Predstava “Na dnu oceana postoje neki svjetovi”, u produkciji Kazališne družine Arterarij, novi je autorski projekt glumca i redatelja Romana Nikolića. Nastala je prema motivima Euripidove „Medeje“, pri čemu je u predstavu ugrađena prikupljena dokumentarna građa o slučajevima infanticida. Kao i u originalnom predlošku, glavni su protagonisti ove predstave Jazon i Medeja, koje igraju Frano Mašković i Anita Matić Delić. No u viziji i režiji Romana Nikolića, u suvremenom svijetu oni su jedan uobičajen i ni po čemu poseban bračni par. Nisu opterećeni društvenim ulogama i funkcijama koje su im zadane naslijeđem. Oni su bračni par s dvoje djece koji živi u obiteljskoj kući s lijepo uređenom okućnicom u samom centru grada. No, poput Euripidovih junaka, njihova je ljubav spletom akumuliranih životnih iskustava dovela oboje do točke loma, točnije, do razilaženja u viziji budućnosti. Predstava se izvodi u prostoru napuštene urbane vile u Zagrebu, predviđene za rušenje.

Arterarij je udruga djelovanja u kulturi koju je 2015. osnovao Romano Nikolić. Usmjerena je na izravno uključivanje predstavnika stigmatiziranih grupa te se bavi aktualnim društvenim problemima i marginaliziranim društvenim skupinama kroz dokumentaristički pristup temama i materijalima. Izmještanjem izvedbi iz klasičnih kazališnih prostora, Arterarij kreira izvedbene prostore koji naglašavaju komornu atmosferu i približavaju izvođače publici. Dosad se 33-godišnji Nikolić bavio temama migranata, zlostavljanim ženama, položajem romske manjine u hrvatskom društvu, seksualnim manjinama i govorom mržnje na društvenim mrežama.

Romano Nikolić rođeni je Dubrovčanin. Reagira u trenutku i stvara važne predstave o kojima se priča. Dobitnik je čak dviju Nagrada hrvatskog glumišta – 2016. za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, za ulogu Mirka Bradarića u predstavi KMD-a „Duša od krumpira“, te za ulogu Sina u predstavi „Djevojčica sa žigicama“ Aplauz Teatra iz Zagreba 2013., u kategoriji najbolje muške uloge u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mladež. Arterarij je također dobio priznanje za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti s predstavom „Pogledaj me“, u kojoj su prvi put na hrvatskoj kazališnoj sceni igrali pripadnici romske nacionalne manjine.

NACIONAL: Vaš autorski projekt „Na dnu oceana postoje neki svjetovi“ nastao je prema motivima „Medeje“, često postavljate baš autorske projekte, zašto?

Tako mogu slobodnije pristupiti temi koja mi je u tom trenutku bitna. Tako smo i ovoga puta probe započeli višednevnim razgovorima na temu tko smo to mi kad smo samo mi, ali i kako se to naše mijenja u odnosu na drugog u jednom ljubavnom odnosu, kao i o pronalasku točaka pucanja ljubavnog tkiva i raspada. Kao i o temi infanticida. Kroz te razgovore, a u otvorenoj razmjeni iskustava i mišljenja, izlazile su gomila rečenica i stajališta koje je na kraju Olja Lozica dramaturški ukomponirala u predstavu. Fokus Arterarija je istraživanje kroz prizmu dokumentarizma. Sama naša ideja „Medeje“ išla je u smjeru pitanja kako možemo pretočiti tu priču sada, a da nam ona nije irelevantna u kontekstu današnjeg online vremena i obitelji.

NACIONAL: Medeja je negativan lik, čedomorka, žena koja ubija svoga supruga. Je li i kod vas takva?

