U čast hrvatskom pjesniku Slavku Mihaliću njegov Karlovac uredit će njegovu rodnu kuću u Mihalićevu kuću književnosti, mjesto gdje se čuva obiteljska ostavština, prostor za književna i kulturna događanja i lokacija za predstavljanje stvaralaštva Slavka Mihalića i njegova oca Stjepana

“Majstore, ugasi svijeću“, „Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more“ i „Približavanje oluje“ neke su od najpoznatijih pjesama neospornog velikana hrvatskog pjesništva 20. stoljeća, književnika, književnog kritičara i akademika Slavka Mihalića, koji je živio od 1928. do 2007. Njegov će rodni Karlovac odati počast njemu, njegovu ocu Stjepanu, kulturnom radniku, dramatičaru, prozaiku, feljtonistu i ravnatelju Gradskog kazališta „Zorin dom“ od 1950. do 1955. te majci Zlati, kazališnoj glumici koja je imala glavnu ulogu u predstavi nastaloj prema ekspresionističkoj drami Stjepana Mihalića „Grbavica“ i to tako da će rodnu kuću Stjepana Mihalića pretvoriti u spomen-kuću obitelji Mihalić. To će postati mjesto gdje se čuva njihova ostavština, prostor za različite književne i kulturne manifestacije i lokacija na kojoj se može adekvatno predstaviti književno stvaralaštvo Stjepana i Slavka Mihalića i kulturni značaj cijele obitelji. Rodna kuća Stjepana Mihalića nalazi se na adresi Gornja Gaza 3: naselje Gaza je podgrađe tvrđave Karlovac, ribarsko je naselje još iz ilirskih vremena. Dodatna je zanimljivost da od tamo potječu i drugi znameniti Karlovčani, istraživači Mirko i Stjepan Seljan, književnica i Ilirka Dragojla Jarnević, jezikoslovac Ljudevit Jonke i književni i kulturni povjesničar, krležolog i teoretičar Stanko Lasić.

Kuća je bila u ruševnom stanju i u trenutku kupnje u njoj nije nitko živio, a nakon potresa je označena crvenom naljepnicom. Na kući se trenutačno izvodi cjelovita obnova

Kako nam je objasnio gradonačelnik Karlovca Damir Mandić, na prijedlog Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ Grad Karlovac je u ljeto 2021. od privatnih suvlasnika otkupio rodnu kuću Stjepana Mihalića.

„Kuća je površine 182 metra kvadratna i predstavlja prizemnicu sa stambenim potkrovljem i pripadajućim zemljištem ukupne površine 451 metar kvadratni. Kuća je bila u ruševnom stanju i u trenutku kupnje u njoj nije nitko živio, a nakon potresa je označena crvenom naljepnicom. Na kući je 2023. završena konstrukcijska obnova i trenutno se izvode radovi cjelovite obnove. Pretrpjela je u potresu 29. prosinca 2020. oštećenja nosive konstrukcije. Nakon završene konstrukcijske obnove, kuća je odabrana na Pozivu za dodjelu bespovratnih financijskih sredstava – Provedba mjera zaštite kulturne baštine oštećene u seriji potresa s epicentrom na području Sisačko-moslavačke županije. Zgrada će biti cjelovito i energetski obnovljena, a rezultat će biti i ušteda primarne energije na godišnjoj razini od najmanje 30% u odnosu na stanje prije obnove. Ukupna vrijednost projekta je 966.885 eura, od čega se 260.770 eura financira iz Fonda solidarnosti EU-a, odnosno to se odnosi na trošak završene konstruktivne obnove, a ostatak iznosa se financira iz Mehanizma za oporavak i otpornost“, rekao je gradonačelnik Damir Mandić.

Obitelj Mihalić važna je za kulturnu povijest grada Karlovca i Hrvatske, FOTO: Filip Granić i fotografije Gradske knjižnice ‘Ivan Goran Kovačić’ Karlovac te privatne fotografije Dunje Seiter-Šverko

U Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ na Zavičajnom odjelu od 2007. postoji spomen-soba Stjepana i Slavka Mihalića u kojoj se trenutno čuva ostavština obitelji Mihalić. Od 2017. godine karlovačka knjižnica i Ogranak Matice hrvatske u Karlovcu organiziraju manifestaciju „Mihalićevi dani“.

Kako je objasnila ravnateljica karlovačke knjižnice „Ivan Goran Kovačić“ Kristina Čunović, jednokatnica ambijentalne vrijednosti s prizemljem građenim od opeke i katom s kanatnom konstrukcijom, građena je prije 1863., kada je zabilježena na planu Grada Karlovca.

