Knjižara Kugli krajem 19. i početkom 20. stoljeća bila je jedno od najvažnijih lokacija kulturnog života Zagreba. Nakon Drugog svjetskog rata nastavila je s radom na istome mjestu – u Ilici 30 – kao izdavačka kuća Mladost, no početkom 1990-ih privatizacijom je uništena ta lijepa kulturna priča i na tom mjestu je otvoren dućan s odjećom. Osnivač knjižare bio je Stjepan Kugli čiji život kao i život knjižare koju je otvorio u romanu “Tragovi u vremenu” prati književnica Rosie Kugli. S obzirom na odlične reakcije na roman 52-godišnja Rosie Kugli, po struci diplomirana pravnica, pokrenula je i online program istog naziva, u kojem putem Facebook stranice i YouTube kanala filmićima prikazuje i opisuje važne događaje, ljude, lokacije, datume u životu Zagreba. Tako se može saznati, primjerice, kako je Trg bana Josipa Jelačića dobio ime, zašto je kip uklonjen i kada je ponovno vraćen na Trg, zašto je Nikola Tesla došao u Zagreb 24. svibnja 1892. godine, kada se prvi put mogao čuti Grički top.

NACIONAL: Autorica ste romana “Tragovi u vremenu”. Što je bila inspiracija i na što ste stavili fokus?

Kultna knjižara Kugli bila je sinonim za kulturna događanja krajem 19. i tijekom cijelog 20. stoljeća. I nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je u tim prostorima poslovala izdavačka kuća Mladost, stari Zagrepčani znali su reći: “Idem kod Kuglija!”. Tamo su se održavale promocije knjiga na kojima su svoja nova djela predstavljali vodeći književnici, priređivale su se brojne izložbe slikara, kipara i fotografa. Jednom riječju, na toj je adresi oduvijek bujao život prepun kulturnih događanja. Ovo je priča o toj knjižari, središtu knjiške kulture, okupljalištu i rasadniku znanja, kulturnom središtu za sve Zagrepčane – male i velike. Ovo je priča o Zagrebu kakav je nekoć bio, o ljudima koji su obilježili život moga grada. Na neki način, ovo je i moja priča. Naime, od kad znam za sebe pratilo me pitanje: “Imate li kakve veze s knjižarom Kugli? Ili što je vama Stjepan Kugli?”. Postoje i brojne anegdote koje žive negdje u meni, kao ona s Anđelkom Martić. Malo je poznato da je Anđelka Martić bila pomoćnica u Kuglijevoj knjižari. Kad nas je posjetila, nije prestajala pričati o divnom vremenu provedenom u Mladosti, gdje se osjećala kao kod kuće. Na mene je ostavila snažan dojam, poklonivši mi svoju knjigu “Pirgo”. Kad me život “gurnuo” u spisateljske vode, misao o tome da ispričam priču o čovjeku koji je ostavio tragove u mome rodnom gradu, nametnula se kao logična i drago mi je da sam se upustila u taj pothvat. Ali postoji još nešto o čemu nerado pričam. Kada sam u brakorazvodnom postupku ostala izigrana i sama s dvoje male djece, bez posla i doslovno bez krova nad glavom, osjećala sam se kao “savršeni” nastavak obiteljske tradicije: kao i toliki prije mene – osuđena krenuti od ništice. I činilo se kao da se povijest na neki način ponavlja. No živjeti znači uspraviti se i krenuti dalje, unatoč boli, strahu i neizvjesnosti.

Rosie Kugli na nedavnoj promociji svoje knjige ‘Tragovi u vremenu’, s glazbenikom Stjepanom Jimmyjem Stanićem. FOTO: Danijel Brezak

NACIONAL: Zašto je važno objasniti značenje knjižare Kugli? Ona je, naravno, vama neizmjerno važna zbog obiteljske povijesti, kakvi se osjećaji javljaju kod vas kad razmišljate o toj knjižari?

