Pjesma “Football’s Coming Home” (Nogomet se vraća kući) u Engleskoj se pjeva na svakom koraku i služi kao neslužbena himna svakog svjetskog ili kontinentalnog prvenstva još od 1996. godine, kada je nastala povodom Europskog prvenstva u toj državi i okrugle tridesete obljetnice osvajanja jedinog značajnog naslova u povijesti. Superioran stav engleske javnosti koji je u mnogim dijelovima svijeta često proglašen nadmenim i bahatim, u prijašnjim desetljećima ipak nije imao pokriće u rezultatima: nacionalna nogometna vrsta redovito je gubila sve ključne utakmice, ispadala u ranim fazama natjecanja i brutalno gasila nade nacije. Očekivanja su bila u dramatičnom raskoraku s realnosti, a sve je kulminiralo u Brazilu 2014. godine, kada su se posramljeni Englezi oprostili od Svjetskog prvenstva već u prvoj, grupnoj fazi.

Bila je to prekretnica engleskog nogometa, trenutak kada je napokon sazrela spoznaja da nema smisla živjeti na staroj slavi i da eskapističko romantiziranje starih vremena – kojih se na osobnoj razini sve manje stanovnika ove države i teoretski može sjećati – više ne može služiti da bi se zaboravilo na surovu sadašnjost. Dok su navijači nastavili mantrati o “nogometu koji se vraća kući”, vodstvo saveza pokrenulo je proces dubinske rekonstrukcije cijelog sporta i odlučilo se na zahvate koji će garantirati njegovu dugoročnu stabilnost i prosperitet. Prvi plodovi rada stigli su upravo ovih dana, na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, gdje je Engleska dospjela u završnu fazu natjecanja i napokon se svrstala natrag na popis stvarnih, a ne samo “tradicionalnih” nogometnih velesila. Neosporna je činjenica da je njihov sustavan rad počeo davati konkretne rezultate. I da će ih u budućnosti sasvim sigurno biti još više.

Sve velike nogometne nacije proteklih desetljeća provele su korjenite promjene, od Talijana i Španjolaca do Nijemaca i njihova već čuvenog projekta Das Reboot, dok su Englezi stajali u mjestu i sanjarili o reprizi slavne 1966., a na nogometnim terenima istodobno primali pljusku za pljuskom. Brazilska katastrofa bila je okidač za promjene, a ono što je još važnije, šamarčina od Islanda na Europskom prvenstvu dvije godine kasnije u Francuskoj nije ih nimalo pokolebala. Dapače: nastavili su u istom smjeru i u Rusiju poslali perspektivnu momčad koja je po statistikama druga najmlađa na turniru. Premda nema velikih zvijezda poput Davida Beckhama ili Waynea Rooneyja – golgeter Harry Kane nije tog profila i njegova popularnost može se pripisati gladi medija – Engleska je ulaskom u polufinale nadmašila zacrtane apetite.

Dubinska rekonstrukcija engleskog nogometa započela je u ljeto 2014., kada su predstavnici Nogometnog saveza (FA) i treneri svih uzrasnih kategorija službeno zacrtali i počeli provoditi projekt nazvan England DNA. Radilo se o planu koji naizgled nije imao veliku dubinu, ispisanom na samo 11 stranica i baziranom na dijelovima belgijskog i njemačkog modela, no koji je zamišljen kao temelj razvoja reprezentativnog nogometa na svim razinama. “Ovo je početna točka svjetski priznatog pristupa razvoju elitnih nogometaša, to će voditi do razvoja pobjedničkih engleskih selekcija”, objašnjavao je tadašnji predsjednik Saveza Greg Dyke. Na simboličnoj razini svim igračima u mlađim uzrastima dodijeljena je narukvica s USB privjeskom koji je sadržavao “temeljne vrijednosti engleskog DNK“, što je u dijelu javnosti redikulizirano, no u teoriji je označavalo uvođenje univerzalnih metoda i jednakog sistema igre u svim selekcijama i svim uzrastima. “Odsad jedino što će se mijenjati jest veličina dresa”, naglašavao je Dyke.

Plan se u mlađim uzrastima polako počeo provoditi, dok se paralelno radilo na stvaranju preduvjeta za što ranije i što učinkovitije uvlačenje klinaca u sistem i njihovu što konkretniju tehničku, taktičku i fizičku naobrazbu, u čemu su dramatično zaostajali za svojim vršnjacima s europskog kontinenta. U tom trenutku frapantno je zvučao podatak da Engleska ima tek 1161 trenera na UEFA-inoj A razini, za razliku od pet i pol tisuća u Njemačkoj i preko 12 tisuća u Španjolskoj. Onih s Pro licencama bilo je tek 203 – u Njemačkoj pet puta više, a u Španjolskoj deset puta. Stoga je izgrađen Nacionalni nogometni centar St George’s Park iz kojega je u roku nekoliko godina izišlo 1300 školovanih trenera, a oni su poslani na teren: od klubova s vrhunskom infrastrukturom do niželigaša s blatnjavim terenima i valjda ničim drugim osim ljudskog potencijala. Urednik hrvatskog portala Telesport i stalni suradnik Guardiana Aleksandar Holiga taj potez opisao je sintagmom o učeniku koji je nadmašio učitelja – Englezi su, kazao je, napokon priznali da su u sportu koji su naučili cijeli svijet dramatično zaostali pa su se napokon okrenuli sebi i učenju iznova. Pa i tako da su od svojih nekadašnjih učenika i prepisali neke metode.

