Istanbulska konvencija samo je još jedna sočna ideološka kost zbog koje svjedočimo višemjesečnom velikom ratu dvaju svjetonazora. Sama po sebi objektivno je irelevantna u odnosu na značaj koji joj se pridaje. Baš kao što ni Kurikularna reforma, koja u sebi sadrži određenu filozofiju obrazovanja koja bi trebala biti predmetom preispitivanja i debate, nije čarobni štapić kojim bi se riješili problemi u obrazovanju, niti magično uvelo kritičko mišljenje, tako se ni ovim međunarodnim dokumentom ne bi doskočilo važnom problemu nasilja nad ženama.

Za početak, nasilje nad ženama (kao uostalom i bilo kakvo nasilje) nešto je što ulazi u sferu privatnih odnosa i nikada neće moći biti do kraja u domeni kontrole. To ne znači da ne treba razmišljati o tome koji su najbolji načini prevencije i zakonske regulative i je li bolje to regulirati na nacionalnoj ili europskoj razini, koliko košta pojedino papirnato rješenje i kakav mu je objektivni domet u praksi. No, ne treba se uljuljkati u utopijske snove da postoji brz i savršen recept zahvaljujući kojem više nećemo čitati o slučajevima kao što je bilo nedavno ubojstvo trenerice fitnesa koje je izvršio bivši policajac koji s njom čak nije bio ni u kakvom ljubavnom odnosu.

Kada bi Istanbulska konvencija bila taj žuđeni dokument koji bi magično natkrio sve takve slučajeve onda bi to bilo proporcionalno pažnji koja joj je posvećena i ogromnoj histeriji koja prati ovu temu, i to kada je riječ i o jednoj i o drugoj strani.

Prije četiri godine mediji su izvještavali o tome da su neki hrvatski europarlamentarci glasali protiv izvješća o jednakopravnosti muškaraca i žena. U tom izvješću nije bila samo riječ o jednakosti u plaćama, što je bila jedina stavka na koju se dokument naknadno svodilo, nego su ugurana vruća svjetonazorska pitanja, o kojima postoje i moraju postojati različita mišljenja, kao što je pitanje abortusa. Pod krinkom nečega što je zdravorazumski minimum, kao što su iste plaće za oba spola na istim pozicijama, progurana je puno kompleksnija problematika.

Iako u Istanbulskoj konvenciji nema rodne ideologije (barem ne više nego što je ima u duhu vremena), ovakvi primjeri pozivaju na oprez i pokazuju da ne bi bilo toliko iznenađujuće da je ima. Prema tome, biti na niskom nivou diskusije znači etiketirati sve protivnike Istambulske konvencije kao zagovornike nasilja nad ženama. Isto tako, oni koji nisu u stanju argumentirati što bi bila rodna ideologija i vide ju tamo gdje je nema lak su plijen i sami sebe olako žrtvuju na oltaru polemike. Time zapravo doprinose osiromašenju rasprave o Istambulskoj konvenciji.

To što rodne ideologije nema u tom konkretnom dokumentu i dalje ne znači da je ona kao pojam nepostojeći fantom što je teza koju ponavljaju zagovornici Istambulske konvencije, a time i oni osiromašuju raspravu.