„Tipologija izgradnje ovog uličnog poteza prilagođena je potrebama stanovništva pa su se u to vrijeme gradile skromne prizemnice i jednokatne kuće bez izrazitih stilskih karakteristika. ‘Mihalićeva kuća književnosti’ objedinit će originalne rukopise njegovih djela i ostavštinu njegove obitelji. Kuća će se sastojati od prizemlja koje je javni prostor i u kojem će biti dvorana, spomen-soba obitelji Mihalić, ured za rad i smještaj građe Ogranka Matice hrvatske u Karlovcu i rezidencijalnog stana u potkrovlju kuće na katu namijenjenog smještaju književnih stvaralaca. Kuća će imati dvoranu za održavanje manifestacije ‘Mihalićevi dani’, dodjelu Hrvatske književne nagrade Grada Karlovca ‘Zdravko Pucak’ za mlade pjesnike, književne susrete, okrugle stolove, radionice kreativnog pisanja, susrete čitateljskih klubova. Dvorana će imati dobar sustav ozvučenja kojim će se širiti zvuk melodija iz bogate zbirke gramofonskih ploča Slavka Mihalića i stvoriti atmosfera u kojoj će svaki posjetitelj na različit način doživjeti kreativni proces nastajanja književnih djela. Spomen-soba će biti uređena zanimljivim elementima autentičnog namještaja, bogatom arhivom, rukopisima, fotografijama, velikim brojem knjiga i gramofonskih ploča koji će posredovati između posjetitelja i vremena u kojem je pjesnik živio. Terasa Mihalićeve kuće bit će idealno mjesto u toplim ljetnim večerima za književne susrete autora, prozaika, pjesnika, dramskih pisaca, prevoditelja, teoretičara, povjesničara književnosti i publicista s publikom“, rekla je.

Radni stol Slavka Mihalića i spomen-soba Slavka i Stjepana Mihalića na Zavičajnom odjelu karlovačke Gradske knjižnice ‘Ivan Goran Kovačić’, FOTO: Filip Granić i fotografije Gradske knjižnice ‘Ivan Goran Kovačić’ Karlovac te privatne fotografije Dunje Seiter-Šverko

A o ostavštini, spomen-sobi obitelji Mihalić i Stjepanu Mihaliću, rekla je sljedeće:

„Knjižnici su ostavštinu obitelji Mihalić 2018. predali članovi obitelji – Tomislav Mihalić i Zlatko Mihalić, sinovi Slavka Mihalića. Ostavština se sastoji od knjižne, neknjižne i arhivske građe. Tu su knjige i periodika, djela Slavka i Stjepana Mihalića, prijevodi na stranim jezicima i djela raznih autora, rukopisi i gramofonske ploče. Stjepan Mihalić svojem je gradu posvetio cijeli život i cjelokupno stvaralaštvo. Cjelokupan kulturni, a napose književni život Stjepana Mihalića prožet je zaljubljenošću u svoj rodni grad. Bio je i ostao neuništiv pjesnik i nepotkupljivi kroničar svoga grada. Osobnost ovog velikog umjetnika nadopunjuje njegova posvećenost prirodi i obitelji. Bio je izvanredan plivač, ribolovac koji je nedjeljama s obitelji plovio kupskim čamcem, izvanredan šahist nezaboravnog baritona, a do zadnjeg je daha bio tragač za tajnama hrvatskog jezika. Obitelj Mihalić darovala je karlovačkoj knjižnici i pisaći stol Stjepana Mihalića koji je nakon toga bio stol njegova sina Slavka. U tijeku je digitalizacija rukopisne ostavštine obitelji Mihalić kako bi se zadržala njezina postojanost te osigurala dostupnost za proučavanje povijesnog i društvenog konteksta sredine u kojoj su autori djelovali, a značajan je izvor i svim znanstvenim disciplinama o književnosti, književnoj teoriji i kritici, povijesti itd. Spomen-soba služi kao prostor u kojemu se kroz ciklus događanja ‘Zavičajne čajanke’ prisjećamo obitelji Mihalić. Učenicima četvrtih razreda Gimnazije Karlovac predstavljamo pjesnika Slavka Mihalića koji je i sam bio karlovački maturant.“

‘Zbog podrške Deklaraciji Mihalić nije mogao dobiti stalno radno mjesto iako mu se u nekoliko navrata to obećavalo. Zbog toga je obitelj živjela skromno’, kaže Dunja Seiter-Šverko