Premda se očekuje da će konkretni rezultati tek uslijediti u godinama koje dolaze, nipošto se ne može kazati da već nije vidljiv dramatičan napredak: Engleska je prošle godine postala svjetski prvak u kategorijama do 17 i do 20 godina, europski prvak do 19 godina i doprvak u U-17 kategoriji. Klasni mladi igrači poput Ryana Sessegnona, Jadona Sancha ili Adomele Lookmana svejedno nisu odmah ubačeni u seniorski nogomet na ime kratkoročnog rezultata, nego im je na reprezentativnoj razini omogućen miran rad i stabilan napredak. U toj masivnoj rekonstrukciji nacionalnog nogometa čekao se još samo trenutak kada će se zahvatiti i seniorsku momčad, a prava prilika ukazala se nakon poraza od Islanda na Euru u Francuskoj 2016.: otišao je 68-godišnji Roy Hodgson, a nekoliko mjeseci kasnije novi selektor engleske reprezentacije postao je 23 godine mlađi Gareth Southgate. Iz reprezentacije su po kratkom postupku izletjele razvikane “legende” i zaslužni igrači, pa je od Francuske do Rusije u njoj preživjelo tek petorica. Momčad je mlada, ali već iskusna, nema preplaćenih individualaca ni ambicija za stvaranje svjetskih megazvijezda, podređena je sustavu i lišena ega. To je ekipa Johna Stonesa, Raheema Sterlinga, Delea Allija i Jordana Pickforda, između ostalih.

Usporedbe s Hrvatskim nogometnim savezom Davora Šukera i pristupom te institucije razvoju nogometa u ovom trenutku su potpuno neumjesne, bez obzira na ishod završnice Svjetskog prvenstva u Rusiji i bez obzira na golemi nesrazmjer u marketinškim i komercijalnim prihodima, gledanosti i svim ostalim parametrima između ovih dviju zemalja i ovih dvaju saveza. HNS proteklih desetljeća čak nije uspio iskoristiti desetke milijuna eura iz UEFA-ina programa Hattrick koje su Nijemci uložili u izgradnju preko tisuću malih nogometnih terena diljem zemlje – a namjenska sredstva za razvoj nogometa potrošena su na kupnju semafora na stadionu Maksimir i luksuznih prostora namijenjenih vodstvu i administraciji Saveza. Preko dva milijuna eura uzalud je bačeno na bizarni projekt kampa na zagrebačkim Sveticama, gotovo sav proračun Saveza troši se na tekuće potrebe koje dramatično i neobično rastu svakim većim priljevom novca, a tek ove godine pod pritiskom javnosti i zbog cijelog niza neodigranih prvenstvenih utakmica manje količine novca uložene su u rekonstrukciju pet travnjaka. Već godinama sumnja se u načine ugovaranja prijateljskih utakmica nacionalne reprezentacije i zarade koja se generira, a ove godine HNS je čak promijenio uvjete natječaja za televizijska prava tako da na njemu više ne mora pobijediti tvrtka koja ponudi najvišu cijenu.

U sportskom dijelu mlađe hrvatske nacionalne vrste već godinama nisu zabilježile rezultat vrijedan spomena, a ondje ne vlada nikakav sustavan rad, red ili vizija, a kamoli kontinuitet struke. Javna je tajna da se izbornici mijenjaju ovisno o subjektivnom raspoloženju vrhuške HNS-a i ovisno o volji trenera da kroz mlađe selekcije guraju i promoviraju igrače tek jednog kluba, zagrebačkog Dinama. S općepoznatim problemima u nogometnim strukturama, duboko obilježenih kriminalom najniže vrste i nizom optužnica i presuda njegovih vodećih ljudi te katastrofalnom sudačkom organizacijom i jasno vidljivim izbjegavanjem poštenog natjecanja, sve to rezultira dramatičnim padom gledanosti, prihoda, zanimljivosti sponzorima i javnosti. Sustav HNS-a doslovno se vodi od danas do sutra i s očitom tendencijom pogodovanja jednom, moćnom nogometnom lobiju.

Za usporedbu, premda je i to neumjesno, treba samo baciti pogled na engleske brojke: najgledanija liga na svijetu televizijska prava za prijenos utakmica od 2016. do 2019. prodala je za gotovo 6,6 milijardi eura, dok je za razdoblje od 2013. do 2016. plaćeno 3,9 milijardi eura. Klub koji je protekle sezone ispao u drugu ligu dobio je oko 115 milijuna eura, skoro tri puta više nego što je za TV prava od Bundeslige dobio prvak Njemačke, pa ovakvi ugovori omogućuju engleskim klubovima da u svakom transferu ponude barem 20 posto veći iznos za igrača od kluba s kontinenta.

Zato i ne treba čuditi kada nepoznati engleski igrači postanu skuplji na tržištu od dokazanog i priznatog igrača izvan otoka. Englezi kažu da je iznos ovog ugovora vrijedan kao kupnja 60 Garetha Balea, a za taj iznos mogla bi se platiti TV prava Lige prvaka u Velikoj Britaniji za skoro 18 godina, a Premier League bi za godišnji iznos TV prava mogla godinu dana financirati sve momčadi Formule 1. Zanimljivo je i da čak 48 zemalja u svijetu ima BDP manji od godišnje rate za TV prava Premier lige, a proračun Grada Zagreba je 890 milijuna eura i on bi bio dostatan za 40 posto utakmica.