Riječki 31-godišnji pijanist, aranžer i skladatelj Zvjezdan Ružić prije nego što je diplomirao jazz klavir 2013. na Kärntner Landeskonservatoriumu u Austriji, u klasi američkog profesora Roba Bargada, osam godina proveo je kao član jazz grupe Jazziana Croatica Borne Šercara, s kojima je osim u Hrvatskoj nastupao i u inozemstvu. Godine 2015. objavio je prvi album „The Knightingale Cabaret”, dok je “Moreška” nagrađena Porinom u kategoriji Najbolja skladba jazz glazbe. Godinu dana kasnije, 2017. nagrađen je ponovo nagradom Porin u kategoriji Najbolji album jazz glazbe za “Spiritual Market” i to za produkciju albuma njegova brata slikara i glazbenika Vedrana Ružića. Prošle 2018. ponovo je osvojio Porin kao skladatelj skladbe “Kanbal” u kategoriji Najbolja skladba jazz glazbe koja se našla na albumu „Elfin Farewell” u izvedbi Zvjezdan Ružić Seksteta. Višegodišnji je dobitnik strukovne nagrade Status, a nakon prve velike turneje u Kini 2017., 2018. snimio je album „Pandaland” inspiriran kineskom narodnom glazbom za koji je 2019. dobio nagradu Porin za Najbolji album jazz glazbe te za Najbolju izvedbu jazza glazbe za skladbu „Iyujang river”. Nakon što je prije nekoliko godina napokon nabavio gotovo zaboravljeni instrument mellotron, za kojim je godina tragao, Ružić ga sve više koristi u svojim skladbama.

NACIONAL: Odakle ideja za projekt Pianotron i korištenje mellotrona?

Sve je krenulo mojom zaluđenošću grupom Beatles. Još sam bio klinac kad sam prvi put čuo skladbu “Strawberry Fields Forever”. Na početku pjesme čuo sam neki čudan zvuk flauta, zvuk koji nisam mogao pronaći na nijednom sintesajzeru. Tada sam na internetu pronašao informaciju da je riječ o mellotronu te sam već tada istražio vjerojatno sve što postoji vezano za taj instrument. No mellotron je toliko rijedak instrument ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu, da ga nitko ne želi prodati. Godine su prolazile i tako sam se pomirio s činjenicom da od toga neće ništa biti. Međutim, prije četiri godine naišao sam na oglas o replikama mellotrona koje radi čovjek iz Švedske, Markus Reschua koji je uspio napraviti repliku koja zvuči gotovo identično instrumentu iz 1960-ih. Nevjerojatno.

NACIONAL: Kako ste ga uspjeli nagovoriti da izradi jednu repliku za vas?

Obratio sam mu se e-mailom te mu opisao svoju želju za spajanjem jazz glazbe i mellotrona. Sjećam se da sam mu napisao kako ne znam točno kako će to zvučati, ali da imam neki dobar osjećaj glede toga. On se idejom oduševio te mi je ponudio artist deal. Na tom sam mellotronu komponirao drugi autorski album “Elfin Farewell” i treći album”Pandaland”, na kojem sam obradio kineske tradicionalne skladbe. Na početku mi je bilo vrlo čudno spajati klavir s mellotronom jer nisu postojale reference gdje bih takvu kombinaciju mogao čuti, a i sekstet je već imao postavljen snažan akustični jazz zvuk, pa je ova moja prinova itekako izlazila iz svih mojih zona komfora.

NACIONAL: Mellotron je popularnost doživio tijekom 1960-ih zahvaljujući upravo Beatlesima. Oni su ga koristili u hitu „Strawberry Fields Forever” koji je i vas oduševio. Koristili su ga i neki drugi glazbenici kao što su Rick Wakeman, Moody Blues, Genesis itd. Jeste li preslušavali njihove pjesme u kojima su koristili mellotron kada ste skladali pjesme za vaš novi album?

