Britanska premijerka Theresa May sastat će se u petak u Washingtonu s novim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom i tom prigodom pokušati dati novi zamah “posebnim odnosima” dviju zemalja.

May, prva strana čelnica koja će posjetiti Trumpa, želi jače veze sa SAD-om jer je Britanija odlučila izići iz EU-a. Nada se da će biti jednako bliski kao što su bili Margaret Thatcher i Ronald Reagan 1980-ih.

“Nedvojbeno, taj je odnos postao puno važniji nego što je bio prije samo godinu dana”, rekao je John Bew, profesor povijesti i vanjske politike na King’s Collegeu u Londonu. “Anglo-američki odnosi vratili su se u velikom stilu.”

Povijest posebnih odnosa dviju zemalja oduvijek su definirale velike ličnosti, Europa i sigurnosna pitanja i nisu uvijek bili jednostavni.

Od Churchilla do krize

SAD je proglasio neovisnost od Velike Britanije 1776., ali tek je 1946., nakon Drugog svjetskog rata, Winston Churchill skovao termin “posebni odnosi”.

Osnivanje NATO-a 1949. pomoglo je produbljenju vojnih veza, no Savez je bio izložen izazovima na početku Hladnog rata.

U Sueskoj krizi 1956., kada je Britanija napala Egipat a da nije obavijestila SAD, američki predsjednik Dwight Eisenhower bio je bijesan i izvršio je pritisak na premijera Anthonyja Edena da traži mirno rješenje, što je rezultiralo Edenovom ostavkom.

Ta je epizoda bila je uvjerljivo najgora kriza u anglo-američkim odnosima u 20. stoljeću i dokazala je britanskom establišmentu da gubi imperijalnu vlast te važnost suradnje sa SAD-om u međunarodnim pitanjima.

Odnosi su bili ponovno na kušnji 1962. kada je administracija predsjednika Johna Kennedyja neočekivano otkazala svoj balistički program Skybolt, naljutivši Britaniju, koja je trebala koristiti te projektile.

No, kao i u Sueskoj krizi, rješenje krize je produbilo odnose dviju zemalja i pridonijelo odluci Francuske da blokira pristupanje Britanije Europskoj ekonomskoj zajednici početkom 1960-ih.

Thatcher i Reagan

Anglo-američke odnose potkraj Hladnog rata definirali su britanska premijerka Margaret Thatcher i američki predsjednik Ronald Reagan, koji su se zauzimali za smanjenje uloge države, ekonomski liberalizam i borbu protiv komunizma.

No čak su i ti odnosi bili ponekad napeti. Thatcher je razljutila američka invazija na Grenadu, članicu Commonwealtha, 1983. Godine 2014. objavljena je snimka Reaganovog telefonskog poziva u kojem se ispričao Thatcher.

Oružje za masovno uništenje

Posebni odnosi ojačali su suradnjom premijera Tonyja Blaira i predsjednika Georgea W. Busha u ratu u Iraku.

Nakon terorističkih napada 11. rujna na SAD, Blair nije oklijevao pružiti potporu SAD-u. No iako je početna vojna akcija rušenja Saddama Husseina 2003. postigla svoj cilj, rat se odužio.

Nepostojanje oružja za masovno uništenje, koje je poslužilo kao opravdanje za rat, izazvalo je velike kritike na obje stranke Atlantika, a neki su Blaira proglasili Bushevom marionetom.

Dok je Blairu prijateljstvo s Bushom postalo politički teret, britanski čelnici smatrali su dobre odnose s predsjednikom Barackom Obamom korisnim.

Obama je bio popularan u Britaniji i premijer David Cameron rado je isticao da je s njime jako dobar, za razliku od svojeg prethodnika Gordona Browna.

Cameron i Obama igrali su 2011. stolni tenis tijekom posjeta Londonu 2011., a na sveučilišnoj košarkaškoj utakmici u Ohiju zajedno su jeli hot dog.

No, Obamin komentar u travnju 2016. da će se Britanija naći na “kraju reda” u trgovinskim pregovorima odluči li izići iz EU-a navelo je mnoge Britance da se zapitaju imaju li njihovi odnosi pravu vrijednost.

Pragmatizam umjesto osobnih odnosa

Tom Packer, znanstvenik Američkog instituta Rothermere sa Sveučilišta u Oxfordu, vjeruje da bi pragmatični odnosi između Busha i Blaira mogli biti bolji pokazatelj za odnose između May i Trumpa od onih između Reagana i Thatcher.

“Mislim da njihovi odnosi ne mogu biti kao oni između Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, jer su oni imali zajedničku ideološku viziju, kao i već važne osobne odnose”, rekao je.

“Mogli bi biti kao odnosi između Busha i Blaira, odnosi u kojima ljudi koji imaju zajedničke ciljeve polako postanu osobno i na neki način ideološki bliski.”