Kako je ispričala naša sugovornica, akademik Slavko Mihalić, nakon mature u Karlovcu studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Rukopis Stjepana Mihalića – ‘Sam u klopki sobe’, FOTO: Filip Granić i fotografije Gradske knjižnice ‘Ivan Goran Kovačić’ Karlovac te privatne fotografije Dunje Seiter-Šverko

„Kao student pokrenuo je 1952. književni mjesečnik Tribina, kasnije je bio urednik poezije u izdavačkoj kući Lykos, urednik u kulturnom tjedniku Telegram, a u današnjem Društvu hrvatskih književnika obnašao je višekratno visoke dužnosti, odnosno bio je tajnik i predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1999. do 2005. U okviru društva pokrenuo je reviju The Bridge, odnosno Most za objavljivanje hrvatske književnosti na stranim jezicima te inicirao Zagrebačke književne razgovore. Bio je udaljen sedamdesetih godina prošlog stoljeća iz javnoga života iz političkih razloga. Prevodio je najviše sa slovenskoga jezika te lektorirao i korigirao rukopise za brojne izdavače, a obavljao je i razne poslove u okviru prestižne biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Prvim zapaženim pjesničkim radovima javio se 1953. u časopisu Krugovi, a već mu je godinu dana kasnije izašla zbirka ‘Komorna muzika’ koja je najavila novo ime hrvatske poezije. Autor je tridesetak zbirki pjesama. Mihalićeva poezija prevedena je na 25 jezika. Autor je nekoliko antologija hrvatskoga pjesništva te prevoditelj poezije sa slovenskoga i češkoga. Slavko Mihalić dobitnik je najviših hrvatskih i međunarodnih književnih nagrada kao što su Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, Goranov vijenac, Nagrada Ivan Goran Kovačić, slovenska nagrada Vilenica, Zlatni vijenac Struških večeri poezije i druge“, rekla je.

A svog se ujaka, akademika i pjesnika Slavka Mihalića prisjetila njegova nećakinja Dunja Seiter-Šverko, nekadašnja ravnateljica NSK. Rekla je da je na prvoj godini studija jugoslavistike stanovala kod njega i njegove obitelji i da je to bilo vrlo zanimljivo razdoblje njezina života te da ju je oplemenio život sa Slavkom Mihalićem.

„Tada sam upoznala Zvonimira Baloga, Antuna Šoljana, Zlatka Crnkovića, Branka Hećimovića, Ivana Kušana i druge značajne osobe iz svijeta kulture. Slavko Mihalić bio je samosvjestan, posvećen svojem pisanju, ali i lektoriranju: noću je uglavnom pisao, a danju je podosta znao lektorirati i korigirati tekstove jer od toga se živjelo. Zbog određenih političkih stavova, odnosno zbog podrške Deklaraciji, nije mogao dobiti stalno radno mjesto iako mu se u nekoliko navrata to obećavalo. Zbog toga je obitelj Mihalić živjela skromno, ali i dosta povezano, burno, živopisno. Ostale su mi u sjećanju večere kod njega kada bi se ekipa književnika okupljala u njegovu domu na bakalaru koji je sam spremao, vodili su vrlo zanimljive razgovore i kućom je odzvanjao njegov dječački smijeh. Karakterizirala ga je velika ljubav prema klasičnoj glazbi, ne spominje se uzalud Bach u njegovoj pjesmi ‘Hommage a J.S.Bach’. Otvorio mi je jedan novi svijet i dao veliku širinu, ostao mi je nezaboravan kao ujak, imala sam veliko poštovanje prema njegovoj poeziji i uopće umjetničkom nervu. Puno mi je značio i djed Stjepan Mihalić, jedini djed kojeg sam upoznala, pamtim ga kao iznimno toplu osobu. Od prvog sam dana upoznata s projektom spomen-kuće obitelji Mihalić i jako sam ponosna na to“, rekla je.

Pokojni akademik i književni povjesničar Dubravko Jelčić, koji je živio od 1930. do 2020., napisao je između ostalog u svom tekstu za Vijenac povodom smrti Slavka Mihalića 2007. da je više od pola stoljeća prijateljevao sa Slavkom Mihalićem od njegove prve zbirke ‘’Komorna muzika’’ i da je pisao o njemu kao o pjesniku egzistencije koji je značajno obilježio hrvatsku poeziju druge polovice 20. stoljeća i uveo je u red modernog europskog pjesništva.