Iskreno, nisam. Zapravo, nisam ni htio. Već godinama pokušavam pronaći svoj zvuk i stvarati glazbu koja neće biti kopija ičega, pa čak i po cijenu da ispadne “čudna” i neprihvaćena. Mellotron sam najviše slušao u pjesmama grupe Beatles, a njihove pjesme su mi bile i više nego dovoljna inspiracija za stvaranje nečeg novog i drugačijeg. Odvažio sam se i odlučio iskušavati sebe izvan zone komfora jer se tu događaju najstresnije, ali i najljepše stvari.

NACIONAL: Nije li to i vrlo sklizak teren?

Upravo izvan te zone komfora ponekad se najviše treseš od straha jer hodaš nepoznatim terenom gdje ne postoji ucrtana staza na navigaciji već ju ti ucrtavaš putem, ali veseli me nagrada tih mojih izleta u obliku nekih novih skladbi i melodija, glazbenih boja za koje ne mogu vjerovati da su iz mene izašle i da je nastalo nešto toliko svježe i drugačije. Dobro ili loše – procijenit će publika, ali u svakom slučaju – drugačije.

NACIONAL: Kako se tu uklopio Pianotron?

Najveći izazov u mom životu bio je upravo Pianotron. Mellotron sam prije koristio u sekstetu kao jednu od “boja” u aranžmanu, dok sam za Pianotron odlučio mellotron koristiti ravnopravno s koncertnim klavirom. Simpatično je bilo pratiti razvoj Pianotrona. Naime, na početku sam i ja bio zbunjen spajanjem tih dvaju naizgled nespojivih instrumenata, pa sam znao prijateljima i kolegama, kada bi se našli kod mene u stanu, odsvirati pokoju skladbu kako bih čuo njihovu reakciju. Svi su reagirali isto: “Joj, bolje je bez tog mellotrona”, „Sviraj samo klavir, ti si pijanist, ovako zvučiš neozbiljno…”, itd.

NACIONAL: I nisu vas poljuljali ti komentari.

Zapravo, ni sam nisam bio siguran i taj zvuk nije bio dio mene. Ono što se dogodilo nedugo nakon toga je trenutak kada sam počeo “čuti” taj “čudni zvuk” i kada je taj čudni zvuk postao dio mene. A onda se desio najveći preobrat, taj da su ti isti ljudi odjednom bili oduševljeni Pianotronom. A meni je Pianotron kao stvorena preslika mog karaktera – dio mene je ozbiljan i promišljen kao klavir, dok je drugi dio mene još uvijek ono razigrano dijete koje ni pod koju cijenu ne želim izgubiti. Zapravo, ako bi me netko pitao kako bih opisao sebe, mogu slobodno reći neka samo posluša Pianotron.

NACIONAL: Poznati ste po glazbi u kojoj često spajate nespojivo. Koliko je važno poznavati vlastitu glazbenu baštinu i koliko vas inspirira za nove skladbe?

Prošao sam klasičnu glazbenu naobrazbu i smatram da je to temelj svega. Klasična glazba ima najdužu povijest te se većina odgovora krije u notama velikana kompozitora koji su davno prije nas spoznali ono nešto čemu svi mi težimo – spajanju na “izvor” i inspiraciji koja dolazi “odozgo”, a ne iz glave. U glavi postoji limit, onaj koliko široko i daleko smo nekad davno prije odlučili vidjeti i čuti. Ono što prelazi sve granice razuma i gdje srce vlada ne dolazi iz glave, već “odozgo”, a to je nešto čemu treba težiti ne samo kao glazbenik, već i kao čovjek. To je sila koja prelazi sve granice; stanje duha kada predrasude nestaju, a srce osjeća i tek tada možemo rasti. No, da se vratim na temu, diplomirao sam jazz klavir na jazz konzervatoriju u Klagenfurtu.

NACIONAL: Kada ste otkrili vlastiti glazbeni put?