Svatko tko se bavi hrvatskom književnošću druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća složit će se da je knjižara Kugli bila od velike važnosti ne samo za hrvatsko nakladništvo i knjižarstvo, već i za samu povijest promicanja Hrvatske u svijetu. Priča je to o mukotrpnom povijesnom usponu mjesta koje je služilo kao kulturni “dnevni boravak” i oplemenilo zagrebački umjetnički život, ali istovremeno i priča o tužnom padu u trenutku promjena, nemara i potpune komercijalizacije modernog društva. Kultno mjesto nekadašnjih književnih susreta, razgovora i kupnje vrijednih knjiga danas je popularna trgovina s odjećom. Danas malo tko zna tko je bio Stjepan Kugli, malo više ljudi zna da je u Ilici 30 bila knjižara Mladosti, ali rijetki su oni koji si mogu predočiti značaj te knjižare u hrvatskoj povijesti. Nema više ljudi poput akademika Ivančića, Jelčića ili Margetića koji su s puno poštovanja pričali o knjižari Kugli. Pokojni Kušan uvijek je govorio: “Ništa bez Kuglija”. Da, stari Zagrepčani išli su kod Kuglija. Stoga mi je jako drago da i akademik Pavao Pavličić u predgovoru ističe vrijednost obrade ove teme koja u nekim građanima Zagreba još uvijek budi uspomene na neko drugačije vrijeme, neobilježeno konzumerizmom bez pokrića, s napomenom da neki njegovi prijatelji još uvijek znaju gdje je to “kod Kuglija”.

NACIONAL: Što je Kugli značila za kulturnu, književnu i knjižarsku, scenu u Zagrebu i tadašnjoj Jugoslaviji? Spomenuli ste da je upravo ta knjižara utabala put nakladničkoj kući Mladost.

Knjižara Kugli, odnosno kasnije Mladost, zauvijek je ostala jedna od najomiljenijih zagrebačkih adresa, a prostor u Ilici 30 godinama istinsko žarište kulture. Preuzevši poslovanje od obitelji Kugli, izdavačko i knjižarsko poduzeće Mladost uspješno je razvilo izdavačku djelatnost i bilo je jedno od najvećih izdavačkih kuća u bivšoj Jugoslaviji. Nakladnička kuća Mladost objavljuje zapažena djela domaćih i stranih književnika i publicista, a najmlađi čitatelji odrastali su čitajući izdanja njene znamenite biblioteke Vjeverica. Naklade knjiga za djecu uistinu su bile velike, a poneka od objavljenih djela doživljavala su i više izdanja, utirući put brojnim novim autorima koji stupaju na književnu pozornicu. Knjižara u Ilici 30 postala je i prva prava knjižarska robna kuća sa širokom ponudom knjiga – od slikovnica do priručnika, od beletristike do stručnih knjiga i časopisa, od školskih knjiga, pribora i učila do uredske opreme. Školovani knjižarski kadar, na koji se u potrazi za dobrom knjigom svatko mogao osloniti, učinio je prostore knjižare prisnim mjestom razmjene misli i dojmova između kupaca i prodavača. Naraštaji studenata zauvijek su se vezali za to mjesto, a onima koji se nisu rodili u Zagrebu i koji su opet odlazili iz njega, knjižara Kugli, odnosno Mladost, zauvijek je ostala jedna od najomiljenijih zagrebačkih adresa i mjesto na koje su se tako rado vraćali kad bi iznova navratili u hrvatski glavni grad.

NACIONAL: Tko je bio Stjepan Kugli, glavni lik u vašoj knjizi, na koji ga način predstavljate?

