Ukrajina i Rusija uspjele su u posljednji čas, tek 10-ak dana prije isteka roka, postići novi načelni dogovor o nastavku tranzita ruskog plina kroz Ukrajinu. Tim je okončan jedan od najnapetijih geopolitičkih problema u Europi o kojem je ovisila energetska stabilnost većine zemalja članica Europske unije jer se oko 40 posto ukupnih količina ruskog plina transportira do krajnjih kupaca u Europi upravo preko teritorija Ukrajine.

Prema informacijama koje pristižu iz Kijeva i Moskve, rusko-ukrajinski sporazum koji bi trebao biti potpisan na isteku tekuće godine, u idućoj 2020. Europi bi trebao osigurati oko 65 milijardi kubnih metara plina. Rusko-ukrajinski ugovor koji je sa zebnjom čekala i Hrvatska koja glavninu uvoznih količina ruskog plina dobiva upravo preko Ukrajine, stigao je doslovno u posljednji trenutak jer je plinovod Sjeverni tok 2 koji kroz Baltičko more gradi ruski Gazprom i koji je trebao biti gotov do početka veljače 2020., privremeno obustavljen zbog američkih prijetnji sankcijama tvrtkama koje su uključene u izgradnju plinovoda.

Obustava radova na plinovodu Sjeverni tok 2 prolongirala je dovršetak još jednog dobavnog pravca za ruski plin na koji su europske zemlje, a posebno Njemačka, računale već iduće godine, pa je obnova ugovora između Ukrajine i Rusije imala veliku težinu. O energetskoj budućnosti Europe, a time i Hrvatske te energiji kao ključnom alatu za kontrolu političke i gospodarske stabilnosti Europske unije razgovarali smo s ukrajinskim stručnjakom Sergejem Korsunskim, direktorom Diplomatske akademije Ukrajine u Kijevu, stručnjakom za energetsku sigurnost i autorom knjige „Energetska diplomacija“ koji je krajem studenoga posjetio Zagreb.

NACIONAL: Koja je bila svrha vašeg posjeta Zagrebu?

Hrvatska je važan partner Ukrajini i razvoj naših bilateralnih odnosa prioritet je za Diplomatsku akademiju „Hennadij Udovenko“ u Ukrajini, u kojoj radim kao direktor. Tijekom moje posjete potpisali smo memorandum o suradnji s Diplomatskom akademijom Hrvatske, susreo sam se s hrvatskim diplomatima i održao predavanje o geopolitici suvremenog svijeta. Posebno je bilo zanimljivo razgovarati sa studentima Diplomatske akademije Hrvatske jer me zanimalo što oni misle o EU-u, Rusiji, energetskoj politici i situaciji na Balkanu.

NACIONAL: Tijekom boravka u Zagrebu upoznali ste nekoliko hrvatskih stručnjaka za energetiku. O čemu ste točno razgovarali i je li bilo riječi o konkretnim projektima?

Bio je to vrlo zanimljiv sastanak. Razgovarali smo o energetskoj politici u jugoistočnoj Europi, uzmemo li u obzir važno mjesto koje će Hrvatska zauzeti kad se izgradi LNG terminal na otoku Krku. Iznio sam ukrajinsku viziju onoga što se događa s energetskim projektima u energetskom koridoru sjever-jug koji razvijaju Poljska i druge zemlje članice EU-a. Razgovarali smo i o energetskoj sigurnosti i nesigurnosti Europe s obzirom na projekte koje podržava Rusija i koji zaobilaze Ukrajinu. Imate izvrsne stručnjake i bilo mi je važno čuti njihovo mišljenje o aktualnoj energetskoj situaciji u Europi. U ovom smo se trenutku koncentrirali na energetsku politiku, iako su ostale otvorene i neke mogućnosti angažiranja hrvatskih tvrtki na građevinskim projektima u Ukrajini, no prednost je imala energetika.

‘Projekt LNG terminala vrlo je važan za europsko tržište plina. Želim uspjeh projektu na otoku Krku jer je vrlo važno stvoriti potrebnu infrastrukturu za stvarnu diversifikaciju dobave plina’

NACIONAL: Pregovori Ukrajine i Rusije o nastavku transporta ruskog plina kroz vašu zemlju pozitivno su okončani prije nekoliko dana. No još početkom studenoga ove godine potpredsjednik Europske komisije za Energetsku uniju Maroš Šefčovič izjavio je da je EK razočaran dosadašnjim rezultatima. Kakav stav ima Ukrajina o nastavku suradnje s Rusijom i jeste li zadovoljni postignutim uvjetima?

