Prvi dio njegove knjige Mama Leone su priče o djetinjstvu i odrastanju naratora Miljenka, smještene u Drvenik i Sarajevo na prelasku iz šezdesetih u sedamdesete godine. Drugi dio su priče bosanskih prognanika iz devedesetih godina, smještene u daleke zemlje u koje su se sklonili od rata. Priče su to o ljudima zgroženim nad stvarnošću, suprotnost su dječjem poimanju svijeta iz prvog dijela. Tu su da nam pokažu što je bilo poslije, i njima kao i svima nama, i što se desi kad zaboravimo neke osnovne ljudske vrijednosti, na koje nas podsjeća mali narator iz prvog dijela. Prvi dio je uvod u drugi, drugi ne bi imao mnogo smisla bez prvog i obrnuto, a najbolje funkcioniraju zajedno.

“Spremajući se da umre, djed je tokom ljeta i jeseni izgovarao svoje posljednje riječi. Isaku Sokolovskom, partneru za preferans, rekao je: ‘Poznajem svaku kartu i zato odlazim.’ Šešir je zavrtio oko kažiprsta, nakašljao se posljednji put u Isakovu životu i izišao. Baki je rekao: ‘Ti spavaj, ja sam dobro. Već sam odavno dobro.’ A ona nije zaspala sve dok nije umro. Mami je rekao: ‘Nema više nikoga. Ostali smo samo nas dvoje i mrak.’ Odmah zatim je umro. Mama mu je zaklopila oči, a riječi zapisala na kutiju s laksaureticima. Ja sam tada bio na moru, s tetkom Lolom, bakinom sestrom. U kalendar sam pokraj datuma upisao križić. Tek da se zna da mi je umro djed. Zapravo ne, učinio sam to kako bi oni znali da znam da mi je umro djed.”