Stjepan Kugli bio je osnivač kultne knjižare u Ilici 30. Roman kronološki prati njegov život. Kao tipičan predstavnik agilne mladeži željne napretka iz Beča je došao u Zagreb, grad u kojem će posijati sjeme najboljih knjižarskih ideja o kojima je učio. U Zagrebu je postao pomoćnik vremešnog knjižara Hartmana koji je godinama vodio knjižaru u Dugoj ulici, današnjoj Radićevoj. Knjižaru i malu, skromnu tiskaru, Hartman je otkupio od jednoga od pokretača Ilirskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja. Gaj je u onoj skromnoj tiskari tiskao mnoge knjige koje su označile vrijeme nacionalnog buđenja u Hrvata. U Hartmanovoj knjižari Kugli je upoznao Alberta Deutscha, mladića naglašenog poslovnog duha. Njih dvojica su od Hartmana, kojem je zdravlje bilo teško narušeno, 1881. otkupili knjižaru i tu malu tiskaru te sami nastavili uspješno poslovanje. Najbolje svjedočanstvo njihove uspješnosti bila je knjižara u Ilici 30, koja je desetljećima poslije bila kultno mjesto zagrebačkog ne samo knjižarstva, nego kulture uopće. Kugli i Deutsch nikad nisu zaboravili Hartmanove zasluge i sve što su od njega naučili. Hartmanovo ime zadržali su na impresumu vlastitih izdanja. Kugli je dosljedno pratio europske književne trendove i “dovodio” ih u Zagreb, ali i poticao objavu hrvatskih autora. Tiskao je djela gotovo svih velikana hrvatske književnosti koja su ponekad bila doslovce začudna s obzirom na vrijeme njihova nastanka. Bio je uporan i kad je shvatio koliko su omiljeni francuski modni časopisi, časopisi o domu, glazbi, dječji časopisi. Objavio je i prvu kuharicu. Svojim hrabrim i avangardnim razmišljanjem pridobio je publiku, a nije zanemarivo to što je vodio računa o čitateljskim potrebama žena i djece koje su dotad bile zapostavljene. Na tom putu pomaže mu supruga Josipa s kojim je odgajao tri vrijedna sina, buduće uzdanice njihove nakladničke kuće. Ova knjiga teži buđenju svijesti o nekim velikim “malim” ljudima koji su pokrenuli književne i izdavačke procese uz diskretnu poruku da bez književnosti nema kulture.

NACIONAL: Kako gledate na činjenicu da je takav jedan simbol Zagreba i hrvatske kulture nepovratno uništen? Što to govori o nama kao društvu?

Knjiga “Tragovi u vremenu” prati vrijeme rata i društvenih metamorfoza koje su se pokazale kao najveći kamen spoticanja. Kuglija i suradnike ni rat nije pokolebao, stalno su razmišljali o tome kako osnažiti i uveseliti doslovno ranjene ljude – i tjelesno i duhovno. Jer knjiga zbilja jest duhovna hrana. I dok čitamo o sjajnim rješenjima koja su trebala privući novu publiku i doslovce književno opismeniti državu, dok saznajemo o prvim časopisima, kuharicama i bibliotekama za mlade, povijest na velika vrata donosi prvo nacionalizaciju, a zatim i privatizaciju vlasništva, dva toliko oprečna procesa u kojima se knjižara Kugli nijednom nije spašavala. Naprotiv, ostavljena je da istrune kao relikt nekih prošlih vremena, bez svijesti o gotovo 3900 knjiga koje su obogatile tolike domove i umove naših sunarodnjaka. Godine 1915. Kugli je umro i ostavio kultnu knjižaru trojici sinova, Rudolfu, Ivi i Zlatku. Rudolf upravlja tvrtkom do svoje smrti, početkom tridesetih, a potom Ivica i Zlatko uspješno nastavljaju s radom do kraja Drugog svjetskog rata. Tada je tvrtka nacionalizirana i oduzeta obitelji, no i dalje je nastavila izdavačku i knjižarsku djelatnost. Pod novim imenom, dakako. Tijekom Domovinskoga rata dolazi do privatizacije Mladosti. Poslovanje kreće nizbrdo, smjenjuju uprave i nazire se kraj jedne ere. Književnost ne može cvasti u rukama onih koji u njoj vide samo profit, bez ljepote i važnosti pisane riječi za razvoj nacije. Na kraju je knjižara, bez ijedne reakcije kulturne i književne javnosti, pretvorena u dućan sa španjolskim dizajnerskim krpicama, jer što je metropola bez toga?

Moj roman može se čitati i u alegorijskom ključu, kao upozorenje da za razvoj grada, njegovih građana i kulture nije dovoljna samo sposobnost i dobra volja pojedinca, nego i povijesno-društvene okolnosti te napor zajednice.

NACIONAL: Vodite i program “Tragovi u vremenu”, o čemu se radi i zašto je pokrenut?

