Danas novinar koji intervjuira sugovornika teži spontanom i živom razgovoru, a zadnje što želi čuti je: “Sve što znam, to sam već rekao i napisao”. Ako se pak vratimo pedeset godina unazad, u Zagreb u kojem je 1968. na Gvozdu živio Miroslav Krleža, centralna književno-intelektualna, a u neku ruku i važna povijesno-politička figura prošlog stoljeća, onda se perspektiva uvelike mijenja. Umirovljeni profesor sveučilišta Duisburg-Essen, slavist i germanist Rupprecht S.Baur danas ima sedamdeset i pet godina, točno onoliko koliko je imao Miroslav Krleža kada je pristao razgovarati s njim. Krleža nije usmeno i u realnom vremenu odgovarao na pitanja, nego je unaprijed tražio pitanja, a nakon što bi ih pročitao točno bi znao kada je i gdje već rekao ili napisao nešto što u potpunosti daje odgovor na pojedino pitanje. Baur je sve to na njegov zahtjev preveo na njemački. Taj intervju danas bi se okarakterizirao kao dirigirana kompilacija već izrečenih i napisanih misli i stavova i kao čitanje odgovora, a ne kao razgovor, a tada je to bila jedinstvena prilika koju je novinar koji je surađivao za radio i imao potreban tehnički pribor, morao iskoristiti. Time je polusatni razgovor između njih dvojice, emitiran na njemačkom radiju na Krležin rođendan, 7. srpnja 1968., ušao u povijest kao možda jedini snimljeni intervju Miroslava Krleže na njemačkom jeziku.

Rupprecht S.Baur bio je 1964. u kraćem studijskom boravku u Sarajevu, a u Zagrebu je od 1968. do 1972. radio kao lektor na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta. Njegov interes za slavistiku započeo je s interesom za ruski jezik. Kako se potom taj germanist i slavist zainteresirao za studiranje hrvatskog jezika i time dobio oruđe za izučavanje književnosti Miroslava Krleže?

“Živio sam na granici Zapadne i Istočne Njemačke, gdje je bilo puno izbjeglica iz Istočne Njemačke. Oni su tamo u školi učili samo ruski kao strani jezik, dok se kod nas učio latinski, engleski i francuski. Unatoč tome što oni nisu željeli učiti ruski i što su otišli iz Istočne Njemačke između ostalog i zbog netrpeljivosti prema Rusima, jedan profesor za njih je osmislio tečajeve ruskog. Moglo ih se slobodno pohađati pa sam se ja odlučio na to jer sam bio znatiželjan. U Rusiju se tada nije moglo otići, a znao sam da treba ići u neku zemlju ako želim dobro govoriti taj jezik. U Njemačkoj smo imali i hrvatskog lektora koji je predavao po metodi Petra Guberine, vrsnog hrvatskog jezikoslovca i fonetičara. Guberinina audiovizualna metoda bila je novina, a ja sam prvi put na tako živi način učio jedan strani jezik. Tako sam ušao u bliski kontakt s hrvatskim jezikom, počeo sam čitati hrvatsku književnost i želio otići u zemlju da nastavim produbljivati jezično znanje. Krležu mi je preporučio moj lektor koji je rekao da je on najznačajniji hrvatski pisac. On je pisao književniku Marijanu Matkoviću, bliskom Krležinu prijatelju pa sam, pri dolasku u Zagreb, prvo od Matkovića zatražio da mi da intervju o ulozi Krleže u hrvatskoj književnosti. Matković je uvidio da sam ozbiljan i založio se za mene kod Krleže. Krleža je prvo u svom stilu pitao Matkovića: ‘Što taj balavac hoće od mene?’. Potom ga je Matković ipak nagnao na to da se, za prvu ruku, upozna sa mnom.”