Isti ljudi koji zagovaraju Istambulsku konvenciju zalagat će se, primjerice, za „rodno osjetljiv“ jezik, za točno 50% žena u politici (ali ne i u rudnicima) i bit će na drugoj strani svjetonazorskog bojišta u odnosu na kanadskog psihologa i intelektualca Jordana Petersona koji je postao međunarodno poznat kada se u svojoj zemlji digao protiv toga da se zakonski normira uvođenje novih zamjenica u jezik- kako bi se moglo oslovljavati i one koji se ne osjećaju kao muškarci ili žene-i sankcionira one koji se toga ne pridržavaju. Ili će izbjegavati govoriti o „slučaju Peterson“ kao i o slučaju ukidanja Nordijskog rodnog instituta prije sedam godina što je uslijedilo nakon serije televizijskih emisija „Ispiranje mozga“, i dalje dostupne na Youtube-u. Zahvaljujući tim emisijama taj je institut prokazan kao neznanstven i šarlatanski. Samo jedna od epizoda je „Paradoks rodne ravnopravnosti“ koja pokazuje da u Norveškoj, zemlji ostvarene egalitarne utopije, i dalje većina žena bira zanimanja uvriježeno shvaćeno kao ženska, a većina muškaraca ona „muška“. Razlog zbog kojeg taj slučaj nikada nije dobio pozornost u hrvatskim medijima je što će na to skrenuti pažnju samo Željka Markić i ljudi koji su svjetonazorski na njezinoj liniji, a svaki se od dva svjetonazorska tabora „napaja“ samo na svojim izvorima dok načelno svi slave kritičko mišljenje.

S druge strane, isti ljudi koji su protiv Istambulske konvencije oni su koji su zaokružili „ZA“ na referendumu za ustavnu definiciju braka zbog čega je logično da se Istanbulska konvencija, u kojoj nema rodne ideologije, pretvorila u širi svjetonazorski rat i uvijek isti razgovor gluhih.

Jednako je pogrešno i nekonstruktivno u svemu vidjeti rodnu ideologiju kao i inzistirati na tome da je to izmišljen pojam.

Iako su primjeri rodne ideologije implicitno već navedeni, najjednostavnije bi bilo sažeti da je važno naslijeđe feminizma to što je osvijestio da postoji rod kao nešto što označava skup zadanih uloga, zanimanja i obrazaca ponašanja. S druge strane, taj isti feminizam opasno je skliznuo u „ideološko“ i iznevjerio svoju revolucionarnu bit kada je počeo preuveličavati rod i ono „kulturološko“, odnosno, zanemarivati biološke i psihološke razlike između spolova. Već samo inzistiranje na tome da treba biti identičan broj žena i muškaraca u politici predstavlja rodnu ideologiju. Onaj tko na tome inzistira polazi od nedokazive pretpostavke da žene i muškarci imaju identičan interes za politiku i da je činjenica da je u politici manje žena rezultat isključivo društvene uvjetovanosti. Drugim riječima, da ih u svakom pojedinačnom slučaju u političkom djelovanju netko i nešto onemogućava što je izvan njih samih i (nedostatka) njihovog interesa za politiku.

Prava jednakost odnosi se samo na jednakost šansi, a krajnjim rezultatom nije moguće upravljati. Nije potrebno težiti tome da u politici bude jednak broj žena i muškaraca nego je ideal postizanje društvene klime u kojoj se žene neće „gurati“ ni u politiku ni iz politike i u kojoj se ni karijera ni majčinstvo ni kombinacija jednog i drugog neće predstavljati kao nešto čemu žena nužno treba težiti.

Svjetonazorsko-ideološka pitanja jesu bitna, ali onda kada za to zaista postoji objektivni razlog, a ne kada je polarizacija praktički sama sebi svrhom, pod krinkom višeg cilja. Primjerice, kada su 2011. na Splite PRIDE-u protivnici LGBT populacije bacali kamenje na njih onda je na djelu bilo nešto na što je bilo potrebno reagirati riječima i djelom i što je debelo izašlo iz okvira pukog svjetonazorskog pitanja. Ali dokle god prevladavaju pojedinci koji razmišljaju u stilu „Da je Sanader bio samo malo manje korumpiran bilo bi sjajno jer je izrekao povijesno ‘Hristos se rodi’“, oni koji u svakom desničaru vide ustašu, a u svakom ljevičaru jugokomunista i oni koje više žesti i na prosvjed motivira (ne)ratifikacija Istanbulske konvencije nego to što se okruglih deset godina u našem kolektivnom nesvjesnom nalaze nerazriješeno ubojstvo Ive Pukanića i naizgled razriješeno ubojstvo Ivane Hodak, u ovoj zemlji neće biti pomaka.