam mogla objediniti rad u nastavi s radom na doktoratu. Doduše, moje specijalističko područje jesu štafelajne slike i polikromirano drvo, a Wyroubal je bio restaurator slika. Osim toga, stvarno me zanimala povijest konzerviranja-restauriranja u Hrvatskoj. Prošle akademske godine preuzela sam kolegije koji obrađuju nacionalnu i svjetsku povijest restauriranja, tako da mi je doktorat ipak bio od praktične koristi.”

Zvonimir Wyroubal od 1916. do 1920. studirao je slikarstvo na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu, današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti. Usavršavao se u Beču i Parizu, da bi se 1925. pri povratku u Hrvatsku na početku karijere posvetio nastavničkom radu. “Postoje snažne indicije da se prijavio za posao restauratora u Strossmayerovoj galeriji, ali ga nije uspio dobiti, jer je Ferdo Goglia monopolizirao čitavu profesiju. U jednome je članku Wyroubal napisao da je zagrebačka restauratorica Slavka Dekleva za Goglijina života morala raditi privatno, jer uz njega nije bilo mjesta ni za koga drugog. I sam je Wyroubal zbog toga bio prisiljen prihvatiti posao nastavnika crtanja i seliti se iz jednog provincijskog mjesta u drugo. U trenutku izbijanja Drugog svjetskog rata predaje u požeškoj gimnaziji, zatim stupa u kontakt s Vladimirom Tkalčićem, pa ga već u kolovozu 1941. nalazimo u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu”, iznijela je Sunara i objasnila koje zasluge imaju Tkalčić i Wyroubal u spašavanju umjetnina iz pravoslavnih manastira i crkava na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske.

“Ono što je Tkalčić napravio iz današnje perspektive izgleda nevjerojatno, hrabro i pomalo ludo. U srpnju 1941., prema nalogu Ministarstva nastave, evakuirao je umjetnine iz jednog manastira pokraj Ogulina. Nakon toga je sam zatražio od Ministarstva dopuštenje za evakuaciju svih pravoslavnih umjetnina na teritoriju države, strahujući da će biti uništene. Ministarstvo je to odobrilo, a Tkalčić je okupio tim od 12 ljudi, uglavnom djelatnika muzeja, pa je s njima otišao na teren i u svega 17 dana iz pravoslavnih crkava i manastira uzeo gotovo sve što se moglo ponijeti. Ti su ljudi riskirali vlastite živote za očuvanje kulturne baštine. Prema riječima Ivana Bacha, Tkalčićeva suradnika, u Zagreb je otpravljeno 30 vagona vrijednog materijala. U kolovozu 1941., kada ti predmeti dolaze u Muzej za umjetnost i obrt, Wyroubal je već u Zagrebu. S ostalim djelatnicima Muzeja popisuje pristigli materijal. Naredne godine kreće restaurirati ono što je najugroženije, jer je znao da teško oštećeni predmeti neće dočekati kraj rata. Wyroubal uspijeva spasiti od propadanja najvrjednije i najugroženije predmete. Danas se točno zna koji su to predmeti, jer je vodio dokumentaciju o svome radu. Zanimljivo je čitati te dokumentacijske obrasce, jer iz njih vidimo koliko su teški bili uvjeti u kojima je radio. Nije imao restauratorskoga materijala niti prikladnog alata, pa se morao snalaziti s onim što mu je bilo dostupno. Situacija se malčice poboljšala u svibnju 1943., kada je Goglijina udovica donirala dio njegove restauratorske opreme Muzeju”, ispričala je Sunara.

Iz restauratorske radionice Muzeja za umjetnost i obrt izniknuo je Restauratorski zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Ta je ustanova osnovana 1. siječnja 1948., nakon što je JAZU preuzela Wyroubalovu radionicu. Zvonimir Wyroubal upravljao je radom Restauratorskoga zavoda od njegovog osnutka 1948. pa sve do 1964. Godinu dana iza toga odlazi u mirovinu. Pod njegovom se upravom ta institucija stručno ekipirala i prostorno proširila. Pokrivala je teritorij čitave Hrvatske i surađivala sa svim konzervatorskim odjelima.

Kako je rekla Sunara, Wyroubal i njegovi suradnici pratili su sve što se događa u struci i znali su na kojemu se nivou restauratorska profesija nalazi u svijetu. Kada je riječ o tehnološkom aspektu i financijskim ulaganjima u restauratorski rad, Hrvatska je kaskala za razvijenijim zemljama. “Wyroubal još početkom 1950-ih planira u Restauratorskom zavodu postojanje laboratorija za dijagnostička ispitivanja, ali to ostaje na razini ideje. Prvi prirodoznanstveni laboratorij pri jednoj muzejskoj ustanovi osnovan je još 1888. u Berlinu. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća svi veći muzeji zapošljavaju kemičare i fizičare: Britanski muzej u Londonu, Muzej Fogg u SAD-u, londonska Nacionalna galerija, Louvre… Wyroubalu je to sve bilo poznato, ali nedostižno. Dok njegovi kolege iz inozemstva raspolažu mikroskopima i sofisticiranom opremom za kemijske analize i fizikalna mjerenja, on se mora oslanjati na svoje oko, jer drugog alata nema. Pa ipak, redovito je slao svoje suradnike na stručno usavršavanje u inozemstvo. Bilo mu je jako stalo do toga da se drugi usavršavaju i da novostečena znanja prenose u svoju radnu sredinu. Početkom 1960-ih Restauratorski zavod je uspostavio suradnju s Medicinskim fakultetom i Institutom Ruđer Bošković, pa se obavljaju prva rendgenska snimanja slika. U tom je smislu Hrvatska uhvatila korak s kretanjima u struci. Unatoč ograničavajućim okolnostima, Wyroubalov pristup restauriranju vrlo je suvremen. Principi kojih su se on i njegovi suradnici u radu pridržavali i danas vrijede. Za vrijeme njegova upravljanja Restauratorskim zavodom počinje se, primjerice, koristiti tehnika crtkanog retuša, tzv. tratteggio, zahvaljujući kojoj i laik može vidjeti što je original, a što restauratorska intervencija”, objasnila je Sunara.

