Ovogodišnjim osvajanjem Zlatne palme na festivalu u Cannesu za film „Trokut tuge“, 48-godišnji švedski redatelj Ruben Östlund ušao je u malu skupinu filmaša koji su dva puta pobjeđivali na tom najvećem filmskom festivalu na svijetu. Prvi put se to dogodilo 2017. godine s filmom „Kvadrat“, a ono što je zajedničko tim filmovima jest krajnje satirični prikaz društva u kojem živimo.

„Trokut tuge“ Östlund započinje s modno-influencerskim parom koju čine Carl (Harris Dickinson) i Yaya (Charlbi Dean), a kroz njihovu svađu za večerom na temu tko treba platiti račun govori o jednakosti i nejednakosti muškaraca i žena. Taj par završava na ljetovanju na luksuznom brodu, čiji je kapetan pijani Thomas Smith (Woody Harrelson), a posadu čine bogataši koju su se obogatili na nemoralan ili suspektan način, na čelu s ruskim oligarhom Dimitrijem (Zlatko Burić). Brod doživljava havariju, a nekolicina putnika i članova posade se spašavaju na pustom otoku, gdje se mijenjaju odnosi te filipinska čistačica WC-a Abigail (Dolly de Leon) postaje vladarica situacije. Ona jedina zna kako preživjeti u takvim okolnostima, naspram bogataša koji sada ovise o njoj, a do jučer su je iskorištavali.

Nakon što je premijerno prikazan na Zagreb Film Festivalu, ova urnebesna satira počinje se prikazivati 17. studenoga u hrvatskim kinima. Tim povodom, ekskluzivno za Nacional, razgovarali smo s Östlundom koji je govorio o svom odrastanju uz majku komunistkinju, borbi za jednakost spolova, klasnim razlikama, marksizmu, temama o kojima se najčešće bavi i u svojim filmovima.

NACIONAL: Film „Trokut tuge“ čini se kao satira na temu naivnosti ljevičara jer borbu za jednakost sponzoriraju velike korporacije. Slažete li se s time?

Netko, meni nepoznat, svojedobno je rekao da je cinizam prikriveni optimizam. To govori nešto o vremenu u kojem živimo. Moram reći da se, nakon premijere na festivalu u Cannesu, film dopao desničarskim francuskim medijima, ali se nije dopao ljevičarskim francuskim medijima. Ja se slažem s njima. Bilo bi pogrešno kada bih rekao da u mom filmu, s jedne strane, grupa jadnih ljudi brine jedni o drugima dok su, s druge strane, egoistični i površni bogataši. To je običan kliše. Upoznao sam brojne milijardere koji su vrlo pristojni ljudi. Što želite od njih? Da svoj novac daju u humanitarne svrhe? Na taj se način svijet ne mijenja. Mora se promijeniti cijeli sustav.

NACIONAL: Zašto se onda nudi ta teza o groznim bogatašima i divnim siromasima?

Živimo u svijetu u kojem će vas smatrati zlim ako ne kažete kako su siromašni ljudi zapravo divni. Ako ja kažem „ne, oni su ljudska bića“ koja su možda dobra, a možda zla, onda će me kritizirati kako sam hladan i okrutan. Isto se događa na društvenim mrežama gdje morate objaviti podršku nekom pokretu, inače će vas proglasiti zlom osobom. To se događa automatski kada dođemo do pitanja problema u društvu. Ljudi iščitavaju iz mojih filmova da mrzim bogataše. Ne, kritičan sam prema bogatašima jednako kao i prema siromašnima. No postoji konvencionalno razmišljanje da su bogataši, čim ih vidimo u filmu, pohlepni i zli. A Zlatko Burić, koji glumi ruskog bogataša Dimitrija, najsimpatičniji je lik u filmu.

NACIONAL: Odakle ideja da Zlatko Burić i Woody Harrelson raspravljaju o marksizmu na brodu koji se našao u oluji?