‘Kad je Krleža čuo da bih želio s njim napraviti intervju, prvo je u svom stilu upitao zajedničkog prijatelja: Što taj balavac hoće od mene? No ipak smo se kasnije upoznali’

Baur je Krležu pridobio svojim gorljivim recitiranjem njegove pjesme “Plameni vjetar”, prvi put objavljene 1918. u zbirci “Pjesme I” koju je preveo na njemački jezik. Ta pjesma, kako piše u enciklopediji Krležijani, na glasu je kao najpoznatija Krležina pjesma mladenačkog razdoblja s jasnim reminiscencijama na Oktobarsku revoluciju. Kako kaže Baur, to je otvorilo njihov razgovor pa ga je Krleža prihvatio kao sugovornika koji se ozbiljno bavi slavistikom i želi ga, preko tog intervjua, predstaviti njemačkoj publici. Baur mu je rekao da u Njemačkoj ljudi nisu upućeni u to što je on u Hrvatskoj i Jugoslaviji rekao i napisao. To je bio njegov glavni argument za intervju. Krležu je prije svega zanimalo je li Baur čitao neka njegova djela pa mu je on odgovorio da je čitao roman “Povratak Filipa Latinovića”, zbirku novela “Hrvatski bog Mars”, “Balade Petrice Kerempuha” i da posebno voli njegovu ranu liriku. To je Krležu, kaže Baur, zaintrigiralo:

“Što se tiče ‘Plamenog vjetra’, zanimalo me kako može istodobno biti pacifist i slaviti revoluciju i njezinu okrutnost. Rekao je da je razumio moje pitanje i da će na to odgovoriti u intervjuu. Time mi je indirektno dao do znanja da pristaje na intervju i to mi je bila dobra vijest. Kada sam prvi put došao do njega nisam imao strahopoštovanje koje bi možebitno imao netko tko je čitao Krležu u školi. Nisam se tresao od straha, bio sam normalan. Prvi susret dogodio se u ožujku 1968. Intervju smo dogovarali dva mjeseca i u to vrijeme vidjeli smo se šest ili sedam puta. Dvaput me pozvao u Gradski podrum, jednom sam sa ženom došao kod njega i Bele na Gvozd. Razgovarao sam s njim prije Predraga Matvejevića koji je na početku, prije nego što je počeo snimati, sve morao pisati, a kasnije su njegovi kontinuirani dolasci kod Krleže koji su rezultirali brojnim razgovorima, postali vrijedna građa pa je on objavio knjigu ‘Razgovori s Krležom’. Kada je razgovor emitiran, nije se mogao dobiti dojam da je Krleža to čitao. Krleža je, naime, bio talentiran ne samo kao pisac, nego je imao dar za govornu interpretaciju teksta, a ponekad bi ubacio i elemente govornog jezika da sve ispadne prirodno. Htio je pokazati da govori dobro njemački, nije si mogao dopustiti da nešto improvizira. U mojem prijevodu nije gotovo ništa mijenjao, samo neke sitnice, znao je da je to dobro prevedeno”.

Njihovi razgovori održavali su se u radnoj atmosferi, ali Krleža je bio ljubazan i susretljiv s Baurom. U pauzama mu je, kaže Baur, postavljao pitanja o njemu i njegovim stavovima kako bi ga bolje upoznao. Njemački slavist to je zapisivao, a taj vrijedan materijal čuva i danas. Nešto od toga što mu je Krleža rekao otkrio je prošlog tjedna kada je sudjelovao na 7. festivalu Miroslav Krleža u sklopu programa “Sjećanja Krležinih suvremenika”:

“Već na našem prvom razgovoru htio je znati zašto sam izabrao slavistiku i zašto sam otišao iz Istočne Njemačke. Objasnio sam mu da su moji roditelji, kada su nam počeli u školi pričati o Lenjinu i Staljinu, rekli: ‘O moj Bože, to smo već imali s Hitlerom. Moramo otići’. Krleža je na to rekao da je tragedija socijalizma da se nije izgradio socijalizam za narod, nego su to uvijek bile autoritarne strukture s kojima se ljudima bilo teško identificirati. Dodao je da se uvijek borio za humanistički socijalizam. Govorili smo o studentskoj revoluciji 1968. To mu je bilo posebno dragocjeno jer sam bio mlad i predstavnik te generacije te sam i sam sudjelovao u studentskoj pobuni. Nije mu bilo jasno zašto smo protestirali u Njemačkoj kada smo na vlasti imali Willyja Brandta, političara koji je tri godine nakon našeg razgovora dobio Nobelovu nagradu za mir za rad na poboljšanju odnosa s Istočnom Njemačkom, odnosno Njemačkom Demokratskom Republikom, Poljskom i SSSR-om. Smatrao je da je on vodio dobru politiku i da su se stvari mijenjale na bolje. Ipak, odgovorio sam mu tada da je on jedan čovjek i da on nije reprezentativan za sve što se događa u Njemačkoj. Rekao sam da protestiramo protiv rata u Vijetnamu, da se borimo protiv autoritarnih struktura u školama i na sveučilištima i da se zalažemo za besplatno obrazovanje i jednakost šansi za sve društvene slojeve”.