EU svakako može biti miran i sretan. S Rusijom smo postigli glavni dogovor o tranzitu ruskog plina. To uključuje obvezu Gazproma da plati oko 2,9 milijardi dolara odštete ukrajinskoj državnoj tvrtki Naftogaz temeljem odluke arbitraže u Stockholmu, a dogovoren je i tranzit minimalno 65 milijardi kubnih metara plina u 2020. i 40 milijardi kubnih metara od 2021. do 2024., nakon čega postoji opcija da se sporazum produži još deset godina. Neki detalji ugovora će se pojaviti vrlo brzo, a u ovom trenutku obje strane intenzivno rade kako bi precizirali detalje komercijalnog ugovora.

NACIONAL: Kad se danas osvrnete na tijek pregovora, koji je bio glavni problem i koji je bio razlog ukrajinskog nezadovoljstva pregovorima?

Željeli smo ugovor u trajanju od 10 godina s minimalnim tranzitom 60 milijardi kubičnih metara plina na godinu. To su neke komercijalno opravdane brojke. Ali kao što znate, Ruska Federacija paralelno je gurala dva energetska projekta kojima je željela zaobići Ukrajinu – Turski tok i Sjeverni tok 2, s namjerom da Ukrajinu u potpunosti isključi iz tranzitnih tokova. Godinama smo se borili protiv oba projekta. Nažalost, Turska je zadržala projekt Turskog toka. Ali s druge je strane Ukrajina uz pomoć Poljske i baltičkih zemalja te s ogromnom podrškom najprije iz Danske, a potom i iz Sjedinjenih Američkih Država, ipak dobila bitku protiv Sjevernog toka 2. EU je usvojio posebne propise o obalnim cjevovodima koji proširuju Treći energetski paket i na takve projekte, a nedavno su i Sjedinjene Države usvojile poseban zakon kojim se prijeti sankcijama bilo kojoj tvrtki koja je uključena u izgradnju Sjevernog toka 2. Dakle, izgradnja Sjevernog toka 2 je zapravo zaustavljena, švicarska tvrtka Allseas obustavila je rad na projektu sa svoja dva broda i povukla ih s Baltika. Do Njemačke je preostalo položiti otprilike 300 kilometara podmorskog plinovoda, no Rusija nema ni tehnologije ni opreme za nastavak posla, tako da smo za sada pobijedili.

NACIONAL: Što je Ukrajina namjeravala postići pregovorima i je li ukrajinska vlada, s obzirom na neizvjesnost pregovora, ipak osigurala neke alternativne pravce za dobavu plina za potrebe ukrajinskih potrošača?

Za sada smo postigli prihvatljiv kompromis s Rusijom, ali pregovore nastavljamo. Kada je riječ o energetici i Rusiji, to je uvijek geopolitičko pitanje, a ne samo posao. Potpuno smo na strani EU-a, koordiniramo svoje napore s većinom zemalja srednje i istočne Europe u EU-u koje teže diversifikaciji energetskih resursa za održivi razvoj. Što se tiče alternativnih pravaca, osigurali smo alternativne rute dobave plina. Nedavno su potpisani sporazumi s Rumunjskom, Slovačkom i Poljskom za dobivanje alternativnih količina plina s europskih tržišta, iako je taj plin skuplji od ruskog. I koristit ćemo te mogućnosti ako zatreba.

NACIONAL: Kakve bi bile posljedice prestanka opskrbe Europe ruskim plinom preko Ukrajine u slučaju nepotpisivanja ugovora?

Ukrajina je već više od 50 godina vrlo odgovoran partner Europi u tranzitnom poslu. Mi ne stvaramo probleme, nego Gazprom i Rusija. Ne možemo razumjeti zašto jeftine i pouzdane postojeće rute treba zaobići iznimno skupim projektima. Treba znati da je cijena infrastrukturnih radova i opreme u kontinentalnom dijelu Rusije i nastavak podvodnog cjevovoda kroz Baltičko more za Sjeverni tok 2 oko 100 milijardi američkih dolara, a još 20 milijardi dolara potrošeno je za projekt Turskog toka. To su nevjerojatne brojke. A zašto? Samo zato da se zaobiđe Ukrajina i da se nanese šteta našoj ekonomiji jer želimo ući u EU i NATO i jer se ne želimo vratiti u sovjetsko carstvo.

