Premijera autorskog projekta Romana Nikolića „Bura“ održat će se 8. ožujka u Velikoj dvorani &TD-a. Bura se bavi temom izbjeglištva i europske i globalne odgovornosti za izgubljene i ugrožene živote, kao i za nepravdu koja se svakodnevno obnavlja u našoj neposrednoj blizini, a koju tako često odbijamo vidjeti. Nikolić je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: U Teatru ITD premijerno će biti izveden vaš autorski projekt „Bura“, koji govori o temi izbjeglištva. O čemu se radi, što je bila inspiracija?

U rujnu 2015. godine svijet je obišla fotografija utopljenog trogodišnjeg sirijskog dječaka Alana Kurdija čije je tijelo pronađeno na obali Mediterana u blizini Bodruma. Medijska pozornost usmjerena tom slučaju često je bila naslovljena krilaticom «Ljudskost (Europe) izbačena na obalu», prokazujući tako najteže posljedice već tada razorne europske moralne krize. Kao i većinu, fotografija me uzdrmala i postavljao sam si pitanje što se može napraviti da se takve stvari ne ponove. Kako ispričati priče osoba koje taj put prolaze i koja je naša odgovornost prema njima? U međuvremenu, Arterarij je producirao predstavu “Čekanja” koja se bavila pričom jedne obitelji koja je iz Iraka pristigla u Hrvatsku. Izbjegličko iskustvo je autentična borba u životnoj nuždi. Nakon šest godina kolegica Dorotea Šušak i ja krenule smo se baviti osobnim valovitostima, vrzmanjima, (ne)slobodama i nemirima koje u nama provocira suočavanje s ljudima koji se svakodnevno nalaze na našim granicama te nas stavlja u poziciju odgovornih svjedoka koji imaju moć postati protagonistima, čak i onda kada to odbijaju činiti. To ništa ne bi bilo moguće bez ustrajnosti i predanosti čitave autorske i tehničke ekipe i glumaca Frane Maškovića, Ive Kraljević, Luke Kneza i Semiha Adıgüzela.

NACIONAL: Nažalost, taj problem ponovno je aktualan, jer i rat u Ukrajini u fokus stavlja izbjeglice. Je li Europa ovoga puta pokazala solidarnost, za razliku od nedavnih valova izbjeglica s Bliskog istoka?

Nažalost, kao društvo pokazali smo da radimo distinkciju između ljudi koji dolaze iz europskih zemalja i ljudi koji dolaze s Bliskog istoka. Kada majka i otac bježe sa svojim djetetom iz Iraka, onda ih tretiramo kao teroriste, a u drugom slučaju smo puni razumijevanja. Ne vidim razliku između osoba koje su hrabro odlučile otići iz svog doma, daleko od svojih obitelji, prijatelja i poznanika u potrazi za slobodom naspram života koji im ne omogućuje sigurnost, normalno i mirno okruženje, u kojem trajno žive u strahu za sigurnost sebe i svoje djece. Naravno, ne treba generalizirati, postoje i pozitivni primjeri, ali postoji i previše primjera na društvenim mrežama gdje pojedinci nisu svjesni da je mjesto rođenja okolnost koju nismo mogli odabrati.

NACIONAL: Koliko kazalište može pomoći u otvaranju tih problema i njihovu stavljanju u fokus, koliko je to vama kao redatelju i glumcu neophodno?

Kazalište se uvijek postavlja i referira na trenutak i na okolnosti u kojima se nalazimo, a može doći do ljudskoga srca puno lakše od bilo koje kampanje. Kroz rad Arterarija pokušavam ne upirati prstom ni u koga, već izložiti realnost situacije i iznijeti činjenice vezane uz temu kojom se bavim. Postoje identiteti i priče koji su zanemareni u odnosu na druge i mi ih kroz kazališni mehanizam pokušavamo ispričati. Ponekad i šutnjom, jer ta šutnja progovori glasnije i snažnije od bilo kojeg teksta.

NACIONAL: Osim hrvatskih glumaca angažirali ste i Semiha Adigüzela, koji, nažalost, ima iskustvo izbjeglištva. Kako je došlo do te suradnje?

Kada smo krenuli u proces istraživanja, jako teško smo dolazili do osoba koje imaju iskustvo izbjeglištva. Ne zato što je taj broj mali, već zato što te osobe imaju određeni strah od pričanja svoje priče i ne znaju u koju će svrhu do kraja biti iskorištena. Semiha sam vidio u reportaži novinarke Barbare Matejčić i ona nam je pomogla da stupimo s njim u kontakt. Semih je predivan dečko iz Turske koji je u svega dvije godine naučio hrvatski jezik, nastavio studirati na Pravnom fakultetu i boriti se. Ta njegova želja i upornost ostavili su me bez daha. Nakon toga smo preko Semiha uspjeli doći do većeg broja ljudi koje smo pitali o čemu oni misle da je potrebno progovoriti u samoj predstavi, a također smo čuli njihove priče. Stupili smo u kontakt i s medicinskim radnicima koji su liječili azilante pristigle u Hrvatsku od minornih ozljeda pa do šibljem namjerno utisnutih ozljeda čiji će im ožiljci ostati trajni podsjetnik na torturu koju su proživjeli i na svu sreću preživjeli. Mnogi nisu imali tu sreću.

NACIONAL: Što je Arterarij i koje teme otvara? Koliko je nezavisna scena aktivnija, brža u reakciji?

Arterarij je umjetnička organizacija koja u fokus stavlja priče i osobe koje su na društvenoj, emotivnoj i fizičkoj margini društva, pokušavajući ne pričati priču umjesto nekoga, već s osobama kojih se ta tema direktno tiče. Nezavisna scena uglavnom ne raspolaže nekim velikim iznosima. Dugo smo prikupljali sredstva i aplicirali na različite fondove kako bismo mogli napraviti ovu produkciju i utoliko smo imali vremena svako malo odmaknuti se od teme i sagledati je iz različitih kutova. Preispitati i sebe u odnosu na temu.

Romano Nikolić je glumac i redatelj te osnivač UMJETNIČKE organizacije ARTERARIJ