Rúnar Rúnarsson jedan je od najznačajnijih islandskih filmskih redatelja koji će ove godine gostovati na Zagreb film Festivalu, na kojem će se prikazati njegov novi film „Kad svane dan“, a on će tom prigodom održati masterclass. Veza Rúnarssona i Hrvatske traje već 10 godina, otkako je hrvatski producent Igor Nola bio koproducent njegova filma „Vrapci“ iz 2015., zatim filma „Jeka“ iz 2019., a sada i filma „Kad svane dan“ koji je svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. U središtu priče filma „Kad svane dan“ je mlada studentica umjetnosti Una kojoj se život mijenja nakon što pogine dečko s kojim je tek započela vezu, koji je otputovao u svoj grad kako bi rekao svojoj djevojci da prekida vezu s njom. U toj tuzi njeni prijatelji ne znaju da je Una bila u vezi s njim, kao ni njegova djevojka koja im se pridružuje. Film je ovog ljeta imao hrvatsku premijeru na festivalu Cinehill, bivšem Motovun Film Festivalu, gdje je i pobijedio. U povodu novog filma s Rúnarssonom smo razgovarali ekskluzivno za Nacional i ovaj iznimno zanimljiv autor ispričao je kako je došlo do suradnje s hrvatskim producentom, ali i Radom Šerbedžijom koji je glumio u filmu „Vrapci“, te o ulozi žena u njegovu životu, rodnoj ideologiji i suradnji s pokojnim skladateljem Jóhannom Jóhannssonom.

NACIONAL: Vi najčešće počinjete pisati scenarij na temelju vlastitog životnog iskustva, a onda ga miješate s fikcijom. Što je, u slučaju ovog filma, činjenica a što fikcija?

Neću vam odgovoriti na to pitanje jer sam prije nekoliko godina prestao odgovarati na takva pitanja. Sve što napišem temeljeno je na iskustvima iz prve i druge ruke što je, kao što ste rekli, pomiješano s fikcijom. To je gorivo koje pokreće moj motor. Iskustva drugih ljudi uključena su u stvaranje filma a ja sam, prije nekoliko godina, odlučio kako ne bih trebao uključivati druge ljude u moje intervjue jer oni to nisu odabrali. Čak nisu ni svjesni da su bili dio moje inspiracije. No za mene je važno raditi u tim okvirima. Ako ne radim tako, onda je to konstrukcija koja je dosadna i ništa mi ne pruža. Tada sam običan stolar umjesto da pokušam biti stolar koji je okupiran utjecajem svog namještaja na ljude i njihove osjećaje. To mi je važnije od ljepote ili funkcionalnosti namještaja. Nije bitna moja vještina, zanimaju me elementi koji nas ujedinjuju. S druge strane, volim filmove, moraju izgledati dobro, ljudi se zbog toga trebaju osjećati dobro. No trebamo koristiti tri narativna elementa, to su zvuk, slika i scenarij, kako bismo zajedno nešto prenijeli ljudima, da bi ljudi imali o tome mišljenje, a ne da samo nešto registriraju.

NACIONAL: Zašto ste smatrali da je ovim filmom bitno prikazati adolescentsku tugu i bol koristeći pritom lik mlade djevojke?

Sebe vidim kao humanista, ona, on ili oni, nema veze, svi smo mi ljudska bića. Zašto ne koristiti tu mladu djevojku? Puno je priča ispričano kroz život mladića, ali svi smo mi ljudska bića. Privilegiran sam što imam tri starije sestre i majku, sretan sam što imam suprugu i kći, moja producentica je žena kao i snimateljica filma. Na filmovima radim s puno žena, volim raditi s njima jer su senzibilne i pametnije. Kada bih se mogao reinkarnirati, volio bih se reinkarnirati kao žena. Volim raditi i s muškarcima, ali žene su više u balansu s emocijama. Muškarci moje generacije odgajani su tako da štite svoje emocije kako bi glumili da su snažniji nego što stvarno jesu. I o tome sam snimao filmove.

NACIONAL: Kako je došlo do toga da je problem ako u današnjem društvu izrazimo emocije, pa i bol i tugu, što vi prikazujete u svom filmu?

U usporedbi s davnim danima, današnje su postavke takve da se moramo distancirati od emocija. Ja sam imao privilegiju što sam živio s bakom koja me je učila igrati šah. Imao sam i prabaku s kojim sam provodio puno vremena. Danas imamo sustav, društvo, u kojem neprestano pokušavamo imati bolji život, što znači da moramo imati veće prihode kako bismo ostvarili ovo i ono. U tom se prostoru ponekad gubi esencija života, a to je ljubav i razumijevanje. Formulirani smo tako da trebamo zakomplicirati svoj život prekidanjem odnosa s drugim ljudima. To je gorivo kapitalističkog sustava. Konzumerizam, na ovaj ili onaj način, od nas oduzima humanost. I ja sam žrtva toga. Nastojim biti što manje žrtva. No nisam svetac, ne hodam po vodi. Oprostite, malo sam odlutao u odgovoru. Što ste me ono pitali?

