Skandalozna odluka vodstva Narodnog muzeja u Zadru da cenzurira izložbu ruske avangardne skupine Plavi nosevi i ne izloži njihova četiri rada s kojima ironiziraju islamske i čečenske teroriste – ali i svjetske moćnike poput Georgea Busha ili njihovog predsjednika Vladimira Putina – jer navodno predstavljaju sigurnosni rizik i provociraju terorističke napade, sablaznila je svjetski poznate umjetnike, toliko da su se prije vremena vratili svojim kućama u daleki Novosibirsk. Aleksandar Šaburov i Vječeslav Mizin iz Zadra i Hrvatske, kažu, ipak nose prekrasne uspomene – ali i neugodno podsjećanje koliko ljudski strah može utjecati na slobodu, pa makar bio i bezrazložan.

[quote_box_center]

• ‘Hrvatski slučaj otvorio nam je novu perspektivu: kako bezrazložan strah od terorizma potencijalno može zbilja dovesti do neke vrste nasilja’, kažu umjetnici za Nacional

[/quote_box_center]

Ruski dvojac za Nacional je komentirao svoju zabranjenu izložbu u Hrvatskoj i dao dozvolu za objavu svih nepoželjnih radova, na što se dosad odlučila tek nekolicina hrvatskih medija. Razgovarali smo s njima neposredno uoči povratka na krajnji istok Azije, putovanja koje zajedno s prekidima traje gotovo puna dva dana. Potvrdili su da u domovini Rusiji dosad nisu naišli na cenzuru, premda su iznimno kritični i provokativni prema vlasti i općenitom stanju u državi. “Jedan bivši ministar kulture svojedobno nas je prozvao ruglom i sramotom Rusije, pa je koji mjesec kasnije bio smijenjen. To je naš posao, mijenjati ljude takvog profila”, kazao je Šaburov za Nacional. No priznaje da su na probleme nailazili u državama poput Poljske ili Mađarske, u kojima društvo očito još uvijek nije spremno za potpunu slobodu izražavanja. U Poljskoj im je potpuno uništena izložba koju su postavili u javnom prostoru, na uličnim plakatima, gdje su odnos između te zemlje i Rusije vizualizirali kroz debelu i mršavu djevojku. A u Budimpešti je cenzura bila još otvorenija: ruski veleposlanik otvoreno je zaprijetio vladi da će izbiti veliki međunarodni skandal ako se njen predstavnik pojavi na otvorenju izložbe, na kojoj su radovi Plavih noseva izloženi s onima Olega Kulika i hrvatskog Josipa Vanište. Naravno, na koncu se nitko iz vlade nije ni pojavio.

“Ondje smo kritizirali sve što se događa s tranzicijom i tranzicijskim zemljama, a pokazalo se da je kritika bila potpuno ispravna”, objašnjava Šaburov. No tvrdi da nisu očekivali kako će na slične probleme naići u Hrvatskoj jer su imali dojam da je ona “snažna država poput Izraela, SAD-a ili Rusije”. ’Kakav terorizam, kakav strah? Čega bi se ljudi u Hrvatskoj trebali bojati? Pa ne boje se ni u Francuskoj! I tko je to prijetnja, nas dvojica, jednako jadni i siromašni kao većina ljudi u Hrvatskoj i svijetu?“, čudi se Vječeslav Mizin. Ali jasno je da Plavi nosevi s druge strane uspijevaju vješto iskoristiti upravo neracionalne strahove ljudi i oni im samo daju dodatne motive koje potom ironiziraju, izvrgavaju ruglu i dovode do potpunog paradoksa. Jednog dana na tapetu im se možda nađu i Zadar i Hrvatska, premda najnovija izložba oko koje se stvorila kontroverza nije bila prva u našoj državi. Ali se nakon pokušaja skidanja “Elementarnih čestica” Michela Houellebecqa s programa Dubrovačkih ljetnih igara odlično uklopila u atmosferu panike. A djela uklonjena s izložbe u Zadru – premda su prethodno odabrana i potvrđena u službenom programu i katalogu – postala su kontroverzna gotovo ni iz čega. U jednome nazvanom “Mask Show” zajedno se nalaze Putin, Bush i Osama bin Laden, u onome “Naked Truth” Bin Laden je smješten između likova Harryja Pottera i animiranog Shreka, u “Čečenskoj Marilyn” tematizirana je tema žena samoubojica…