‘Za Europu je nužno izgraditi sve moguće interkonekcije, LNG terminale i što više diversificirati opskrbu energijom. To je pitanje nacionalne sigurnosti. Ukrajina sigurno neće zaustaviti tranzit’

Za Europu je neophodno izgraditi sve moguće interkonekcije, LNG terminale i što više diverzificirati opskrbu energijom. To je pitanje nacionalne sigurnosti. Ukrajina svojom voljom sigurno neće zaustaviti tranzit, mi želimo ostati u ovom poslu jer on nosi značajne prihode ukrajinskom državnom proračunu i nema načina da se taj prihod nadomjesti iz drugih izvora. Posao tranzita plina kroz Ukrajinu vrijedio je oko tri milijarde dolara godišnje kada je količina tranzita bila oko 90 milijardi kubičnih metara plina na godinu. Nakon što se potpiše novi ugovor, s obzirom na postignuti sporazum o cijenama, prihod će biti približno isti. No za sada je rano govoriti, treba još riješiti mnogo komercijalnih pitanja.

NACIONAL: Na konferenciji „Plin – energent budućnosti“ koja je sredinom studenoga održana u Zagrebu u organizaciji veleposlanstva Rusije, jedan od ruskih predstavnika u svom je govoru konstatirao da postoji previše politike oko rusko-ukrajinskog sporazuma o transportu plina. Možete li komentirati tu izjavu? S koje strane dolaze politički pritisci i koji im je cilj?

Naravno, bio je u pravu. Previše je politike, i to prljave ruske politike, da budem precizan. Kao što sam već rekao, ti ruski projekti transporta plina u Europu posve su političke prirode kao što su i pregovori s Ukrajinom o tranzitu. U zaobilaženju Ukrajine nema komercijalne vrijednosti i to je posve jasno svima koji su upoznati s detaljima tih projekata. Ukrajinu uopće ne zanima igranje igara s europskim potrošačima. Usvojili smo sve propise EU-a na našem području, članovi smo Ugovora o Energetskoj zajednici, Energetske povelje i igramo po europskim pravilima. Rusija igra svoju igru, zavodeći Njemačku da bude dio ove igre. Ovo je vrlo opasno za Europu jer je Njemačka vrlo moćna zemlja i neophodno je da EU ostane ujedinjen. Što se tiče tranzita, Rusija nije imala izbora nego dogovoriti manje ili više prihvatljive uvjete.

NACIONAL: Mnogi se stručnjaci slažu da je Europa postala prostor sukoba, ili svojevrsnog rata između dviju najvećih energetskih sila, Rusije i SAD-a, za energetsku dominaciju u EU-u. Slažete li se s tom tvrdnjom i u kojem će se smjeru ta borba voditi u budućnosti?

Ne, ne slažem se s takvom izjavom. Prvo, EU nije samo subjekt nego važan i vrijedan igrač na tržištu. EU se ne rukovodi političkim vezama, već tržišnim pravilima. Točno je da je revolucija vađenja nafte i plina iz škriljevaca SAD-u omogućila proizvodnju vrlo jeftinog ukapljenog prirodnog plina (LNG) koji se na tržištu može natjecati s ruskim plinom. Ne možete prisiliti nikoga u Europi da kupuje točno određeni plin ako postoji nekoliko opcija dobave. Zato se puno govori o diversifikaciji. U ovom trenutku ruski plin zadovoljava oko 35 posto potrošnje plina u EU-u. Ukupno gledano, američki LNG ima daleko manji udjel, no potencijalno tržište za njega postoji. Dakle, tržišno natjecanje – da, ali sukob ili rat – ne.

NACIONAL: Kako komentirate optužbe dijela europskih političara da Rusija koristi energiju – prije svega naftu i plin – za izravan ili neizravan politički pritisak na neke zemlje u Europi? Jedna od tih zemalja je i Ukrajina. Iz kojih smjerova dolaze te izjave i što žele postići?

Rusija rutinski koristi naftu i plin kao oruđe vanjske politike za postizanje ciljeva daleko većih od trgovačkih. Poznato je i da postoji formalni dogovor između Gazproma i ruskog Ministarstva vanjskih poslova o međusobnom promicanju zajedničkih interesa. Osim toga, ruski su energetski resursi oruđe za korupciju i razjedinjavanje koje se široko koristi u desecima europskih država. Ne možemo zaboraviti i nuklearnu industriju koja je također još jedan primjer manijakalne želje za izgradnjom nuklearnih elektrana kad god je to moguće. Turska, Bugarska, Finska, Mađarska – samo da napomenem nekoliko primjera. Takvi projekti bez sumnje će prije ili kasnije biti iskorišteni za prodor u poslovne i političke elite unutar zemalja primatelja za manipuliranje političkim strankama i političkim odlukama. Njemačka, Italija, Srbija, Mađarska, Turska – to su vidljivi primjeri. Postoje mnogi drugi, nevidljivi primjeri. Što kažete na primjer predsjednika tvrtke Nord Stream koji je bio špijun Stasija? Nedavno su to objavili njemački mediji.

