Glumac Rok Juričić igra u predstavi ‘Dugo putovanje u noć’ koja se, nakon pulske premijere, izvodi i u Ljubljani, a planira se i gostovanje po Hrvatskoj i regiji.

Predstava “Dugo putovanje u noć”, prema drami Eugenea O’Neilla, nakon premijere u INK – Gradskom kazalištu Pula premijerno će 28. kolovoza biti izvedena i u ljubljanskom Mini teatru. Redatelj je Ivica Buljan, a glumačku ekipu čine nacionalna prvakinja HNK-a u Zagrebu Alma Prica koja igra majku Mary, otac James je prvak Drame Slovenskog nacionalnog gledališča iz Ljubljane Marko Mandić, beogradski glumac iz Ateljea 212 Luka Grbić igra sina Edmunda, a Rok Juričić sina Jamieja.

Rok Juričić, mladi renomirani zagrebački glumac, strast prema glumi razvio je u ZeKaeM-ovu Učilištu pod vodstvom Grozdane Lajić Horvat. Nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, talente je nadogradio na prestižnoj londonskoj Royal Central School of Speech and Drama. Vratio se u Hrvatsku i radi s različitim kazalištima, ali i snima filmove i televizijske serije. Osim toga, strastveni je glazbenik. Član je glazbenog dua Company, koji je osnovao s prijateljem Striborom Gligorićem, i gostujući član grupe Ljetno kino. Te dvije umjetničke strasti naslijedio je od roditelja, glumice HNK-a u Zagrebu Vanje Matujec i glazbenika Maxa Juričića. Rok Juričić dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Predstava “Dugo putovanje u noć” Eugenea O’Neilla, redatelja Ivice Buljana, premijerno će biti prikazana u Ljubljani. Kakva su vam iskustva s tim tekstom?

Poznavao sam naslov, ali uspjelo mi je ne pročitati dramu ranije. Tekstu smo se predano posvetili i, vjerujem, u svakome od nas dotaknuo je pomno čuvane dubine. Iz ove perspektive, osjećaj je kao da me tekst više nikada neće napustiti.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje s Ivicom Buljanom, jeste li već radili s njim?

Ovo je prvi put da glumim u Ivičinoj predstavi, ali poznavali smo se iz viđenja i ranije. Zanimaju me, gledao sam i pratio njegove predstave te činim to i dalje. Zbližili smo se prilikom koncerata koji su se na inicijativu Nikše Kušelja ustanovili kao tradicija proslave kraja sezone ispred zagrebačkog HNK-a još dok je Ivica Buljan ondje bio ravnatelj Drame. Nikši imam zahvaliti što sudjelujem u tom kulturno-glazbenom dragulju našeg grada.

Članom ansambla predstave “Dugo putovanje u noć” postao sam na poziv Matije Ferlina, umjetničkog ravnatelja INK – Gradskog kazališta Pula, s kojim sam prošloga proljeća radio predstavu “Canti di prigionia” u sklopu čuvenog Wiener Festwochena u Beču. Prema mojoj procjeni, u ovih godinu dana otkako je preuzeo tu poziciju, Ferlin pulskoj publici predstavlja iznimno uzbudljiv program te svakome toplo preporučujem kazališni izlet u Pulu. Dovoljno je blizu i dovoljno je lijepo. I sami smo, tijekom boravka u Puli, zbog pripreme predstave bili svjedoci masovnog koncertnog turizma kakvog Pula poznaje već godinama. Mislim da je vrijeme Pulu ustanoviti i kao iznimno vrijednu kazališnu destinaciju – ta vrsta turizma nikada neće biti jednako brojčano unosna, ali će nedvojbeno oplemeniti mnoge.

Foto: Jelena Janković/INK

NACIONAL: Je li ova drama “Dugo putovanje u noć”, koja prikazuje američko društvo dosta depresivno i tmurno, pravi prikaz današnjice? Kako gledate na američke tekstove na hrvatskim daskama? Dosta se izvode Tennessee Williams i još koji autor, ali nije to baš tako česta praksa.

Drama, u obliku u kojem je izvodimo, vješt je rad dramaturga Vida Adama Hribara kojem je uspjelo naizgled nemoguće: tu inače trosatnu dramu svesti na sat i četrdeset minuta. Ništa tematski nije izostavljeno, ali je mnogo toga ostavljeno neizgovoreno. Mnoge stvari u drami previše su mučne, ali i predobro poznate svima u obitelji da bi ih postojala potreba ili dozvola verbalizirati. Samim tim postupkom, mislim da drama znatno točnije korespondira vremenu u kojem živimo, nego što bi to bio slučaj da je ostavljena u integralnom obliku. Oni koji dobro poznaju dramu, zamišljam, osjetit će da sa scenskom obitelji dijele tajnu neizgovorenog, dok ljudi koji ne poznaju dramu otprije neće ni u kojem smislu biti zakinuti, već mislim da će neizgovoreno s njima korespondirati na onim nekognitivnim razinama, kao što je to, uostalom, slučaj u stvarnim obiteljskim dinamikama svakog od njih ponaosob.