Moj je glazbeni put dobio jedan potpuno novi smjer u mojoj 19. godini života zahvaljujući prijateljstvu s jazz bubnjarem i kompozitorom Bornom Šercarom. Upoznali smo se u zagrebačkom jazz klubu Bacchus na jam sessionu. Njemu se svidjela moja svirka te me je pitao: “Bi li ti svirao u mom bendu, radili bismo autorsku glazbu…” Ja sam, naravno, pristao na suradnju i tu je krenula moja osmogodišnja priča s bendom Jazziana Croatica. Ono što je najbitnije, uz sve Porine i ostale prestižne nagrade koje smo osvajali te sva predivna putovanja po Europi i Americi koja smo doživjeli, bilo je istraživanje hrvatske kulturne baštine te spajanje američkog jazza s hrvatskim melosom. Na probama smo svi zajedno komponirali skladbe te tražili naš zvuk. Neki su ga prozvali „hrvatskim jazzom”, što smo shvaćali kao veliki kompliment jer – zvučali smo kao mi. Godine 2015. dao sam ostavku u Jazziani Croatici jer sam se odlučio u potpunosti posvetiti tada svojoj novoj fazi u životu – svom prvom autorskom albumu “The Knightingale Cabaret” i svom sekstetu. Istraživati sam nastavio i dalje, u nešto drugačijem smjeru, gdje sam još dublje zakopao u traženju svog zvuka u toj šumi zvukova kojima smo okruženi, u traženju sebe u najiskrenijem mogućem izdanju.

NACIONAL: Što planirate s Pianotronom?

Još nisam pričao s agentom o Pianotronu, ali imam neki dobar osjećaj – možda zato što je Pianotron najintimniji projekt koji sam se u životu usudio podijeliti s publikom, a možda zato što me je toliko izbacio izvan zone komfora da ni sam ponekad ne znam što da mislim o njemu, ali znam da mi je lijepo te da je ovo tek početak jednog lijepog putovanja koje Pianotron tek čeka.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste album „Pandaland” objavili za vlastitu etiketu. Ima li to veze s boljom i bržom distribucijom albuma širom Kine i u ostatku svijeta?

Htio sam biti neovisan po svim pitanjima jer ako bi se ponudila bilo kakva super prilika u budućnosti glede distribucije “Pandalanda” na kinesko tržište, trebao bih u tom slučaju tražiti dopuštenje hrvatskog izdavača. Tada bi moj hrvatski izdavač potencijalno krenuo u “borbu” za svoja prava ili svoja potraživanja, na što bi imao potpuno pravo, no potencijalno bi ta “borba” mogla utjecati na moju glazbu, a nikako nisam htio riskirati da moja glazba u bilo kojem scenariju postane kolateralna žrtva nekih poslovnih pregovora. Želim da moja glazba putuje i otkriva neku novu publiku, neke nove gradove i dvorane. Iz tih sam razloga ili strahova odlučio sam izdati “Pandaland”.

NACIONAL: Zbog čega se hrvatski diskografi ne trude promovirati hrvatske izvođače izvan granica Hrvatske, iako imamo cijenjene glazbenike i autore?

Mislim da je ovo internetsko doba napravilo velike preinake u glazbenoj industriji. Izdavači se trude na svoje načine, a CD kao medij izumire. Digitalizacija je u punom mahu, novi automobili nemaju CD player, kao ni moj laptop. S druge strane, mislim da glazbenici veoma griješe kad očekuju da će im u 2019. izdavač napraviti karijeru dok se pritom srame podijeliti event, svoj koncert, na društvenoj mreži jer je to kao nešto loše i ružno, te promocije itd. „To je pre pop pristup, daleko od arta” i slično. Poznajem ljude iz izdavačkih kuća, pričao sam puno puta s njima o takvim temama i nisam stekao dojam da ne žele ili da se ne trude, već više da im je fokus na projektima gdje je novca više, odnosno u pop/rock glazbi te im je to glavni fokus djelovanja u Hrvatskoj i regiji.