NACIONAL: No Sjeverni tok 2 izazvao je brojne sukobe i različita mišljenja i među članicama EU-a. Godine 2017. nekoliko zastupnika Europskog parlamenta potpisalo je pismo upozorenja, pozivajući Vijeće EU-a i Europsku komisiju da hitno zaustave projekt koji, po njihovim tvrdnjama, povećava europsku ovisnost o ruskom plinu. Kako tumačite te sukobe?

Sjeverni tok 2 politički je projekt koji izravno utječe na interese niza zemalja članica Europske unije. Poljska, Slovačka, Estonija, Latvija i Litva samo su neke od njih. Mnoge druge zemlje koje nisu izravno pogođene jasno razumiju političke posljedice ovog projekta. Stoga ne iznenađuje da su mu se mnogi zastupnici u Europskom parlamentu snažno usprotivili. Nekoliko zemalja u Europi, ne samo Ukrajina, izgubilo bi mnogo novca od tranzitnog poslovanja, a ruski će utjecaj u EU-u rasti i to nije dobro za Uniju. Na primjer, ako se Sjeverni tok 2 izgradi, udio ruskog plina u Njemačkoj dostići će oko 60 posto ukupne opskrbe. Kako to objasniti? Valja znati da se prema međunarodnoj klasifikaciji prihvatljiva razina nesigurnosti zbog opskrbe energentom iz jednog izvora kreće između 25 i 30 posto. Prema toj klasifikaciji 60 posto udjela energenta iz samo jednog izvora za Njemačku znači vrlo jaku ovisnost o ruskom plinu.

‘Bilo bi mi drago kad bi Ukrajina bila toliko važna za Amerikance da bi željeli utjecati na upravljačku strukturu u nekoj od državnih tvrtki. To je nemoguće. Konačnu odluku ima vlada Ukrajine, a ne neki američki političari’

NACIONAL: Europska unija je Rusiji nametnula sankcije 2014. zbog vojnih operacija na Krimu, ali Njemačka i Danska su unatoč tome prihvatile izgradnju Sjevernog toka 2 na svom teritoriju, što je suprotno sankcijama. Kako to tumačite?

Sankcije EU-a za energetske projekte nisu nametnute. Dozvole za izgradnju Sjevernog toka 2 Gazprom je dobio iz Finske, Švedske, Danske i Njemačke, odnosno zemalja čijim teritorijalnim vodama prolazi plinovod. Najteže je svoju dozvolu dala Danska zbog visokih zahtjeva za zadovoljavanje ekoloških standarda. Zahvaljujući stavu Danske projekt je odgođen za minimalno pola godine i to je bio vrlo važan trenutak. Prave sankcije Sjevernom toku 2 uveo je tek nedavno Kongres SAD-a.

NACIONAL: Neki energetski stručnjaci i europski političari upozorili su prije nekoliko mjeseci da će EU zaboraviti Ukrajinu kada dovrši Sjeverni tok 2 jer ih Ukrajina, kada se osigura alternativni pravac dobave ruskog plina, više neće zanimati. Sjeverni tok 2 je gotovo završen. Događa li se taj scenarij i zaboravlja li Unija Ukrajinu?

Te izjave nisu istinite. Prvo, Ukrajina je mnogo više od tranzitne zemlje. S EU-om imamo sporazume o suradnji i slobodnoj trgovini, vizna liberalizacija je na snazi i što je najvažnije, Ukrajina brani Europu od ruske agresije. Izgubili smo 14.000 ljudi u ovom ratu i tek nedavno je uspostavljeno krhko primirje. Profesionalcima je posve jasno da će, čak i ako se dovrši taj suludi projekt Sjeverni tok 2, Ukrajinu biti nemoguće u potpunosti izuzeti od tranzitnog posla. Svakih nekoliko mjeseci Rusija zaustavlja rutu postojećeg plinovoda Sjeverni tok 1 zbog redovnih servisnih poslova, a za to vrijeme Ukrajina obavlja tranzit ruskog plina. To će se nastaviti sve dok Rusija ima plin. Čak i oba Sjeverna toka neće ukloniti ukrajinski sustav transporta plina s energetskog tržišta Europe. Jednom riječju, pitanje ukrajinskog tranzita plina više nije u sferi politike, već isključivo u sferi ekonomije – koliko ćemo plina transportirati i po kojoj tarifi.

