Rusija bez pompe obilježava stogodišnjicu Oktobarske revolucije, velikog političkog potresa 20. stoljeća, jer se Kremlj najviše od svega boji stvaranja pozitivne javne slike o nasilnoj promjeni režima.

Čak i da ste Rus možda ne biste primijetili da dolazi neka velika godišnjica. Izuzev skupa koji u utorak u Moskvi planira ruska Komunistička stranka, nasljednica snaga koje su 7. studenoga 1917. (25. listopada po Julijanskom kalendaru) preuzele vlast i kasnije upostavile SSSR, u Rusiji se malo toga zbiva vezano uz Oktobarsku revoluciju.

Revolucija “uvijek donosi krv, smrt, razaranje i katastrofe”, a Rusi znaju koliko vrijedi stabilnost, rekao je dužnosnik zadužen za organizaciju obilježavanja velike obljetnice Sergej Nariškin, direktor protuobavještajne službe SVR i predsjednik Ruskog udruženja za povijest.

Tu i tamo pokoja izložba i poneki televizijski program posvećen je stogodišnjici revolucije, ali pompa kakva prati ruske proslave Dana pobjede na fašizmom nema ni izbliza.

“Današnjem naraštaju Rusa revolucija ne znači mnogo”, kaže profesor Ivan Kurila sa peterburškog sveučilišta.

Rusija je 1917., tada još u Prvom svjetskom ratu na strani Antante, prolazila kroz niz revolucionarnih epizoda koje su ožujku prvo srušile posljednjeg cara Nikolu II., a sedam mjeseci poslije dovele na vlast boljševike predvođe Lenjinom, koji su 1922. na ruševinama ruskog carstva osnovali Sovjetski Savez,

Stotinu godina poslije, nasljeđe Oktobarske revolucije nije nimalo jednostavno za državu koja još nije raščistila sa svojom poviješću i koja je još jako obilježena posljedicama 70-godišnjeg sovjetskog režima.

Ali čak su i sovjetske vlasti s vremenom počele smanjivati značaj revolucije. Zabrinuti za stabilnost države, pretvorili su Dan pobjede u glavni državni praznik.

“Pobjeda u Drugom svjetskom ratu za većinu je Rusa najvažniji događaj 20. stoljeća”, rekla je politička analitičarka Marija Snegova.

Postsovjetske vlasti otišle su korak dalje. Sredinom 90-ih, godišnjica revolucije preimenovana je u Dan pomirenja. Desetljeće poslije i to je stavljeno po strani uvođenjem novog praznika, Dana nacionalnog jedinstva koji se obilježava tri dana prije. Većini Rusa godišnjica revolucije danas je radni dan.

“Selidba praznika sa 7. na 4. studenoga bio je pokušaj da se riješe revolucije”, dodaje Kurila.

Iz revolucije treba izvući pouke

U Rusiji danas ne manjka proturječja: cara Nikolu II., kojeg su ubili boljševici zajedno s njegovom obitelji, kanonizirala je 2000. moćna Pravoslavna Crkva, dok Lenjin, nemilosrdni progonitelj Pravoslavne Crkve, i dalje počiva u svojem mauzoleju na Crvenom trgu u Moskvi.

Dok su se godišnjice Oktobarske revolucije u sovjetsko doba slavile uz veliku pompu, s velikom vojnom paradom na Crvenom trgu 7. studenoga (25. listopada po Julijanskom kalendaru koji je vrijedio 1917.), program za stotu obljetnicu jako je skroman i sastoji se od izložbi i stručnih konferencija.

Rijetki skupovi namijenjeni širokoj javnosti za vlasti će biti prigoda da stave naglasak na važnost nacionalnog jedinstva i pomirbe, izbjegavajući osjetljiva pitanja.

Odbor zadužen za organizaciju proslave oslikava oprez ruskog predsjednika Vladimir Putina u tom pogledu. Čine ga neovisni stručnjaci i kritičari vlasti, ministri i dužnosnici Pravoslavne Crkve, a u njemu nema nijednog člana sadašnje Komunističke partije niti predstavnika monarhističke struje.

Predviđeno je nekoliko desetaka skupova, konferencija, okruglih stolova, izložbi i festivala koji će govoriti o “kontradiktornim” događajima 1917., rekao je supredsjednik odbora, povjesničar Anatolij Torkunov.

Sergej Nariškin je 2016. odredio glavne crte obilježavanja velike obljetnice smatrajući da ona “nije povod za organizaciju svečanih događaja ili slavlje” nego da se iz nje “izvuku pouke.”

Bilo kakvi otpori vlasti nisu poželjni

Te “pouke” za Kremlj su jasne: treba se zaštititi od svake pomisli na osporavanje vlasti na ulici, posebice nekoliko mjeseci pred predsjedničke izbore 2018. na kojima će Putin, u to nitko i ne sumnja, tražiti četvrti mandat.

Putin od dolaska na vlast nastoji pomiriti društvo i nacionalno sjećanje. Za njega nema govora o tome da bira između carističke Rusije, koju hvali zbog njezine stabilnosti i tradicionalnih vrijednosti, i sovjetske Rusije, čiji je on čisti proizvod.

“Najviše državne vlasti više su puta govorile o potrebi pomirbe ‘crvenih’ (komunista) i ‘bijelih’ (monarhista). A za to se treba pozabaviti bolnim pitanjima. No mora se konstatirati da se ta pomirba još nije dogodila”, ističe povjesničar Vladisav Aksionov.

Kada je 2000. izabran za predsjednika, Putin je naglasio da je tada prvi put došlo do promjene na čelu ruske države “bez državnog udara, puča i revolucije”.

Taj moto i dalje prožima vanjsku politiku Kremlja, od odbacivanja “obojenih revolucija” u Gruziji i Ukrajini do njegova nepovjerenja prema Arapskom proljeću i neupitne potpore “legitimnim vlastima” u Damasku.

“U suvremenoj Rusiji čak je i ideja o revoluciji ravna nacionalnoj izdaji”, kaže povjesničar Ilja Kaljinin.

Strah vlasti od izbijanja revolucije u Rusiji održava se u sve snažnijoj kontroli političkog djelovanja i oporbenih prosvjeda, zabranjenih u većini slučajeva i koji većinom završavaju sa stotinama uhićenih.

Vlasti odmah žestoko kritiziraju i najmanji pokušaj osporavanja svojih odluka, smatrajući da su svi socijalni ili politički prosvjedi djelo “antipatriotskih” snaga više ili manje povezanih s inozemstvom.

Više od 70 posto Rusa danas smatra nemogućim da se u njihovu gradu održi prosvjedni skup s političkim konotacijama. A i kada bi se održao, više od 80 posto ih kaže da ne bi sudjelovali, po nedavnom ispitivanju centra Levada.