Novonastale okolnosti uzrokovane pandemijom onemogućile su izravan dodir s mojom publikom. Program “Tragovi u vremenu” podrazumijeva suradnju s čitateljima u sigurnim uvjetima, putem društvenih mreža i YouTube kanala, upotrebom novih tehnologija, a očituje se u digitalnoj prilagodbi sadržaja književnog djela. Posebna vrijednost zasigurno je oživljavanje prošlosti: romantičarskog duha, navika i običaja starog Zagreba. Zrcaleći prošlost čitanjem odabranih ulomaka iz knjige, program “Tragovi u vremenu” podsjeća da je povijest učiteljica života, a cilj je osvijestiti koliko smo naučili iz nje. Ovim projektom želim oživjeti priču o Zagrebu kakav je nekad bio, o ljudima koji su obilježili život našeg grada, pjesmama koje su nam prirasle srcu, događajima koji su ostavili trag u vremenu. Ukratko, želim da “zagrebački duh” nastavi živjeti. Vidim da to mnogim Zagrepčanima pruža utjehu u ovim teškim i neizvjesnim vremenima.

Bivši predsjednik Ivo Josipović, Rosie Kugli, redateljica Irena Škorić i kardiolog Davor Miličić. FOTO: Danijel Brezak

NACIONAL: Primjerice, u knjizi ste opisali Teslin boravak u Zagrebu, pa taj događaj isto tako predstavljate i u istoimenom programu. Koji se još važni događaji u Zagrebu opisuju u knjizi i obrađuju u programu i zašto je to važno?

Naravno da je dolazak Nikole Tesle bio važan dan u povijesti našeg grada. U knjizi su opisani i drugi važni događaji kao i osobe, s obzirom na to da je razdoblje djelovanja knjižara Kuglija, vrijeme u kojem se Zagreb izgrađuje i dobiva izgled prema kojem je danas prepoznatljivo njegovo središte. Kako knjiga tematizira kulturnu baštinu Zagreba te osobito važne datume u povijesti grada, svaki dan nastojim obilježiti neki događaj, bilo da se radi o rođenju ili smrti znamenite osobe, ili drugom važnom datumu. Primjerice, dan kad je u Zagrebu zazvonio prvi telefon, začuo top na Griču, počeo izlaziti prvi hrvatski književni časopis…

NACIONAL: Na koji način to radite?

Kroz online čitanje ulomaka nastojim povećati interes za knjigu i čitanje. Također, želim dati priliku još većem broju zaljubljenika u povijest i kulturu da kroz književno djelo obnove znanja o gradu, ljudima i kulturnim znamenitostima. Ljudima se sviđa takav pristup, što ohrabruje. Osim toga, knjiga je sjajna platforma na kojoj se mogu izvoditi razni događaji poput spajanja književnosti i glazbe. Već smo imali tri sjajna književna predstavljanja s istaknutim glazbenicima, Dragom Diklićem, Stjepanom Jimmyjem Stanićem, Adamom Končićem. Želim podsjetiti i na glazbu koja se slušala na prijelazu 19. u 20. stoljeće, vratiti nas u doba opera i opereta. Također bih željela oživjeti modu tog vremena, prisjetiti se starih recepata, skuhati neko jelo iz kuharice Marije Kumičić. Željela bih kroz projekt predstaviti i osobe koje danas promiču kulturu svojeg grada. Planova ima puno, a vidjet ćemo hoću li to sve moći izrealizirati. Zahvaljujem Ministarstvu kulture i medija što je prepoznalo ovaj projekt jer bez njihove financijske potpore to ne bih mogla.

NACIONAL: Kao što ste rekli, Facebook stranica “Tragovi u vremenu” – knjiga o kultnoj knjižari Kugli, svaki dan otkriva i prikazuje bitne obljetnice i datume, važne ljude, znamenite lokacije i institucije koje su ostavile trag u povijesti Zagreba te ih povezuje s književnim djelom. Znači li to da vam publika šalje svoje sadržaje, sudjeluju li oni u svemu ovome i jeste li pretpostavljali da će to sve izazvati toliku pozornost?