Nemam naročit stav prema američkim tekstovima kao specifikumu na našim pozornicama. Svaki je tekst uvjetovan time kako ga autorski tim predstave odluči postaviti. Skrenuo bih pozornost na predstavu “Mačka na vrućem limenom krovu” Tennesseeja Williamsa u produkciji splitskog HNK-a. Ta je predstava prva hrvatska premijera mladog redatelja Juga Đorđevića, meni izuzetno zanimljivog autora i dragog prijatelja. Mislim da nam je potrebno da nam Jug “dolazi” često.

Uostalom, dramom Tennesseeja Williamsa “Tramvaj zvan žudnja” za mene je sve nekako i krenulo. Mama je bila već u visokoj trudnoći sa mnom dok je na pozornici zagrebačkog HNK-a na nju kao Stellu vikao Dragan Despot u ulozi Stanleyja. U istoj predstavi Alma Prica igrala je Blanche. U ovoj našoj predstavi Alma igra lik moje majke. Vremena su se zbilja zaokrenula.

NACIONAL: Koga igrate u ovoj predstavi i što vam je u fokusu pri predstavljanju lika?

Tumačim lik Jamieja, starijeg sina i očeva imenjaka. Ta gesta nadijevanja očeva imena najstarijem muškom potomku, u ovoj drami označava obremenjenost tradicijom, sugerira kako bi to trebalo biti na čast onome kome je pripalo, a ustvari rezultira vječitim oslovljavanjem u deminutivu. Kroz nešto manje od 24 sata, koliki je vremenski okvir ove drame, ispoljit će se individualna unesrećenost svakog od članova obitelji. Jamiejeva je određena time što odgovornim za vlastiti neuspjeh i tugu smatra unesrećenost svojih roditelja. Tim zamjeranjem ne uspijeva uspostaviti ni kvalitetan neposredan odnos s mlađim bratom. U fokusu mi je da unutar izvedbe, između nas četvero, osjetim kako se aktualizira nešto što je na tragu tematskih aspekata koje smo detaljizirali pri radu na tekstu u pripremi predstave.

NACIONAL: Drama ima četiri lika, oca, majku i njihovu dvojicu sinova, koliko je takav intiman prikaz obiteljskog života, ali i inače intimnija atmosfera predstave s manje likova, zanimljiva, intrigantna za vas kao glumca? Pretpostavljam da se glumac ogoli na sceni, što ne mora biti slučaj u predstavama s više glumaca.

Mislim da “ogoljenje” na sceni nije pitanje brojčanosti ansambla, već stvar toga kako je predstava vođena i, u konačnici, osobna odgovornost izvođačice ili izvođača. Volim i predstave s velikim ansamblima, a okolnost da nas je ovdje samo četvero omogućila nam je da radimo izrazito fokusirano. Neizostavna okolnost je i ta što smo bili izmješteni te predstavu većim dijelom pripremali u Puli. Mislim da se taj aspekt pokazao podatnim za uspostavu obiteljske dinamike unutar drame – četvero ljudi, s raznih strana, na ničijem terenu. Navodno u dubini svake obiteljske konstelacije postoji suštinska ljubav. Čini mi se da je u redu reći da smo se, čitav autorski tim ove predstave, kvalitetno upoznali, a mislim i zavoljeli.

Foto: Jelena Janković/INK

NACIONAL: Ovo je koprodukcija nekoliko kazališta iz regije, sudjeluju glumci iz različitih zemalja, koliko vam je ta izmjena glumačke kreativne energije potrebna, korisna?

Struka smo koja može prosperirati jedino ako postoji protok ljudi i mišljenja. Bio sam iznimno uzbuđen što ćemo u ovom sastavu pripremati ovu predstavu i to me uzbuđenje drži i uoči nadolazećih izvedbi. Obožavam gledati predstave u stranim gradovima i obožavam pričati o predstavama s ljudima koji su ondje domaći. Neophodno nam je, ne bismo li uspjeli održati svježinu, raditi i surađivati s ljudima koji dolaze iz drugih konteksta u odnosu na one koji su nam dobro poznati.

NACIONAL: Koji su planovi s ovom predstavom nakon premijere u Ljubljani i koji su vaši osobni i poslovni planovi?

Predstava će se igrati na repertoaru INK – Gradskog kazališta Pula te Mini teatra u Ljubljani. Radujem se povratcima ove predstave matičnim kućama kroz različita doba godine. Znam da su u planu i gostovanja po hrvatskim kazalištima. Predstava će svakako u dogledno vrijeme biti izvedena i pred zagrebačkom publikom, a nadam se da bi, naročito s obzirom na ansambl i dosadašnji Ivičin rad, mogla biti zanimljiva i kazališnim kućama diljem regije i šire.

Čeka me u nadolazećoj sezoni priprema nekoliko novih kazališnih predstava kojima se radujem, među ostalim, i zbog glazbenih suradnika na tim projektima. Srpanj sam proveo snimajući dugometražni film u Bosni, također s kolegama iz regije, a s jeseni bi se trebala dogoditi i dugoočekivana premijera inozemnog filma koji smo snimali prošle godine u Zagrebu. Proljetos smo premijerno izveli predstavu “Buđenje proljeća” u zagrebačkom Teatru &TD i to je predstava koja tek treba zaživjeti kazališni život u svojoj punini. Plan je radovati se.