Zlatko Burić sjajno je odigrao svoju ulogu jer, kao netko iz bivše Jugoslavije, ima iskustva u ovakvoj vrsti političke diskusije. Sviđa mi se humor ljudi iz Hrvatske i bivše Jugoslavije, to je humor koji je uvijek oštar i usmjeren prema društvu u kojem živimo. Bio sam na Motovun Film Festivalu s filmom „Kvadrat“ i uvijek sam osjećao povezanost s istočnoeuropskim humorom. No to je došlo s mojim odrastanjem jer je moja majka, u šezdesetim godinama, bila pripadnica lijevog pokreta, ona je bila komunistkinja. A moj brat je postao konzervativni desničar. Zato smo u kući vodili ideološke bitke u kojima je moja majka uvijek branila istočni blok, čak i kada smo je upozoravali da ne miješa SSSR s Rusijom jer to nije ista država. Tako sam vam ja odrastao u sukobima i raspravama na temu Istoka i Zapada. I onda mi je postalo zabavno kada sam čitao izjave Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. Reagan je bio zabavan lik. On je izjavio da socijalizam funkcionira na dva mjesta, u raju gdje ga ne trebaju i u paklu gdje već jest.

NACIONAL: Je li Woody Harrelson bio vaš prvi izbor za pijanog kapetana luksuznog broda?

Da, jer mi se sviđaju filmovi u kojima je glumio. Svidio mi se u filmovima „Rođeni ubojice“ i „Narod protiv Larryja Flynta“. Obratio sam mu se, objasnio radnju i pitao ga bi li u filmu čitao dijelove „Komunističkog manifesta“ i gledao kako putnici na brodu povraćaju. Rekao je „naravno“. Znao je jako mnogo. Ispostavilo se da imamo mnogo zajedničkih pogleda na politiku. Nakon što je prihvatio ulogu, obavio je puno istraživanja na tu temu i rekao mi puno interesantnih stvari o Marxu koje nisam znao.

NACIONAL: Možete li se zamisliti kao konzervativac?

Osjećam se kao konzervativac na puno načina. Iako mislim da je Marx bio u pravu oko mnogo stvari, oko mnogo njih je griješio. Ili barem ja u njih ne vjerujem. Ako govorimo o Marxu, on je bio jedan od osnivača sociologije. Sociologija nije kontroverzna, ali njegove ideje o materijalnom društvu temeljene su na sociologiji. Za desničare su marksizam, socijalizam i komunizam vrlo kontroverzni, odbojni čim ih se spomene. A kada im spomenete sociologiju i Marxa kao osnivača, onda imaju velik problem. Ako pogledate najuspješnije poduzetnike, oni znaju sve o ljudskom ponašanju, što znači da znaju mnogo o Marxovim teorijama i koriste ih da bi bili uspješni kapitalisti. Novopečeni bogataši mogu se hvaliti svojim bogatstvom. Kada sam imao 12 godina, bio sam sa svojim ocem u Kopenhagenu. Zanimali su me automobili. Vidio sam Rolls Royce koji nije imao znak na prednjem dijelu vozila. Vlasnik ga je sklonio jer su ljudi pljuvali po njegovu automobilu. U to vrijeme nisi pokazivao svoje bogatstvo. Danas se ljudi hvale svojim bogatstvom kako bi se pozicionirali u društvu.

Novinar Nacionala Dean Sinovčić u razgovoru s redateljem Rubenom Östlundom. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Ključni dio filma opisuje kako se ljudi ponašaju kada dođu na vlast. Na pustom otoku siromašna čistačica dolazi na vlast i tretira bogatu ekipu na grozan način. Ona na nasilan način iskorištava svoju moć.