Bavili smo se patologijom svakodnevnog odnosa dvoje ljudi koji na kraju završava tragičnim događajem. U zadnje vrijeme neprestano svjedočimo tragičnim obiteljskim događajima i vidimo kompleks Medeje, vidimo kompleks muških Medeja. Mit o Medeji danas više nije mit, on je stvarnost. Ne mogu reći da o tome čitamo svakodnevno, ali i da je jednom, previše je. To nam je bila nit vodilja i Arterariju je cilj iz takvih životnih sadržaja izvlačiti dijelove osobnih priča koje kasnije možemo pretvoriti u nešto umjetničko, što komunicira prema kolektivu. Ono što smo također radili tijekom procesa, što nam je bila metoda, jest da smo u predstavu uklopili sadržaj izrečen od susjeda povodom određenih tragičnih slučajeva infanticida. Primjerice, „bili su predivni ljudi“, „imali su tako lijep vrt“… Segmentima koje ljudi kažu u stanju šoka, da sami sebi pomognu u anuliranju tog stravičnog zločina. Naravno, oni možda njih zaista samo znaju kroz prizmu „lijepo su se igrali na toboganu sa svojom djecom“.

NACIONAL: Što to govori o nama? Da nismo zainteresirani, da imamo otpor prema tome da se uključimo u neke stvari koje su važne, kao što je poziv policiji?

Uvijek imamo otpor kad su teške teme u pitanju jer nas izmještaju iz naše ugodne pozicije. Što o tim temama više razgovaramo, počet ćemo takve stvari više i češće prepoznavati.

NACIONAL: Osvijestiti ih?

Da, i možda na njih konačno i reagiramo. Slično je bilo kad smo radili predstavu „Posljedica“, o nasilju nad ženama u obitelji, nevjerojatno je koliko ljudi ne zovu policiju kad čuju ili vide da netko nad nekim provodi nasilje. Svede se na „to se događa u njihova četiri zida, to nije moj problem“. Vrijeme je da prestanemo razmišljati o tome da su to nečija četiri zida, to su naše društvo i naša bliska okolina u koje smo involvirani.

NACIONAL: Bavili ste se u svom radu migrantima, zlostavljanim ženama, integracijom Roma, kojom se temom bavite u ovoj predstavi? Je li to disfunkcionalna obitelj ili su to baš neki teški slučajevi nasilja i zločina?

Krenuli smo razmišljati o „Medeji“ u trenutku kad se dogodio onaj užasavajući zločin na Pagu, kad je otac bacio svoje četvero djece s balkona. U Arterariju, naravno, iz razumljivih razloga, rijetko znamo što ćemo raditi pa je zato teško i aplicirati određene projekte, jer pokušavamo reagirati u trenutku. “Na dnu oceana postoje neki svjetovi” postavljali smo tako što smo pokušali stvoriti „sliku“ jednog predivnog odnosa koji se kroz godine, situacije, međusobna nerazumijevanja, osude i predbacivanja pretvori u odnos koji je svakakav samo ne onakav kakav je bio na početku. Taj odnos, nažalost, naposljetku ponekad završi i tragičnim događajem. To je naš motiv Medeje.

Frano Mašković i Anita Matić Delić u predstavi ‘Na dnu oceana postoje neki svjetovi’. FOTO: Press

NACIONAL: Spomenuli ste da vam je teško aplicirati na fondove za projekte koje Arterarij radi. Kako je nezavisnoj sceni, kako živite? Osim novca, problem je nedostatak prostora. U ovoj predstavi pronašli ste idealan prostor – dnevni boravak kuće koja je pred rušenjem.

Uvijek pokušavamo postaviti predstavu u prostoru koji je realan i koji komunicira s temom kojom se bavimo. Kad je prostor drugačiji, drugačije promatraš predstavu. Ovu predstavu igramo u dnevnom boravku, publika je blizu, nemoguće je ne biti involviran u cijelu priču. Arterarij se, eto, takvim i sličnim društveno angažiranim temama bavi od svog osnutka. Planiramo takve predstave postavljati i dalje.

NACIONAL: Zašto vam je to važno? Mnogi bježe od angažiranog kazališta i kažu da kazalište mora biti zabava.