Foto: Plavi nosevi

Uglavnom, ništa previše provokativno čak ni za hrvatske prilike, pa je zabrana tim više šokirala dobre poznavatelje prilika: izvori Nacionala tvrde da je odluka donesena u zadarskim kulturno-političkim krugovima u kojima, naravno, već puna dva desetljeća glavnu riječ ionako ima HDZ. Riječ je bila prije o pokušaju praćenja trendova koje je ustanovio HDZ-ov dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić, nego o istinskoj zabrinutosti zbog “sigurnosno problematične” umjetnosti. Članovi ove stranke na lokalnom nivou nastoje biti veći katolici od pape i politički korektniji od ideala korektnosti, makar za to još ne uspijevaju pronaći konkretan povod. Umjetnici iz Plavih noseva za Nacional ipak su priznali da im je hrvatski slučaj otvorio i jednu novu perspektivu: kako bezrazložan strah od terorizma potencijalno može zbilja dovesti do neke vrste nasilja.

“Cenzura je u glavama ljudi koji ne razumiju ili ne žele razumjeti. No otvaranje ovakvih slučajeva dovodi i do rasprava koje se često presele na onu stranu racionalnog, pa se uključuje još širi krug neinformiranih ljudi, pa se stvaraju nove zablude”, govore umjetnici za Nacional. S druge strane, voditeljica zadarske Galerije umjetnina i kustosica izložbe Ljubica Srhoj Čerina ostala je dosljedna u stavu da više ne komentira svoj potez: istina je da je ona odabrala radove za izložbu, no neizravno je priznala da je naknadnu selekciju obavio stručni kolegij Narodnog muzeja “zbog sigurnosnih razloga i u kontekstu događaja u Parizu i Dubrovniku, ali zatvaranja islandskog paviljona na Venecijanskom bijenalu, također iz sigurnosnih razloga”. U svom pisanom obrazloženju Ljubica Srhoj Čerina čak tvrdi da je “cilj izložbe Plavih noseva ostvaren jer je pokrenuta javna polemika o cenzuri i o strahu koji postaje mentalna blokada, stvarajući paranoidan konstrukt u kojemu se gube granice stvarnog i zamišljenog”.

Kako bilo, Šaburov i Mizin odletjeli su u Novosibirsk i u Zadru na još punih mjesec dana ostavili svoju krnju izložbu. Bit će to tek jedan mali dio njihove respektabilne biografije umjetnika stasalih “iza Urala”, što je po Petru Ćurkoviću iznimno važna činjenica kako bi se razumio širi kulturno-umjetnički smisao njihove pojave i protumačio stilsko-jezični karakter njihova rada, prije svega jednostavnost oblikovnih elemenata i brze “demokratske” tehnike realizacije, koje su sami imenovali “tap-lap art” ili “video preko koljena”.

Njihovi radovi upućuju na procese demokratizacije i globalizacije kulture, ali u isto vrijeme u njima su prisutni netrpeljivost i otpor prema svemu što dolazi iz velikih središta, pa tako i “oholost” i “kolonijalizam” koji su ključne osi svijeta i koje sugeriraju da svijet mimo njih ne postoji. Oni nasrću na “visoku”, hermetičnu, ekskluzivnu i elitnu umjetnost koja se obraća samo posvećenima, odabranima i upućenima, ali i na sami sustav umjetnosti te institucije i pojedince poput bijenala, kustosa, galerija, kolega umjetnika… Prozvani su “veselim vjesnicima katastrofe, koji o ozbiljnim stvarima progovaraju neozbiljno”. Samo što, eto, Zadar i Hrvatska za to očito nisu bili potpuno spremni.