Zanimljivo je pričati o jednakosti i nejednakosti. Moja majka, koja je bila komunistkinja, uvijek je govorila kako ćemo svi biti jednaki kada uđemo u komunističko društvo. A to ipak ne funkcionira tako. Pročitao sam knjigu profesora ekonomije koja je govorila o nejednakosti i gravitaciji. On je napisao „ako ispustite kamen iz ruke, on će pasti na zemlju“. Jednako je i s jednakošću. Ako je ne podržavate, ona će pasti i doći će do nejednakosti. No postoji način za održavanjem jednakosti u društvu i to kroz politiku, religiju, ideje civilizacije. Nakon što sam pročitao tu knjigu, mogao sam maknuti utopijske ideje razmišljanja teoretičara socijalizma, s kojima se i Marx bavio. On je možda i mislio da se kapitalizam može koristiti još neko vrijeme, zatim će doći komunizam, a nakon toga slijedi utopija. Kada sam pročitao tu knjigu, shvatio sam da treba maknutu aspekt utopije iz Marxovih razmišljanja.

NACIONAL: Kada govorimo o jednakosti i nejednakosti, vaš film počinje prikazom modnog kastinga gdje se traže muški modeli. Što to govori u kontekstu spolne jednakosti?

Moja supruga, koja je modni fotograf, pričala mi je o modnoj industriji te mi je rekla da muškarci manje zarađuju od žena. Oni u tom poslu moraju shvatiti da je ljepota valuta. Ako spavate s bitnom osobom koja je homoseksualac, mnoga vam se vrata mogu otvoriti i vaša će karijera dobiti uzlet. To je samo druga strana onog što se ženama događa u ovom svijetu. Smatrao sam da je to dobra polazna točka za raspravu.

NACIONAL: Jednakost muškaraca i žena prikazujete i u podužoj sceni gdje djevojka očekuje da joj dečko plati večeru. I to ne jednu, već svaku.

Ta je scena nastala temeljem osobnog iskustva. To se dogodilo u Cannesu s mojom suprugom s kojom tada tek započeo vezu. Dakle, ja dolazim iz Švedske, iz socijalističkog modela u kojem smo svi jednaki i po kojem žena ne smije biti financijski ovisna o muškarcu. Ona dolazi iz patrijarhalnog okruženja, obitelji u kojoj je otac osiguravao sve što je potrebno za život, dok je majka bila kućanica. Ona mi se odmah svidjela, ali nisam mogao igrati ulogu muškarca kakav je bio njen otac. Svejedno, želio sam je impresionirati, doveo sam je u na festival u Cannes, gdje sam te godine bio član žirija. Plaćao sam joj večeru za večerom, ali jedne sam večeri odlučio popričati s njom. Naime, kada sam platio i tu večeru, rekla je „hvala ti, sutra ja plaćam“. No sljedeće večeri, kako se približavao trenutak kada će konobar donijeti račun na stol, ja sam bio sve nervozniji i nervozniji. Znao sam da će biti problema. I kada je došao, ona ga nije uzela. Ja sam čekao i čekao i čekao, a kako ona nije reagirala, ja sam ga uzeo i platio. Ona je na to rekla „hvala ti, to je tako lijepo od tebe“. Ja sam valjda tada napravio čudan izraz lica, zbog čega je ona rekla „što je?“, a ja sam joj odgovorio „znaš ti dobro što je“. Želio sam otvoreno razgovarati s njom, želio sam razgovarati o ženama općenito. Sve ono u filmu događalo se i nama te večeri. Ona je u tri u noći došla u moju sobu, otvoreno smo razgovarali, pri čemu se nisam želio prikazati u idealnom svjetlu, već onakav kakav doista jesam. Ona je tada naučila nešto o meni, kao i ja o njoj. I još uvijek smo u braku.

NACIONAL: Čini se da je vaša poruka s ovim filmom ta da živimo u politički nekorektnim vremenima pa ste snimili film s politički nekorektnim humorom.