Ljudi se ne žele suočavati ni s okolinom ni sa samima sobom. Okruženi smo vijestima koje nas uznemiruju, a to, naravno, ne želimo. Svakodnevno se suočavamo s vlastitim problemima pa ne želimo još slušati o tuđima. Radije će ljudi otići pogledati nešto što će ih relaksirati. Mora postojati i jedno i drugo, Arterarij sa svojim temama želi stvoriti balans u kazališnom prostoru u Hrvatskoj, na nezavisnoj sceni. Ne bavimo se jedini time, ali vrlo nas je malo.

NACIONAL: Zašto vam je važno govoriti o takvim stvarima, zašto osjećate potrebu to osvijestiti?

Zato što tako mijenjam nešto u svom sektoru rada. Ne mogu reagirati tako da nekog privedem zato što je ubio dijete, ne mogu reagirati tako da promijenim zakon. Ali mogu potaknuti ljude na to da više reagiraju u trenucima kada bi možda za njih bilo „lakše“ ne reagirati.

NACIONAL: Da ne razmišljaju samo o „svoja četiri zida“?

Upravo tako.

NACIONAL: Kako je Arterariju i vama bilo tijekom pandemije, kako je sada?

Tijekom pandemije smo stali. Moram reći da mi je bilo odlično, osjećao sam se super kad nisam trebao raditi! Ponekad je dobro napraviti pauzu od stvari, odmaknuti se, odahnuti. Nemoguće je biti neprestano kreativan, svaki put s dovoljno jačinom stvarati i propitivati situacije.

NACIONAL: Jeste li u pandemiji dobili novu, drugačiju kreativnost?

Opustio sam se, to uopće nije bilo loše. „Bura“ je bila prva predstava s kojom smo izašli nakon pandemije. Slučajno se dogodilo da smo izašli s tom predstavom baš u trenutku ruske agresije na Ukrajinu. Krenuli smo se baviti temom migranata koja se dogodila zbog rata u Siriji, a u trenutku premijere povijest se počela, nažalost, ponavljati.

NACIONAL: Slična je situacija i s novom predstavom, nažalost.

Ili ako gledamo u kontekstu društva: očito su teme koje otvaramo uvijek aktualne, što govori o tome koliko imamo stalnih problema koje odbijamo vidjeti ili čuti.

NACIONAL: Govorili smo o prostoru, koliko je važno da taj prostor nije samo „čista“ kazališna scena, koliko je važno navikavati publiku na takve prostore?

Ne mislim da je kazalište samo kazalište, nikako. Jer na cesti se ponekad može vidjeti veće kazalište od onoga na sceni.

NACIONAL: Ali u Hrvatskoj dio publike još uvijek ne gleda to tako, zaziru od novih prostora.

Sve je to stvar estetike, pristupa i koncepta. Kad smo kod ove predstave, mislim da je neizmjerno važno da to baš bude kuća, da gledatelji dolaze u goste, doma, kao voajeri. Svi smo doživjeli da dođemo nekome na proslavu rođendana pa se netko posvađa, a nekoliko minuta kasnije bude kao da se ništa nije dogodilo, ali ostane ta neugodna tišina. To je banalni primjer. Mi se ovdje bavimo patologijom svakodnevice jednog ljubavnog para koji se zaista volio. U početku, kad si zaljubljen, neke stvari su ti kod partnera i partnerice jako simpatične. Petnaest godina poslije sve su osim simpatične. Počinješ uviđati modus operandi odnosa, neke stvari koje se ponavljaju, a vi ste u nekom začaranom krugu svakodnevice, tih pasivno-agresivnih ispada ili nerazumijevanja, svega onoga što dovodi do raspada jednog odnosa.

NACIONAL: Je li riječ o disfunkcionalnoj obitelji? Kakav je vaš odnos prema obitelji?

