Osječanka umjetničkog imena Aklea Neon otkriva kako joj je uspjeh obrada pjesama nazvan ‘NeonOnSession’ na društvenim mrežama otvorio vrata medija i diskografije, po čemu pamti nastup u Carnegie Hallu u New Yorku te zašto je uvjerena da može živjeti samo od glazbe

Rijetko glazba hrvatskog izvođača objavljena na YouTubeu izazove interes kakav su dobile pjesme Dorotee Zovko, koja se predstavila pod umjetničkim imenom Aklea Neon. Prvo je počela objavljivati svoje specifične obrade pjesama „NeonOn Session“, da bi se nakon nekog vremena predstavila i prvom autorskom pjesmom „Da mi je“ u kojoj je pokazala širinu svoje glazbene kreativnosti. Uz pažljivo naglašavanje riječi i svojevrsni ples stihovima, glazbeno je predstavila jedinstveni spoj afro beata, soula i cumbije s hrvatskim stihovima, i to uz videospot snimljen u Brazilu koji prati njezinu ljubavnu vezu s mladićem s kojim putuje Južnom Amerikom. Dorotea se izdvaja svojim nastupima prilikom kojih uz elektro-akustičnu gitaru, pedal looper i MIDI controller, koristi sintetičke zvukove. Upravo zbog svog talenta i originalnosti pozvana je i da sudjeluje na kompilaciji „Femme Nouvelle“ koja se nedavno pojavila u prodaji, o čemu je govorila u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Jeste li bili iznenađeni tako velikim interesom medija nakon samo jednog singla i videospota koji ste objavili, i to putem društvenih mreža?

Iskreno, ne mogu vjerovati da sjedim na kavi s vama. Objavila sam samo jedan singl i tek ovih dana drugi – i to bez pratećeg videospota. Vjerojatno ima veze sa specifičnim zvukom i isto tako specifičnim nastupom. Iako je one-woman-show nešto čega u svijetu ima dosta, kod nas baš i nije tako često.

NACIONAL: Vi ste uspjeli popuniti tu prazninu, glazbenim žanrom koji publika zapravo jako voli, ali u Hrvatskoj nema svojih predstavnika, zar ne?

Da, imala sam i sama taj osjećaj. Bila je ta rupa u koju sam uskočila i svi su me vidjeli. Nekako je bilo puno prostora oko mene… plesnog, naravno.

NACIONAL: Sve je krenulo objavama vaših sessiona na YouTubeu, koje su mnogi primijetili i širili putem društvenih mreža?

Mnogi su me pitali zašto radim te sessione s obradama, ali znam što je kvaliteta prave obrade. Znam koliko volim čuti kada netko obradi pjesmu na sebi svojstven način. To se meni dogodilo sa spojem High 5 i Gustafa. Ljudi su bili oduševljeni. Dobra obrada daje autentičnost izvedbi, ti čuješ nešto novo između taktova i činiš postojeću stvar svježom. To ne znači savršeno otpjevati ili prekopirati original već upravo suprotno.

NACIONAL: Jednaku pažnju izazvali ste umjetničkim imenom Aklea Neon. Odakle to ime?

Reći ću vam samo da ima veze s jednim poklonom. Citirat ću svog omiljenog pjesnika Miku Antića: „Ja sam vučjeg soja, s imenom koje nosi svjetlosni znak.“ Neka to za sada bude dovoljno.

NACIONAL: Osim pjesmama i rijetkim glazbenim žanrom, pažnju ste privukli i vrlo ekspresivnim odjevnim stilom. Koliko vam je važan taj odjevni moment za vlastiti imidž?

Odjeća je glasna. Pogotovo kada me ljudi ne vide kako pjevam na pozornici, nego me vide na ulici. To je neki izražaj mene i nešto što pokazuje što sam iznutra. Postoje trendovi, a postoji i stil. Ako ti je vrlo jasno tko si, onda ćeš nositi odjeću kakvu god želiš jer znaš tko si. Ako se ne poznaješ, odjeća će nositi tebe. Nažalost, sve te cure koje se mogu vidjeti danas po gradu su ispeglane, „napućene“, odjevene u Zari, s patikama s debelim džonom i još debljim obrvama. Mislim da je stil jako bitan. Često nosim turbane. To je meni svojevrsna kruna. Zašto se ne bih svakoga dana osjećala kao kraljica?

NACIONAL: Publiku ste zainteresirali spotom za pjesmu „Da mi je“ koji je snimljen u Brazilu, a brzo se pročulo da često putujete. Gdje ste sve do sada bili?

S brevisicama sam proputovala gotovo cijeli svijet. Bile smo u Kanadi i Kini i prošle gotovo cijelu Europu. Bile smo dvaput u New Yorku. Samostalno sam putovala u Indiju, Brazil, Boliviju, Peru. Često iz tih zemalja crpim inspiraciju za glazbu. Kad otputujem u neku zemlju, volim ići na koncerte i sakupljati glazbu tih krajeva. Putovanja su odlazak u nepoznato, konstantno prilagođavanje i velika škola upoznavanja sebe u raznim ekstremnim situacijama.