Kako je napisao Jelčić, malo je pjesnika koji su, kao Mihalić, tako moćno, već u početku, otvarali nove pjesničke svjetove i tako osebujno osvajali nove mogućnosti pjesničkog izraza. Krenuo je, dodao je, od tradicionalizma i nadrealizma, ali je to bila samo kratkotrajna priprema za veliki početak.

‘Spomen-kuća imat će veliku dvoranu za manifestacije, spomen-sobu s bogatom obiteljskom arhivom, a terasa će biti idealna za književne susrete’, kaže Kristina Čunović

„Kad je spoznao da na njihovu tragu nije izmamio riječ i ton koji bi ugodio njegovu senzibilitetu i autentičnom doživljaju svijeta, radikalno je, gotovo preko noći, raskinuo s njima i odmah, slijedeći samouvjereno i više nego hrabro svoj urođeni i nepogrešivi pjesnički instinkt, krenuo u pjesničku avanturu, na put u nepoznato, da bi s dvanaest pjesama svoje ‘Komorne muzike’ našao svoju pjesničku žilu kucavicu. Otada su njegovi stihovi, nije pretjerano reći, naš najdojmljiviji poetski znak ovog našeg nesretnog, burnog vremena, znak prepoznatljiv, unikatan i neponovljiv. Mihalićeva je poezija ‘šiknula iz tmine’ kako bi rekao Ujević, kao otpor svim oblicima totalitarizma i svim manifestacijama totalitarističke svijesti, pobuna protiv neslobode čovjeka, pa i neslobode u ime fikcije o slobodi, slobodi, naime, koja nema pokriće u svagdanjoj životnoj stvarnosti. Mihalić kao eminentno egzistencijalistički pjesnik poručuje čovjeku, već u svojoj prvoj zbirci: ‘Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju! Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš jednom biti pogođen’ Duboko uronjen u svoje i naše vrijeme, on seizmografski precizno opisuje krivulju ne samo duševnoga raspoloženja svoga naraštaja u našim okvirima nego i moralnog stanja suvremenoga ljudskog društva u cjelini.“

Mihalićeva kuća fotografirana iz ulice u Gazi, karlovačkom naselju, FOTO: Filip Granić i fotografije Gradske knjižnice ‘Ivan Goran Kovačić’ Karlovac te privatne fotografije Dunje Seiter-Šverko

Zato je njegova poezija po sudu Dubravka Jelčića najdragocjeniji seizmogram ljudske duše našega vremena.

Damir Mandić i Kristina Čunović, FOTO: Filip Granić

„Iz dubine njezinih prostora Mihalićeva poezija postavlja mnoštvo izazovnih pitanja, a sva bi se ona mogla izreći parafrazama naslova jedne njegove pjesme, po kojoj je nazvana i cijela jedna zbirka: postojimo li u nepostojanju ili ne postojimo u postojanju? U tim pitanjima, obdarenima čudesnom mudrošću, krije se osjećaj beznađa, samoće i straha, a to su tri bitne odrednice koje nadahnjuju njegove koncizne, refleksivne, nerijetko metaforične pjesme i česte aforističke stihove. Ali to je beznađe pjesnika koji se ne predaje i samoća čovjeka koji makar i neuspješno brani svoju individualnost, da se ne utopi u amorfnom kolektivizmu.

Mihalićeva kuća iz zraka, FOTO: Filip Granić i fotografije Gradske knjižnice ‘Ivan Goran Kovačić’ Karlovac te privatne fotografije Dunje Seiter-Šverko

Čitate ih, Mihalićeve pjesme, i kao da čujete njega kako ih govori. Čujete mu glas, vibraciju tonova, osjećate užurban, na trenutke rekli biste konfuzan ritam njegovih stihova. Kao u svih izvrsnih, izvornih, autentičnih pjesnika – velikih pjesnika, možemo reći bez straha od pretjerivanja – identifikacija između autora i njegovih stihova ovdje je ostvarena zaista potpuno i bez iznimke. Jednom sam, davno, govoreći u nekoj prilici o slikarstvu Ivana Lackovića Croate, rekao da ima knjigâ i slikâ bez kojih bi nam život bio siromašniji, a i takvih bez kojih život više ne bismo mogli ni zamisliti. Ima i takvih pjesama, a nekoliko ih je, upravo takvih, napisao i Slavko Mihalić. Svaki će čitatelj i štovatelj njegove poezije, siguran sam, nabrojiti barem desetak njegovih pjesama, koje su zauvijek obogatile njihov život i ispunile njihov svijet. Zato je ime Slavka Mihalića zlatnim slovima upisano u povijest hrvatske književnosti“, napisao je Dubravko Jelčić 2007. za Vijenac.