Iskreno, nisam mislila da će projekt digitalne prilagodbe književnog djela “Tragovi u vremenu” izazvati toliku pozornost. Ushićena sam i presretna. Čini se da sam uspjela okupiti različite generacije koje s jednakim žarom čitaju, prate kulturu i vole podsjetnik na povijesna zbivanja koja su obilježila život glavnog grada, ali i Lijepe Naše. Mnogi mi pišu što ih zanima, o čemu bi voljeli znati više, a dobila sam i konkretnu molbu da napišem članak o slavnim Zagrepčankama. Ono što me neizmjerno veseli, da osim poruka koje pune inbox, dobivam i mnoga pisma. Javljaju mi se ljudi sa svih strana svijeta, bilo da su pročitali knjigu pa mi čestitaju, bilo da me prate na YouTube kanalu ili na Facebook stranici. Začudila sam se koliko su ljudi informirani, koliko prate što se kod nas događa, koliko vole svoj grad. Ni u snu nisam očekivala da će mi pisati toliki zaljubljenici u Zagreb, a između ostalog i Kuglijev unuk. Čim je čuo da sam objavila knjigu odmah ju je naručio, a ispričao mi je i svoja sjećanja na knjižaru i baku, velikog psa i stan u potkrovlju. Nadam da će moja knjiga, ali i projekt digitalne prilagodbe djela zaživjeti kao trag prevažne prošlosti u sadašnjem vremenu, uz diskretnu poruku da bez knjige nema kulture, temelja na kojem se gradi nacionalni identitet.

NACIONAL: S obzirom na sudbinu koju je doživjela knjižara Kugli, kako gledate na knjižarsku scenu u Hrvatskoj i gdje su najveći izazovi?

Knjižarsku scenu ne bih komentirala, a izazova ima pregršt s obzirom na to da je teško vrijeme. Pandemija nas je sve zaustavila, blokirala, ali mislim da je samostalnim umjetnicima ipak najteže. Mogu se samo nadati da će vrijeme u kojem živimo pokazati veću osjetljivost za književnost i umjetnost općenito. Svima su nam puna usta napretka i inkluzije, rada s mladima i prosperiteta, a ničega od toga nema ako se ne opismenimo, ako ne naučimo čitati s razumijevanjem, ako ne razvijamo svoj ukus, stavove, svjetonazor. A to se najbolje radi kroz književnost. S tim sam ciljem s profesoricom Magdalenom Mrčelom pokrenula Umjetničku organizaciju Kugli&Kugli čiji je cilj izdavati društveno odgovorna djela. Naša se prva biblioteka s razlogom zove Knjige koje mijenjaju svijet. Koračamo malim, ali bitnim koracima, a najvažnija su nam publika mladi – oni na kojima svijet ostaje.

NACIONAL: Planira li se, je li to uopće moguće, ponovno otvaranje knjižare Kugli na istoj lokaciji? Što bi to vama značilo?

To se zasigurno neće dogoditi, iako je u mojim snovima i mašti, knjižara Kugli, upravo pod tim nazivom, mogla postati muzej hrvatske knjige, mjesto na kojem bi budući naraštaji mogli prebirati po sjećanjima na jedno davno, uzbudljivo i neponovljivo vrijeme. Možete li zamisliti da je Kučerino “Vrieme” u manje od godinu dana rasprodano u nakladi od 12.000 primjeraka, kad je Zagreb imao tek osamdesetak tisuća stanovnika. Što nam to govori? Da je knjiga nekad bila itekako cijenjena. Danas su statistike o čitanju porazne. Jesmo li našoj djeci pružili svijet u kojem će čitati, svijet u kojem će maštati i razumjeti ili smo ih prepustili tehnologiji, internetu? Hoće li nove generacije uopće znati što je nekoć značila knjiga? Jer knjižare su one koje čine gradove metropolama, a ne blještave trgovine. Danas knjižare umiru. Niču shopping centri. Nikad nismo mislili da će Kindle i pametni telefoni zamijeniti knjige. Došla su neka sasvim drukčija vremena. Bolja ili lošija? Ne znam. O tome neka sude budući naraštaji.

NACIONAL: Pišete li sad nešto trenutačno, imate li kakvih planova?

Planova ima puno. Uz novu knjigu koju pišem, planiraju se i novi projekti, a tu su već unaprijed dogovoreni književni susreti, radionice, javnozdravstvene kampanje… Nadam se da će neki od planova i budućih projekata biti prepoznati, jer bez financiranja krovnih institucija, poglavito Ministarstva kulture i medija, ne mogu dalje. Kao što sam već rekla, nije lako samostalnom umjetniku i još k tome samohranoj majci, baviti se pisanjem, no postoje stvari zbog kojih ustrajem u tome što radim. Jedna od njih je saznanje koliko su neke moje knjige utjecale na moje čitatelje, pa čak do stupnja da su mnogim mladima promijenile – pa čak i spasile život.