‘PRIJE SAM BILA vrlo stroga prema sebi, tvrdeći da mi ne treba diskografska kuća pa sam se malo pomalo upoznala sa stanjem na hrvatskom tržištu. Imam sreću da me sada svi traže’

NACIONAL: Vi ste se zapravo počeli baviti pjevanjem sa spomenutim Vokalnim ansamblom Brevis u Osijeku. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u razvoju samostalne karijere?

Kad si klinac u Osijeku, prvo kreneš u Zumbiće, onda polako ulaziš u brevisice. Brevisice zapravo imaju svjetsku priču, samo što mediji nikako da to otkriju. Mi smo jedini vokalni ansambl koji je nastupao u Carnegie Hallu u New Yorku. Te posebne večeri, uz izvedbu skladbe „The armed men“, imali smo čast održati samostalni koncert na kojem smo, uz hrvatske skladatelje, otpjevali i „Adiemus“, Jenkinsonovu skladbu koja je bila zaslužna za taj nastup. Korepetitorica ansambla Antoneta Radočaj-Jerković mene je apsolutno oblikovala kao glazbenicu i zato u svojim pjesmama obožavam looper i obožavam graditi glas na glas da dobijem taj neki mantrički, zborski osjećaj.

NACIONAL: To se i čuje upravo u vašem prvom singlu „Da mi je“ u kojem se vrlo znalački, kao malo tko u Hrvatskoj danas, poigravate melodijom i izgovorom stihova. Uspjeli ste, rekao bih, rasplesati riječi.

To je zato što mislim da je hrvatski jezik iznimno melodiozan i posebno divan za pjevanje. Baš taj neki afro stil i malo cumbije daju tekstu da pleše. Možda to ne bih uspjela kroz pop i rock ili neke stilove koji su kod nas jako zastupljeni. Ovo su plesni stilovi i naš jezik im dobro stoji, ne znam zašto ih naši glazbenici više ne koriste.

NACIONAL: Osim što je nedavno objavljena kompilacija „Femme Nouvelle“ odličan uvid u kreativnost hrvatskih kantautorica, ona ima i taj vrlo snažan afirmativni karakter vezan uz žensko stvaralaštvo. Vi ste već ranije s pjesmom „Iskoračujem“, također objavljenom samo putem YouTubea, na neki način iskoračili i jasno i glasno rekli neke stvari o položaju žene u našem društvu. Zašto?

Kad sam prošle godine bila na ženskom maršu, odmah po povratku doma napisala sam tu pjesmu. Nisam uopće spavala te noći. To sve je pobudilo jako puno emocija u meni. To je neka problematika koju ja živim. To nije problematika koju sam studirala pa ću sada nešto pametno o tome napisati. Ne! To su stvari koje živim svakoga dana. To su nepravde koje svakodnevno osjetim. A tek kampanje „Prekinimo šutnju“ ili slični događaji koji spadaju u srednji vijek, a događaju se u današnjoj Hrvatskoj. Žene o tome ne govore zbog srama, a to je apsolutno neprihvatljivo. Želim promijeniti te stvari, a moje je sredstvo glazba, vjerujem da je ona pokretač socijalnih promjena.

NACIONAL: Svoj prvi album trenutno snimate u Londonu. Zašto baš tamo?

Volim osjećaj da sam negdje otišla i da radim samo tu jednu stvar. Osim toga, London je meka glazbe pa kada sam tamo i odem na neki koncert, danima sam izvan sebe od inspiracije. U Zagrebu mi se trenutno jako sviđaju bubnjarski krugovi u kojima se improvizira plesom, bubnjanjem i pjevanjem. „Živa voda“ i „Tu“ odlični su mi programi. Žanrovski mi je London daleko inspirativniji. Povrh svega što sam nabrojila, u Londonu je Viktor Volarić-Horvat koji ima Undular production i s kojim sam se, iz prve, odlično razumjela putem glazbe. Kako sam specifična u razvijanju svog zvuka, lakše mi je raditi s manje ljudi i Viktor se tu savršeno uklopio i kao suradnik i kao prijatelj. Jer kad radiš glazbu s nekim, mora te dobro poznavati, kao i situaciju o kojoj pjevaš, da bi izričaj bio što svojstveniji trenutku koji opjevavaš.

NACIONAL: Hoćete li objaviti album za neku diskografsku kuću u Hrvatskoj ili planirate neki alternativni oblik izdavanja albuma?

Imam tu sreću da nikoga nisam morala pitati, već su svi tražili mene. Držim fige da se tako i nastavi. Trenutno testiram gdje ću i za koga objaviti. Mislim da je bolje za prvo izdanje imati etabliranu diskografsku kuću. Prije sam bila vrlo stroga prema sebi, tvrdeći da mi ne treba nikakva diskografska kuća pa sam se malo pomalo upoznala sa stanjem na hrvatskom tržištu.

NACIONAL: Vidite li sebe kao umjetnicu koja živi od svoje glazbe?

Htjela sam pronaći taj neki balans između glazbe i posla, ali konačno sam shvatila da se želim cijela prepustiti glazbi. Ovo je prvi mjesec da sam glazbenica i ništa sa strane. Nije da se nadam da ću živjeti od glazbe, ja živim od glazbe.