Glavna glumica Elín Hall u sceni iz filma ‘Kad svane dan’. FOTO: PROMO

NACIONAL: Mislite li da bi ljudi manje patili ako bi češće izražavali svoje emocije? Zašto je tako teško izražavati svoje emocije?

Moramo biti povezani sa svojim emocijama. Tijekom snimanja filma shvatio sam da više nisam mlad. Znao sam da sam stariji od glumaca iz filma, ali sam tek na snimanju shvatio koliko sam stariji. Imam puno vjere u tu generaciju i budućnost koju oni donose. Oni bolje razgovaraju o tome kako se osjećaju. Pristojniji su jedni prema drugima. Odgovorniji su prema društvu, odgovornije na njega gledaju. Ako postoji nada, onda ona leži u toj generaciji, prije nego što se svijet uništi konfliktima, ubijanjem i destrukcijom prirode i ljudske vrste.

NACIONAL: Glavni lik u filmu, djevojka Una, izjašnjava se kao panseksualka. Je li to vaša reakcija na aktualnu situaciju oko rodne ravnopravnosti i raznolikosti? Je li to poruka da to treba prihvatiti?

To nije nikakav problem, to je sasvim normalno. Problem je to što mi od toga radimo problem. To je dio svakodnevnih razgovora, barem na Islandu. Ako se netko bolje osjeća tako da ga se oslovljava kao on, ona ili ono, zašto ljudi prave problem oko toga? Mi smo konzervativni i teški po pitanju promjena. Sadašnja generacija su pioniri u tome. Oni daju jedni drugima prostora kako bi svi bili ljudska bića. Svi pokušavaju biti najbolja verzija sebe. To je cool.

Rade Šerbedžija u sceni iz Runarssonovog filma ‘Vrapci’ iz 2015.. FOTO: Nimbus film Productions / Nimbus / AFP / Profimedia

NACIONAL: Vaši prethodni filmovi osvajali su brojne nagrade na festivalima, primjerice film „Vrapci“ pobijedio je 2015. na festivalu u San Sebastianu. Je li vam sada lakše naći financijere, novac, dobre glumce za svoj novi film?

Naravno, privilegiran sam jer, manje ili više, mogu snimati filmove kakve želim. Sve te nagrade pomažu mi u financijskom smislu. Često održavam masterclass u filmskoj školi ili na festivalu i pitaju me što želim reći budućim filmskim autorima. Neka snimaju kratke filmove i tako uđu u festivalske krugove. Time pokažete svoj rad, iskoristite kratki film, jer je snimanje dugometražnog filma jako skupo. Kratki filmovi su poput poezije, možete ih koristiti kako biste saznali više o samom sebi. Zaista je skupo snimiti dugometražni film, a ne shvatiti tko si ti kao osoba koja priča neku priču. Uz to, važno je postati dio međunarodne filmske zajednice jer se u Europi oslanjamo na koprodukcije. Što ste više povezani s vanjskim svijetom, to bolje.

NACIONAL: U tom povezivanju s vanjskim svijetom vi ste se povezali s hrvatskim producentom Igorom Nolom, čak je i Rade Šerbedžija glumio u vašem filmu „Vrapci“. Kako je došlo do vaše suradnje s Nolom?

Suradnja je počela snimanjem filma „Vrapci“, prije toga ga nisam poznavao. Film „Vrapci“ producirao sam s danskim producentom Mikkelom Jersinom. Kako je u to vrijeme došlo do ekonomskog kolapsa na Islandu, islandska valuta je oslabila. A onda je došlo ljeto, mi smo snimali film tijekom ljeta 2014. te je zbog turizma islandska valuta opet ojačala. Iako smo imali inozemne financijere, imali smo rupu u proračunu filma. Kako nam je nedostajalo novca, Mikkel je rekao da moramo nešto napraviti, odnosno smanjiti broj dana snimanja. Nismo željeli početi snimati film bez novca kojim bismo isplatili ljudima plaće. E, sad, znate li film „Istjerivači duhova“ i naslovnu pjesmu? Nešto nije dobro na filmskom setu. Koga ćeš zvati? Igora Nolu! Mikkel Jersin je hvalio Nolu kojeg nikada nisam upoznao. Nismo imali vremena naći neki izvor novca pa sam rekao Jersinu „Što je s onim tvojim prijateljem iz Hrvatske? Nazovi ga.“ To mi je izgledalo glupo, mislio sam da nećemo uspjeti. Barem ga nazovi. Mikkel je nazvao Nolu i, na sreću, on je znao za moj dotadašnji filmski rad. I rekao da će smisliti kako da riješimo naš problem. I riješio ga je. On je čudotvorac.