NACIONAL: I sami ste producent, imate vlastiti tonski studio, skladate i pišete aranžmane za razne glazbenike. Kako biste ocijenili hrvatsku jazz scenu?

Mislim da je jazz scena u Hrvatskoj bolja nego ikad! Albuma, ali odličnih albuma, ima jako puno. Glazbenici sve više studiraju po inozemstvu i cijeli nivo scene time raste. Svi mi jedni na druge utječemo i međusobno se inspiriramo pa tako svi zajedno rastemo. Ono čega nema nije scena i kreativnost, već mjesta gdje će svi ti genijalni ljudi nastupati i promovirati svoje projekte. O tome sam razmišljao kad sam bio u Kini: kako bi bilo lijepo kada bi svi dobri hrvatski glazbeni projekti imali više prilika za turnejama izvan Hrvatske, koliko bi tada još sve bilo opuštenije i kreativnije. Neki kvalitetni ljudi u toj “galami” ponekad ne isplivaju i mogu postati nezadovoljni, pa nestane inspiracije i nastanu frustracije, a onda čitava scena pada. Zato se iskreno nadam da će se granice otvarati te da ćemo sve više putovati izvan zemlje i promovirati našu glazbu na što je moguće više pozornica u svijetu, a neskromno mogu reći da imamo što pokazati.

NACIONAL: U posljednje vrijeme nastupate sa Zvjezdan Ružić Sekstetom, zašto baš sekstet?

Kada sam komponirao skladbe za svoj album prvijenac, “The Knightingale Cabaret”, imao sam viziju napraviti veliki zvuk. S obzirom na to da ja dionice za sve instrumente uvijek najprije odsviram na klavijaturi i usnimim u studijskom programu, a tek onda za te iste ideje raspišem detaljne partiture, jednostavno me je komponiranje odvelo u smjeru seksteta. Za taj bend odabrao sam neke od najposebnijih glazbenika iz Hrvatske, ali usudio bih se reći i iz regije. To je sastav od tri Slovenca i tri Hrvata. Dugo sam čekao trenutak kada ću pronaći prave ljude za svoj sekstet i isplatilo se jer su divni u svakom pogledu. S tim sam ljudima snimio tri albuma, sva tri nagrađivana Porinima, što mi je posebno drago da je i struka prepoznala “ono nešto” u nama. Bilo je tu predivnih putovanja i nastupa na festivalima u regiji i inozemstvu te se nadam da ću s tim ljudima snimiti još puno albuma i s njima zapisati još puno lijepih životnih priča.

NACIONAL: Prije nekog vremena ste najavili samostalni album „Delightful F”. U kojoj je fazi album?

Priča s albumom “Delightful F” krenula je prošle godine početkom ožujka. Bio je 3. ožujka, ako se ne varam, a ja sam bio na koncertu Pavla Miljenovića. U klub je ušla predivna djevojka koja me je očarala do te mjere da je nisam mogao prestati gledati. Kasnije sam joj prišao. Stupili smo u kontakt te sam joj za Dan žena poklonio skladbu inspiriranu njome, naslovnu skladbu novog albuma “Delightful F”. Upravo ta skladba pokrenula je u meni želju za novom fazom, malo drugačijim skladbama, romantičnijom i nježnijom verzijom sebe, razigranijom i jednostavnijom, gdje sam se bavio nekim drugim temama. Upravo tu je krenuo najveći izazov – spajanje klavira i mellotrona. No pošto sam odlučio iskušati život izvan svih zona mog komfora, objeručke sam prihvatio taj novi izazov koji sam si sam postavio. Mogao bih reći da je “Delightful F” nešto najiskrenije što sam ikad napravio. Album sam snimio sredinom srpnja u dvorani Lisinski. Na albumu će biti 11 autorskih skladbi, 11 nekih novih i starih još neispričanih priča iz mog života koje jedva čekam podijeliti s publikom na koncertnoj promociji u Lisinskom 8. studenoga.