Sto posto ste u pravu. Živimo u politički nekorektnim vremenima, a istovremeno smo opsjednuti političkom korektnošću. Cinizam je prikriveni optimizam, to je rečenica koja najbolje opisuje naše vrijeme. Prodajemo ideje kao što su zaustavite rasizam, zaustavite klimatske promjene, ali istovremeno se poručuje „kupite naše proizvode“. Na društvenim mrežama svi su objavljivali crne kvadrate u znak podrške pokretu ‘’Black Lives Matter’’, onaj tko to nije napravio, smatrao se zlom i bešćutnom osobom. A zapravo takvim objavama pomažete platformi da zarađuje milijarde dolara. Objavljujući sadržaj pomažete ljudima da zarađuju novac. A mi mislimo da se tako pozicioniramo i jačamo svoje pozicije. A zapravo radimo besplatno za te platforme.

NACIONAL: Jeste li u ovim super osjetljivim vremenima bili kritizirani zbog takvih stavova?

Bilo je nekih situacija u kojima sam bio napadnut kada su mi izvlačili dijelove rečenica iz konteksta, ali to je bila igra gluhog telefona. Postoje ograničenja kod slobode govora, vjerojatno je tako uvijek bilo, tako i treba biti. Ako odlučiš otvoriti kontroverznu temu, onda moraš znati kako braniti sebe i svoje stavove i objasniti zašto to radiš. Provokacija zbog provokacije ne funkcionira, ona je dosadna.

NACIONAL: Vaši filmovi su prepuni ironije i sarkazma. Smatrate li da je to jedini način kojim se možete boriti protiv ljudske gluposti?

Michael Haneke je, kada je snimao film „Happy End“, rekao da se današnji svijet jedino može prikazati kroz farsu. Više ne možete raditi drame. Kada sam pogledao film „Don’t Look Up“, rekao sam „sjajno, ali realnost je groznija“. Ja sam želio s ovom pričom o preživljavanju pokazati da je život zabavan. Zato smo se zabavili 2014. godine kada smo producent Erik Hemmendorff i ja bili sigurni da ćemo biti nominirani za Oscara za najbolji strani film s filmom „Turist“. Odlučili smo snimiti trenutak kada objavljuju da smo nominirani za Oscara. I onda nismo bili nominirani. Bili smo jako tužni pa smo odlučili snimiti naše reakcije na odluku da nismo nominirani. Potražite taj video na YouTubeu, zove se „Swedish director freaks out when he misses out on Oscar nomination“. Ljudi su bili oduševljeni jer smo pljuvali po filmu „Ida“ koji je osvojio nekoliko nominacija. Volim redatelja Pawela Pawlikowskog, volim film „Ida“, ali tada smo se šalili. Uglavnom, bio je to crni humor koji smo koristili da napravimo nešto zabavno. Zahvaljujući tom videu, dobili smo više obožavatelja nego da smo bili nominirani za Oscara.

NACIONAL: Kako gledate na budućnost filmskih redatelja kada financijeri filma mogu reći – ne sviđa mi se kako ste opisali žene u svom filmu, trebate dodati dvije transrodne osobe i poneku osobu različite etničke pripadnosti? To je nešto čemu se približavamo.

Mislim da je zastupanje različitih ljudi bitno pitanje. Vjerujem da je to nešto na čemu moramo raditi. To ne spada u političku korektnost, već u svjesnost o društvenim problemima. Mislim da treba kritizirati one koji ne brinu o zastupanju različitih ljudi ili skupina. Problem je u tome što su boja kože i pripadnost klasi povezane. Ako želite ukazati na to, nudite neugodnu istinu. Da sam Filipinac koji radi kao mornar, bio bih bijesan ako ne bismo razgovarali o tome zašto sam ja slabije plaćen od ostatka ekipe. S jedne strane imate filmaše koji su svjesni toga i žele razgovarati o tome, a s druge strane u ovoj usranoj filmskoj industriji dopušteno je koristiti se bilo kojim klišejom bez da vas kritiziraju.

NACIONAL: Što biste vi napravili s milijardom eura da ih, kojim slučajem, zaradite ili naslijedite?

Vjerojatno bih napravio isto što većina milijardera radi.

NACIONAL: Znači li to da biste bili korumpirani?

Vjerojatno, ali bih našao načina da sebe uvjerim da nisam.