‘Wyroubal je sa suradnicima od početka 1950-ih organizirao tečajeve za izobrazbu restauratora. Sve to čini ga nezaobilaznim faktorom za struku’, kaže Sagita Sunara

Zvonimir Wyroubal slikao je cijeloga života, no opus mu nije dovoljno poznat, jer nije puno izlagao. Slikarsko umijeće brusio je kopirajući djela Rubensa i Rembrandta, a trajno je nadahnuće pronašao u slikarstvu impresionizma. Imao je svega tri samostalne izložbe. Ipak, neka su mu djela već za života ušla u funduse muzeja. Nekoliko je svojih radova muzejima oporučno ostavio. Značajan je i njegov ilustratorski rad. Među djelima koja je ilustrirao ističe se oprema knjige “Guliverova putovanja”. Zanimljivo je da je u vlastitoj nakladi objavio zbirku poezije svoje supruge Antonije nakon njezine smrti 1972. U mirovini se posvetio numizmatici. Kako je rekla Sunara, njegov slikarski opus mogao bi biti tema nekog budućeg istraživanja, ali ona se fokusirala na njegov doprinos restauratorskoj struci, po čemu je najpoznatiji. “Popis umjetnina koje je restaurirao impresivan je: slike Vittorea Carpaccia iz zadarske katedrale, ‘Navještenje’ Nikole Božidarevića iz dominikanskog samostana u Dubrovniku, romaničke freske u sakristiji zagrebačke katedrale, umjetnine iz franjevačkih samostana na Košljunu i Trsatu, veliki broj djela iz Strossmayerove i Moderne galerije… Njegovi tekstovi zorno dočaravaju u kakvim su prilikama i okolnostima restauratori sredinom prošloga stoljeća radili. Zahvati su se često morali obavljati na licu mjesta, a uvjeti za rad bili su sve samo ne idealni. Kada je Wyroubal 1960-ih restaurirao slike u trsatskome samostanu, asistirali su mu klerici koji su u to vrijeme bili na školskim praznicima, jer drugih pomoćnika nije imao. Iz njegovih članaka doznajemo da su se umjetnine za vrijeme Drugoga svjetskog rata pohranjivale u grobnice kako bi se sakrile od neprijatelja i zaštitile od zračnih napada. Kad se nakon rata umjetnine izvade iz vlažnih skloništa, dolazi do oštećenja. Ono što se događa usporedivo je s raspadanjem predmeta izvađenih iz egipatskih grobnica koji se, pred očima pronalazača, pretvaraju u prah”, opisala je Sunara neke od problema s kojima su se Wyroubal i njegovi suradnici suočavali.

Oženio je 1941. Antoniju Laić s kojom je imao kćer Ljerku i sina Tomislava. “Bio je skroman čovjek pa nije čudno da se o njemu danas ne govori puno. Bio je korektan, pošten, cijenio je i poštovao svoje kolege, bio je ozbiljan u pristupu radu i životu, možda čak i preozbiljan. Također, mogu reći da je bio strog, ali dobar otac”, kratko je rekao za Nacional Tomislav Wyroubal koji danas u stanu čuva dio očevih slikarskih radova i njegovu osobnu ostavštinu.

Sagita Mirjam Sunara ima želju svoj doktorat u budućnosti pretočiti u monografiju, ali i organizirati izložbu kojom bi rad Zvonimira Wyroubala dopro do šire publike. Kao idealnu priliku za izložbu tog tipa vidi 2018. kada se obilježava 70 godina od osnutka Restauratorskog zavoda JAZU-a. “Mislim da bi se ta okrugla obljetnica mogla obilježiti izložbom o Zvonimiru Wyroubalu i djelovanju Restauratorskoga zavoda pod njegovom upravom. Izložba bi pokazala koliko je važan bio rad te ustanove za očuvanje naših kulturnih dobara te koliko su dragocjenih umjetnina Wyroubal i njegovi suradnici spasili od sigurne propasti. Da nije bilo njih, naša riznica kulturnoga blaga danas bi bila mnogo siromašnija. Zadužili su nas i svojim doprinosom razvoju restauratorske profesije. Rad naših prethodnika daje legitimitet poslu koji danas obavljamo”, zaključila je Sagita Mirjam Sunara u razgovoru za Nacional.