Rúnarsson s Elín Hall, glumicom koja igra glavnu ulogu u ‘Kad svane dan’. FOTO: Doreen Kennedy / Alamy / Alamy / Profimedia

NACIONAL: Jeste li ulogu u filmu „Vrapci“ napisali posebno za Šerbedžiju?

Taj lik starog, mudrog čovjeka nije napisan za Šerbedžiju, bio je u scenariju otprije. On je došao na Island, na snimanje filma, sa svojom kćeri. Njoj je laknulo kada je vidjela da njen otac neće glumiti negativca već pozitivca, pametnog starog čovjeka. To je jedan od rijetkih filmova gdje ne glumi negativca, nekog zlog Rusa. Ali on je sjajan glumac i predivno je odigrao svoju ulogu. Kada je Nola postao koproducent filma, pitao me kojeg glumca želim. Prije nego što sam mu odgovorio, predložio mi je listu glumaca. Moja reakcija bila je – je li Šerbedžija zaista opcija? Jest. Bio je jako zaposlen, ali on i Nola su dobri prijatelji. E sad, nisam siguran da vam ovo smijem reći. Šerbedžija je u to vrijeme snimao seriju „Downton Abbey“ te je jednostavno otišao sa snimanja kako bismo snimili film „Vrapci“. Inače, Nola me upoznao s brojnim velikim filmskim radnicima iz Hrvatske.

NACIONAL: Glazba je vrlo važan dio ovog filma, koristili ste glazbu pokojnog skladatelja Jóhanna Jóhannssona koji se svojim radom proslavio u Hollywoodu. Možete li reći nešto više o vašoj suradnji?

On je ovu glazbu skladao krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, možda početkom ovog stoljeća. Dakle, glazba nije bila skladana za film. No Island je mala zemlja, Jóhann Jóhannsson i ja odrasli smo u istoj ulici. On je stariji od mene, svirao je u cool bendovima, tako da sam cijelog života gledao na njega s velikim poštovanjem. Upoznali smo se kasnije kada sam već odrastao te smo pomalo razgovarali. Kada sam prvi put čuo tu glazbu, bio sam opčaran. Ta je glazba obuhvatila esenciju humanosti. Ako postoji Bog, onda je jedini način da ga dosegnemo glazba koju stvaramo. Glazba je božanska. Esencija lirike pjesme je čista humanost, govori o kontradiktornim emocijama koje imamo kao ljudska bića. Nitko od nas nije svetac, ali svi želimo biti bolji ljudi. Želimo biti najbolja verzija samih sebe. Glazba Jóhanna Jóhannssona je takva da ga smatram omiljenim kompozitorom.

NACIONAL: Koliki je bio izazov uklopiti njegovu glazbu u film? Jeste li glazbu prilagodili filmu ili ste ga prilagodili glazbi Jóhanna Jóhannssona?

Slušao sam tu glazbu od početka 2000-tih, od kada je nastala. Inače, surađujem s Kjartanom Sveinssonom, skladateljem i članom grupe Sigur Rós. On je prestao biti članom te grupe, ali im se ipak vratio, objavili su album i, odjednom, oni su bili na turneji. S Kjartanom sam surađivao tako što bi on nešto skladao prije ili tijekom snimanja filma. Uvijek je skladao glazbu za moje filmove ali ovog puta, iznenada, nije bio dostupan. A ja sam morao početi montirati film. I jedna od prvih glazbenih tema koju sam uzeo bila je ona Jóhanna Jóhannssona. Kada sam je uklopio u film, shvatio sam da je to savršeni spoj. Tako sam sretan što su kći Jóhanna Jóhannssona i ljudi koji brinu o njegovoj ostavštini dopustili da koristimo njegovu glazbu.

NACIONAL: Svojedobno ste rekli kako ne želite snimati film ako nemate važnu poruku koju želite poslati. Kakve teme vas privlače, je su li to ljubav ili tuga?

Ovom filmu nisam želio prići kao da se radi o biblijskoj priči koja vas nečemu podučava. Život je kompleksan, želio sam da publika nakon gledanja filma ima pomiješane emocije. Ovaj film događa se od jednog zalaska sunca do drugog sljedećeg dana. Unutar tog vremena događa se nešto što utječe na glavni lik i njene prijatelje. Jedna stvar koja me interesirala bili su međuljudski odnosi koji nas ujedinjuju. Nisam zainteresiran za glupost koja nas dijeli. Previše je ljepote oko nas, a ta se ljepota može pronaći na neočekivanim mjestima. Postoji ljepota i u tugovanju i u gubitku bliske osobe. Sve je to život, na ovaj ili onaj način.

NACIONAL: Je li vam bila potrebna određena razina zrelosti kako biste snimili ovakav film?

Da, definitivno. Možda sam u emocionalnom smislu osoba koja je kasno sazrela. Za neke stvari potrebno je vrijeme.