NACIONAL: Hrvatska će završiti izgradnju svog LNG terminala u Jadranskom moru. Možete li procijeniti od kolike će važnosti ovaj projekt, bez obzira na relativno skromne kapacitete prihvata, biti za europsko tržište plinom?

Vrlo je važno. U srednjoj Europi postoji veliki i vrlo detaljan plan uspostave energetskog koridora sjever-jug, od Baltika do Jadrana koji podržava i Europska komisija. Na sjeveru moraju postojati poljski i litvanski terminali te na jugu grčki i hrvatski terminali. Želim uspjeh projektu na otoku Krku jer je vrlo važno stvoriti potrebnu infrastrukturu za stvarnu diversifikaciju dobave plina.

NACIONAL: U listopadu je tjednik Time objavio članak u kojem su naveli da je skupina utjecajnih američkih političara bliskih predsjedniku Donaldu Trumpu prije nekoliko mjeseci pokušala uspostaviti novu upravu u ukrajinskoj državnoj tvrtki Naftogaz. Kako komentirate ovu informaciju i, ako je ona istinita, kojim su se namjerama i kojim ciljevima rukovodili američki političari?

Postoji puno teorija o mističnim američkim političarima koji pokušavaju utjecati na Ukrajinu i naša unutrašnja pitanja. Bilo bi mi drago kad bi Ukrajina bila toliko važna za Amerikance da bi željeli utjecati ili promijeniti upravljačku strukturu u nekoj od državnih tvrtki. To je nemoguće. Postoje pravni postupci, a konačnu odluku ima vlada Ukrajine, a ne neki američki političari. Prema sličnim teorijama zavjere ukrajinski političari bili su uključeni u predsjedničke izbore u Sjedinjenim Državama. To je smiješno.

NACIONAL: Bez obzira na takve teorije zavjere, interesi nesumnjivo postoje. Možete li precizirati koji su to američki interesi u Ukrajini i jugoistočnoj i istočnoj Europi?

To je prilično važno pitanje. Za Sjedinjene Države postoje dvije protivnice, revizionističke države – Kina i Rusija. I vrlo su različite. Kina je druga velesila u svjetskoj ekonomiji, zemlja s ogromnom i sofisticiranom vojskom kojoj nedostaju samo neke moderne tehnologije ratovanja. Rusija je, s druge strane, ekonomski patuljak koji ipak ima vrlo snažnu vojnu i političku volju da se uključi u većinu prljavih sukoba na planetu. I Rusija i Kina guraju svoje interese u srednjoj i istočnoj Europi, šteteći interesima partnera Sjedinjenih Država, članica EU-a i NATO-a. Dakle, za Sjedinjene Države važno je držati Rusiju na distanci i to se radi u Rumunjskoj i Poljskoj na bilateralnoj osnovi, a u drugim zemljama NATO-a kolektivnom obranom. Naravno, postoje i poslovni interesi u energetici i komunikacijama, a najviše u obrambenoj industriji. Za nas u Ukrajini vrlo je teško razumjeti zašto je zemlja s doista ogromnim teritorijem, bogata svim prirodnim resursima, toliko agresivna prema susjedima i paranoična prema NATO-u. Rusija ima gotovo 7000 nuklearnih bojevih glava, stotine balističkih projektila i još uvijek vjeruje da će ih napasti Poljska, Gruzija ili Ukrajina. To je smiješno. Ali moramo živjeti s tom stvarnošću. Rusija je napala Ukrajinu samo zato što smo htjeli postati bliži EU-u, napali su Gruziju samo zato što je (i Ukrajina također) zatražila NATO-ov akcijski plan za članstvo u NATO-u 2008. Dakle, za Sjedinjene Države je stvar principa da jačaju u odnosu na Rusiju u Europi, promičući sigurnost i gospodarski razvoj kad god je to moguće. I to je dobra politika. Ne bojimo se okupacije SAD-a, ali veliki dio ukrajinskog teritorija okupirala je Rusija. To je naša stvarnost. Potrebna nam je podrška EU-a i SAD-a i ne stidimo se to reći.