‘Bio sam u Sarajevu i s kolegama otišao na Marš stazama partizana, a Krleža je rekao supruzi: Bela, znaš, Baur je prvi njemački partizan koji je kod nas u kući’

Kako kaže Baur, Krleža nije službeno htio govoriti o takvim temama i miješati se u politiku, bio je jako oprezan. Baur je vjerojatno jedini Nijemac s kojim je o svemu tome otvoreno govorio, o situaciji u Francuskoj govorio je s Hrvatom i vrsnim romanistom Predragom Matvejevićem:

“Bilo mu je zanimljivo to što sam bio za socijalizam, ali i za ujedinjenje Njemačke. Vidio je politički stvari, ne samo u vezi Prvog svjetskog rata, o čemu je pisao u romanu ‘Zastave’, nego je također pratio aktualnu politiku. Prema mojoj interpretaciji, znao je da bi ga kritizirali neovisno o tome koju bi stranu zauzeo. Mnogi ga intelektualci danas u Hrvatskoj ne cijene jer je branio socijalizam, ali to je pogrešno. To je bilo drugo vrijeme i drugi kontekst. On je uvijek bio protiv sebe samog, to je bio jedan dijalektički intelektualni proces, imao je moćnu riječ, bio je slojevit i višedimenzionalan. U tom smislu bio je i ostao europski pisac. Kada je vidio da pokušavam mijenjati društvo rekao mi je: ‘Dragi moj mladi prijatelju, neću vas obeshrabriti, ali morate biti spremni na to da se većina pravih progresivnih ideja, ili ako hoćete revolucionarnih, obično ne ostvaruje. To vam govorim iz iskustva. Ako se čovjek ne može pomiriti s time on će ili poludjeti ili postati terorist. A ni jedno niti drugo vam ne želim’”.

Kakva je recepcija djela Miroslava Krleže u Njemačkoj danas, pedeset godina nakon ovog intervjua?

“Recepcija je dobra ako govorimo o sloju koji se zanima za slavensku i jugoslavensku književnost. Bilo je interesa i za roman ‘Zastave’. Ipak, to je mali sloj. U vrijeme Jugoslavije, posebice kada je Ivo Andrić postao nobelovac, postojao je velik broj ljudi koji su čitali njegov roman ‘Na Drini ćuprija’. To se ne samo čitalo, nego i prodavalo. Danas mladi ljudi sve manje čitaju, sve je drukčije. To vidim kao profesor i kao netko tko je u kontaktu s mladima. Ne čitaju ni velikana njemačke književnosti dvadesetog stoljeća Thomasa Manna, a kamoli Krležu. Nakon mojeg intervjua s njim neki su ljudi čitali nešto od Krleže tako da je u tom smislu intervju postigao svrhu. Ove godine želim objaviti razgovor s njim u tiskanom obliku. Imam nekoliko opcija, ali sam svjestan da ako to objavim u nekoj slavističkoj reviji u Njemačkoj, onda će to biti samo za uski krug ljudi”.

Koje još zanimljive detalje pamti iz svojih razgovora s Krležom?