Pokušali smo napraviti segmente u kojima se vidi da su oni zaista jednom bili sretni. Jer ako nisu bili sretni, ne može se ni doći do nečega što je toliko snažan kraj. Kad si petnaest godina u nekom odnosu, braku, svašta se tu događa, preko nekih stvari prijeđeš, preko nekih ne. Ali taj mit Medeje koji je doveo do tragičnog kraja, može se aplicirati na neke današnje odnose.

Romano Nikolić dobitnik je čak dviju Nagrada hrvatskog glumišta, a njegov Arterarij jedne. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema obitelji? U Hrvatskoj je to jako važno, kao i činjenica o kojoj smo već razgovarali – da se ne diraju obiteljski odnosi, da se ne petlja u obiteljske stvari, to se ostavlja obitelji da riješi.

Ne mislim da je obitelj nužno ona koja je uvjetovana našim rođenjem. Ja svoje prijatelje isto tako smatram obitelji. Ne bih to gledao tako uskogrudno, da je to nešto uvjetovano rođenjem pa se ja moram prema tome odnositi kao prema svetinji. Prava obitelj je ona u kojoj se ti osjećaš da si svoj i koja te podržava u svakom segmentu tvog bivanja.

NACIONAL: Glumac ste, ali puno češće režirate, zašto? I to uglavnom autorske projekte.

Nekad bih se uhvatio kako razmišljam da je završna faza projekta trebala biti možda eventualni početak. Ponekad mi je falilo dubljeg „grebanja“ po materijalu i drago mi je da sam to na vrijeme shvatio, ne pristajući i ne zakopavajući se u jedno, možda sigurno mjesto. Jedan od problema je i hiperprodukcija predstava, ne možeš se svemu jednako posvetiti, pretpostavljam. Pokušavam ne upasti u takvu kolotečinu pa smatram da je jedan projekt godišnje, maksimalno dva, sasvim dovoljno.

NACIONAL: Koliko je bilo teško uspjeti s Arterarijem? Hoću reći, danas je to jedna od uspješnijih organizacija nezavisne scene, ali sigurno nije bilo lako u početku.

Mislim da sam imao više sreće nego pameti kad sam krenuo režirati. Prva predstava koju sam režirao bila je „Pogledaj me“, autorski projekt o problemima s kojima se susreću pripadnici romske nacionalne manjine. Tada sam smatrao da moram biti jedini odgovoran ako projekt propadne. Nisam mislio da će se išta loše dogoditi ako projekt ne uspije, osim što više nisam namjeravao raditi ništa tog tipa. Tu su, naravno, i financijska sredstava koja nisu dostatna za postavljanje jedne kazališne scene, a kamoli večernje predstave. Takva financijska situacija se nastavila i nakon toga, ali mi smo postajali svjesniji da ne možemo ovisiti samo o sredstvima iz lokalnih izvora.

NACIONAL: Međutim, ne da nije propao, već je projekt bio iznimno uspješan.

Da, jako sam ponosan na tu predstavu, jako sam ponosan i na Sindirelu Bobarić i Sinišu Senada Mustića. Predstava i nakon sedam godina i dalje igra, oni su postali prvi Romi u hrvatskom kazalištu koji su dobili Nagradu hrvatskog glumišta. To je bila baš lijepa potvrda našeg zajedničkog rada. Ne smatram da su sve nagrade bitne, ali ta koja je nagradila njihov rad i trud, to je zaista posebno.

NACIONAL: Radili ste već i s Oljom Lozicom i s Franom Maškovićem, radite li ciljano s istim suradnicima, koliko je tako lakše?

