Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko za nacional.hr govori o razlozima zbog kojih Rusija mora platiti ratnu odštetu Ukrajini, što je preporučila i većina zemalja na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.

Glavna Skupština UN na posebnom zasjedanju zaprimila je rezoluciju koju je pripremila Ukrajina i još 50 zemalja članica UN. U njoj se traži od Ruske Federacije da nadoknadi štetu zbog agresije na Ukrajinu. Za ovu Rezoluciju glasalo je 94 država, a 73 su bile suzdržane. Protiv ove odluke glasovala je Rusija, uz svoje satelite Bjelorusiju, Kubu, Sjevernu Koreju, Eritreju, Etiopiju, Mali, Nikaragvu i Siriju. Uz Rusiju su također stale Kina, Iran i Zimbabve.

Ova Rezolucija predlaže formiranje međunarodnog registra šteta uzrokovanih agresijom Rusije na ukrajinsku državu, njezine građane i tvrtke. Međunarodna zajednica pokazala je Moskvi što traži, uz priznavanje odgovornosti kao prvog koraka, za nanijetu štetu ukrajinskim fizičkim i pravnim licama, a posebno u odnosu na ubojstva tisuća nevinih civila. Zasad praktički svaki građanin Rusije mora izdvojiti dvije tisuće dolara za plaćanje reparacija Ukrajini. I ovo je tek početak procesa ruske nadoknade šteta nanesenih Ukrajini. Rusija je odmah objavila da ne priznaje zaključke međunarodne zajednice. Ali ipak ovaj dokument generalne skupštine UN stvara pravnu podlogu za konfiskaciju ruskih financijskih sredstava po čitavom svijetu. Trenutno su ogromni iznosi ruskog novca zamrznuti u Europi i Sjevernoj Americi. To su stotine milijarda dolara. Kremlj mora shvatiti da će svako uništavanje ukrajinske infrastrukture platiti zamrznutim sredstvima i imovinom koja se nalazi u europskim i američkim bankama. Međunarodna zajednica počela je razrađivati pravne procedure u okvirima postojećih pravnih regulativa kako bi ruski novac legalno predala na korištenje Ukrajini radi obnavljanja porušenih državnih i privatnih gospodarskih objekata, čitave infrastrukture.

Moskva smatra ovo neprijateljskim činom u odnosu na Rusku Federaciju. Samo ostaje pitanje; što Kremlj misli da poslije bezočnog bombardiranja Ukrajine ukrajinski narod treba učiniti? Sam platiti obnovu nakon počinjenih ruskihi zlodjela. To je sve predviđeno međunarodnim pravom koje su na pravnom fakultetu Lenjingradskog sveučilišta proučavali kao studenti Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev, a Sergej Lavrov u Moskovskom institutu za međunarodne odnose. To je sve pravno već odavno regulirano, samo nije jasno jesu li ova trojica iz rukovodstva ruske federacije dobivali prolazne ocjene iz međunarodnog prava kao obaveznog predmeta u sveučilišnim programima.

Što se tiče glasovanja Kine koja prema Budimpeštanskom memoranduma od 1994. je zemlja jamac teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, moguće je da je Peking spreman sam umjesto Rusije platiti gotovo trilijunsku kompenzaciju Ukrajini? Onda neka to javno objavi. Ili Kina smatra da ukrajinski narod poslije ovih bezočnih ruskih bombardiranja mora sve renovirati za svoj račun, a to znači još desetljećima živjeti u siromaštvu, dok će zemlja agresor podučavati cijeli svijet kako djelovati u suvremenim međunarodnim odnosima? Takvo glasanje Kine ruši sustav povjerenja u međunarodno pravo kao mehanizma koji može kazniti državu agresora za nanijetu nepovratnu štetu zemlji koja je na svojim leđima izdržala neopravdani vojni napad tuđe vojske. koja je ubila velik broj nevinih civila dok namjerno ruši privredne i infrastrukturne objekte. Ovim glasanjem Kina narušava preuzete obaveze prema Ukrajini od 1994. kad je Kijev predao Rusiji nuklearni potencijal koji bio desetak puta veći od kineskog uz samo jedan zahtjev, čvrstu garanciju nepovredivosti svojih granica od članova nuklearnog kluba, a to su Ruska Federacija, SAD, Velika Britanija, Francuska i Kina. Rusija je sama postala zemljom koja umjesto garancije teritorijalne cjelovitosti Ukrajine pokušava uništiti ukrajinsku državnost. Peking sada, najveći ratni sukob nakon 1945 naziva oružanim konfliktom bez preciziranja zemlje agresora podržavajući Rusiju svojim glasanjem u Ujedinjenim Narodima.

Jedan bivši savjetnik bivšeg hrvatskog predsjednika izjavio je da Hrvatska ne treba sudjelovati u sankcijama protiv Rusije i treba prestati slati oružje Ukrajini. Pri tome naglašava da nije pristaša Putina i nije ruski plaćenik. Ali prema psihoanalizi Freuda ovo naglašavanje samo svjedoči da je točno to. Ovaj savjetnik smatra da su Rusiju prevarili još 1990. kad je zapad obećavao tada sovjetskom predsjedniku Mihajlu Gorbačovu kako neće širiti NATO na istok, ako Moskva pristane na ujedinjenje Njemačke. Samo da podsjetim da je to bilo iskazano samo jednom i to se ticalo baš Sovjetskog Saveza koji se razdružio u miru krajem 1991. Godine. Sovjetski Savez tvorilo je 15 republika, a Ruska Federacija je samo jedna od njih, makar i bila najveća od svih. Ovu nebulozu svaki puta ističe Putin, a bivši predsjednički savjetnik nju samo ponavlja ističući da nije pristaša Putina. Interesantno da svojima iskazima bivši savjetnik praktički negira pravo Hrvatske da postane članica NATO, kao i Crne Gore, Albanije i Sjeverne Makedonije. Možemo zamisliti kakva bi bila sigurnosna situacija na zapadnom Balkanu, da ove zemlje nisu bili članice NATO saveza. Ovaj savjetnik iznio je još jednu kremaljsku tezu, a ona glasi da nije bilo narančaste revolucije u Ukrajini uz pomoć zapada kada je predsjednik Januković pobjegao iz zemlje, do Ruske okupacije Krima ne bi došlo. To je bio jedinstveni slučaj u svjetskoj povijesti da je predsjednik jedne države pobjegao iz svoje zemlje u susjednu i zatražio da ona pošalje vojsku na njegov vlastiti narod. Savjetnik je uzrujan što ne može pratiti ruske medije koje je zapad jednostavno skinuo sa satelita stoga što šire laži, jer u njegovoj viziji on ne može vjerovati pristranim zapadnim komentarima i onda mora koristiti alternativu, a to je kineska televizija, koja izgleda najobjektivnije prikazuje rat u Ukrajini. Možete zamisliti objektivnost kineskih medija koji čak ne priznaju da je u Ukrajini rat? I na kraju nepristranosti bivšeg savjetnika je stav da je neophodno izbjegavanja slanja oružja Ukrajini. Ako netko pita zašto, vjerojatno zato da Rusija što brže pobijedi slobodarski ukrajinski narod. Interesantno bi bilo vidjeti bi li danas postojala Hrvatska država da su u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća europske zemlje inzistirale pomagati Hrvatskoj samo na način.