“Kada sam bio u Sarajevu, studenti su svake godine išli na marš stazama partizana, u neku od jugoslavenskih republika. Moji prijatelji iz Sarajeva nagovorili su me da idem s njima. Svi smo dobili uniforme i kapu partizanku te smo išli u Makedoniju i na Kosovo. To sam pričao Krleži pa je on komentirao Beli kada sam bio sa suprugom kod njih na Gvozdu: ‘Bela znaš, naš Baur je prvi njemački partizan koji je kod nas u kući’. Kada su me u Sarajevu pitali što znači moje ime Rupprecht, rekao sam da se to može prevesti kao: onaj koji nosi svjetlo i slavu. Želio sam da to značenje mojeg njemačkog imena bude nekako označeno i na hrvatskom. Tada sam si dodao S. u ime kao Slavko. Krleža je to komentirao ovim riječima: ‘Vi i ja imamo nešto zajedničko – ja nosim mir, a vi slavu’. Neko vrijeme sam objavljivao pod tim imenom, čak sam ga imao u dokumentima, ali danas ga više nemam. U Jugoslaviji su me svi zvali Slavko, u putovnici sam to naveo kao umjetničko ime”.

Dok je od 1968.do 1972. boravio u Zagrebu, potrefilo se da je živio na dvjema lokacijama, a obje su bile u blizini nekadašnje Titove Vile Zagorje, odnosno današnjih Predsjedničkih dvora:

“Sjećam se da je jednom kada sam se vraćao doma, pored mene velikom brzinom prošlo deset automobila. Vozili su prema Titovoj vili. Nisu se obazirali na to ima li koga na ulici, promet nije bio zaustavljen, samo je pokoji policajac bio tamo. Jedva sam izbjegao nesreću. To je bila demonstracija moći i ponajbolji simbol režima koji je tako poručivao da će stradati svatko tko mu smeta. U tome je zaista bilo nečeg prezrivog prema običnim ljudima. Mislim da je Krleža to shvaćao ali se, ponavljam, nije htio umiješati u politiku. Neki su mu prigovarali i to što je živio na Gvozdu koji djeluje kao kulisa za dramu ‘Gospoda Glembajevi’ u kojoj je kritizirao upravo malograđanštinu. Ne mislim da se mora živjeti skromno ako se brani ideal jednakosti. Tako netko i za mene može reći da sam lažan jer sam ljetovao na Azurnoj obali, ali to ne znači da neću danas pomoći izbjeglicama iz Sirije i zalagati se za njihova prava. Jedno ne isključuje drugo. Uostalom, svi znaju da je Krleža fizički bio poprilično voluminozan i da mu je trebao komfor. Kada smo jednom išli u Gradski podrum, pri povratku sam ga odbacio autom i jedva je mogao sjesti u njega, a kada je napokon sjeo to se, da tako kažem, osjetilo”.

Nakon intervjua koji je Baur radio s Krležom 1968., njih dvojica vidjeli su se još samo jednom jer je Baur bio zauzet obavezama na fakultetu. Za piščev osamdeseti rođendan napravio je brošuru o njemu koja se i danas nalazi u njegovu portfoliju na stranicama sveučilišta Duisburg-Essen s uvodnim esejom o Krleži i nekim kraćim prijevodima njegovih radova. Ta brošura Krležu je razveselila pa mu se 13. studenoga 1974. javio pismom:

“Dragi moj Rupprecht Baur,

Evo me poslije duže stanke da Vam se srdačno zahvalim na Vašoj jubilarnoj brošuri s molbom da mi oprostite na zakašnjenju.

Davno je tome da ste nestali pa ne znam kako stoje Vaše stvari, kako živite i što mi radite i hoće li biti prilike da se doskora sretnemo?

Veselilo bi me da se javite da nešto čujem o Vama i o Vašoj dragoj i simpatičnoj ženi, da ne kažem supruzi, koja se zapravo rasplinula kao priviđenje i nestala šaptom tako da nismo imali ni prilike da se od nje oprostimo.

Istodobno s ovim pismom šaljem Vam konačno zakašnjeli broj ‘Bridge-a’ pod pretpostavkom da će Vas zanimati.

Očekujući od Vas dobre vijesti pozdravljam Vas srdačno, Vaš

Miroslav Krleža”

Miroslav Krleža, velikan hrvatske i jugoslavenske književnosti, umro je u Zagrebu 29. prosinca 1981. Bilo je to trinaest godina nakon intervjua koji je entuzijastični i mladi, revolucionarnim idejama sklon njemački slavist i germanist napravio s njim za njemački eter.