S Oljom sad radim na trećem projektu, u jednome je bila redateljica, a u ostalima dramaturginja. Nekako smo se shvatili, bez puno priče dolazimo do rezultata i sadržaja koji imaju istu usmjerenost. To mi je jako važno, najvažnije je da se razumijem s nekim jer inače se događa kolaps. Međutim, ne radim uvijek s istim ljudima i pokušavam njegovati taj princip. Olja i Dorotea Šušak, još jedna dramaturginja s kojom volim raditi, „provociraju“ mene kao redatelja. Zaista je lijepo kad mi netko ne kaže da je super sve što radim, već me upozori ako pogriješim smjer. S Franom sam prvi put radio na „Buri“, znao sam da baš on mora igrati sirijskog dječaka Ajlana čije je tijelo pronađeno na plaži u Bodrumu. On nije trebao igrati u ovoj „Medeji“, Anita je trebala igrati sama, ali smo shvatili da ne možemo imati Medeju bez Jazona. Frano ima taj habitus da može biti i robustan muškarac, ali može biti i duša od čovjeka, kakav je privatno, da možeš iz njega izvući najdublju emociju. Također, sretan sam što sam imao priliku profesionalno zagrebati u neke glumačke izazove s kolegicom Anitom Matić Delić koja je zaista u ovaj projekt dala cijelu sebe, prvenstveno vjerujući mi, a pritom ne bojeći se ulaziti u one mračne dubine koje svatko od nas nosi u sebi. Privilegij je raditi s takvim kolegama.

NACIONAL: Što ste naučili iz ovog projekta, iz ovog klasika?

Svaki put se nešto nauči, svaki put otvore se neka nova razmišljanja, neka nova razumijevanja. Naravno da ne mogu o svakoj temi znati sve niti to želim. Jer počelo bi me to sigurno opterećivati. Ali u suradnji sa psiholozima, stručnjacima, počinju se otvarati novi vidici. Tako sam shvatio da oko ove teme ima više kutova gledanja. Zapravo se sve svodi na to da trebamo pokušavati biti dobri, bolji ljudi.

NACIONAL: Surađivali ste sa psihologinjom na ovom projektu, zašto je to bilo važno?

Zato što je riječ o patologiji koja mi privatno nije bliska pa mi je bilo važno razgovarati s nekim tko je više informiran o toj temi, bolje shvaća te mehanizme te će nas pravilno usmjeriti. Pitali smo kliničku psihologinju iz kojeg se kuta može gledati određeni zločin, određeno stanje, trenutak, pomračenje uma. Rekla nam je sljedeće: da možemo svaku situaciju predvidjeti, onda bismo je i spriječili. To je, naravno, nemoguće. Neke situacije mogu se predvidjeti, ali postoje pomračenja uma u kojima nema pomoći.

NACIONAL: Kako se osjećate kad napravite neku uspješnu predstavu pa vidite da je publika zadovoljna, ali i da se o toj temi razgovara, da je došla do ljudi, da ste uspjeli osvijestiti barem neki segment tog problema?

Osjećam se kao da ima smisla to što radimo. Ne može se sve svakome svidjeti i to je u redu, ali u tim se trenucima osjećam kao da smo barem nekim dijelom dotaknuli problem pa da se o njemu može snažnije i involviranije razgovarati.

NACIONAL: Koji su planovi nakon ove predstave?

Odobreno nam je financiranje projekta u sklopu „Kreativne Europe“, s partnerima iz Francuske i Srbije, koji počinjemo raditi iduće godine, a također odlazim u Novi Sad na poziv direktora Mađarskog kazališta. Tamo ćemo se opet dotaknuti pozicije ženske osobe u borbi protiv sustava i nametnutih društvenih normi.

NACIONAL: Zanima vas tematika žene, posebno zlostavljane žene, a u Hrvatskoj je žena u podređenoj poziciji, je li to neki osnovni impuls vašeg interesa?

Ne samo u Hrvatskoj, nažalost. Kad spominjemo poziciju žene u društvu, u situaciji smo da u Hrvatskoj zaista svjedočimo sve češćim slučajevima femicida. Ne smijem generalizirati i moram spomenuti da su ponekad i muškarci žrtve obiteljskog nasilja i već dugo razmišljamo o tome da i takav projekt zaživi u Arterariju. Željeli smo ove godine organizirati mali kazališni festival koji bi se bavio, među ostalim temama, slučajevima femicida, ali to ovoga puta nije bilo prepoznato pa nismo uspjeli stvoriti adekvatnu financijsku konstrukciju.