Udruga RODA pojačala je svoj fokus na prava djece čiji su roditelji u zatvorima i jačanjem roditeljskih kompetencija roditelja zatvorenika, pokrenula je neformalnu Platformu za resocijalizaciju i pripremila prvo godišnje izvješće o stanju ljudskih prava počinitelja kaznenih djela, s naglaskom na obitelji, u suradnji s Kućom ljudskih prava Zagreb.

Godišnje preko 12.000 djece u Hrvatskoj ima jednog od roditelja u zatvoru i tom se ranjivom grupom skoro pa nitko u Hrvatskoj ne bavi. Procjenjuje se da u Europskoj uniji oko 800.000 djece godišnje ima jednog od roditelja u zatvoru, a na razini cijele Europe broj se penje na oko dva milijuna. Ta su djeca nevidljiva, istaknula je naša sugovornica i naglasila da za njih nitko ne organizira prosvjede i ne piše peticije, za njih se ne organiziraju kampovi, ljetovanja i humanitarne akcije i nijedna zvijezda za njih neće nastupati, oni nisu dio nacionalnih strategija i mjera, njima se osim nekoliko udruga, Ureda pravobraniteljice za djecu i UNICEF-a, nažalost, baš nitko ne bavi. A najnovija istraživanja pokazala su da se situacija u kojoj je član obitelji u zatvoru smatra jednim od deset negativnih iskustava u djetinjstvu koja predstavljaju prijetnju zdravlju i dobrobiti u budućem životu.

Jasno je da bi o posljedicama kriminalnih djela ili nesmotrenih nasilnih ispada trebalo razmišljati prije počinjenja istih, jer osim mogućeg višegodišnjeg boravka u zatvoru, žrtve postaju i djeca i obitelj. Udruga RODA uhvatila se ukoštac s tom nevidljivom skupinom žrtava i od 2014. godine bavi se pravima djece čiji su roditelji u zatvorima i jačanjem roditeljskih kompetencija roditelja zatvorenika, a prošle godine pokrenula je neformalnu Platformu za resocijalizaciju kako bi povezala sve udruge koje rade u tom području i učinila njihov rad vidljivim javnosti, obiteljima i institucijama, ali i kako bi udruge ojačale svoje kapacitete za kvalitetniji i svrsishodniji rad s tim korisnicima, bolje prepoznavale njihove potrebe i pružale im svrsishodnije aktivnosti.

Platforma okuplja udruge koje su aktivne u različitim područjima resocijalizacije i rehabilitacije počinitelja, od udruga koje rade s ovisnicima, udruga koje osiguravaju smještaj po izlasku iz kaznenog tijela (tzv. kuće na pola puta), udruga koje se bave slobodnim vremenom ili različitim kulturnim projektima, dok je fokus udruge RODA i dalje primarno na roditeljstvu i podršci djeci.

Sa željom da što više doprinese tom zanemarenom problemu našeg društva, udruga RODA uskoro pokreće radionice o roditeljstvu s očevima, bivšim počiniteljima kaznenih djela, u suradnji s udrugom Status M – Za društvo nenasilja, inkluzije i rodne ravnopravnosti. Planira radionice o roditeljstvu za partnerice i bivše partnerice, majke maloljetne djece, u suradnji s Hrabrim telefonom, kao i mentoriranje o financijskoj pismenosti sa studentima Ekonomske klinike.

Osim toga, udruga RODA nizom aktivnosti posljednjih pet godina pruža podršku u jačanju roditeljskih vještina i omogućavanju kontakata roditelja u zatvorima s djecom, od Čitateljskog programa koji se provodio u svim kaznenim tijelima, uređenja i prilagodbe prostora za posjete kako bi se djeca u njima ugodnije osjećala, sufinanciranja putovanja za posjet, rada sa službenicima i rada s roditeljima. U tim aktivnostima pomažu im stručnjaci raznih struka i psihoterapeuti.

Povratne informacije roditelja, kako onih u zatvorima tako i u obitelji, uvijek su pozitivne, a navode da im je najkorisnije saznanje da uopće postoji netko tko njihovim obiteljima želi pomoći. Dakako, otvorena je i internetska službena stranica – kakodalje.hr – s ciljem jačanja kapaciteta organizacija civilnoga društva za podršku učinkovitoj resocijalizaciji i reintegraciji počinitelja kaznenih djela u društvenu zajednicu.

Zahvaljujući dosadašnjim aktivnostima i trudu oko povećane vidljivosti te teme, ovih dana završavaju prvo godišnje izvješće o stanju ljudskih prava počinitelja kaznenih djela, s naglaskom na obitelji, u suradnji s Kućom ljudskih prava. Stoga smo pitali izvršnu direktoricu udruge RODA Ivanu Zanze kakvo je stanje oko kršenja ljudskih prava vezanih uz prava djece čiji su roditelji u zatvorima, jačanja roditeljskih kompetencija roditelja zatvorenika i općenito kršenja ljudskih prava zatvorenika i zatvorenica koji u Hrvatskoj izdržavaju zatvorsku kaznu.

„U okviru projekta moto#R Kuća ljudskih prava Zagreb provela je analizu stanja ljudskih prava zatvorenika kroz analizu zakona, izvještaja pravobraniteljstava i na temelju razgovora s različitim dionicima uključenima u resocijalizaciju, predstavnicima kaznenih tijela, probacijskih ureda, pravobraniteljstava, centara za socijalnu skrb i udruga. O konkretnim kršenjima ljudskih prava više se može čitati u godišnjim izvješćima pravobraniteljica, npr. tamo se izdvajaju problemi dostupnosti zdravstvene skrbi, dok je svrha ovoga dokumenta bila analizirati procese i okolnosti koji utječu na resocijalizaciju, vidjeti gdje se prakse razlikuju, gdje postoje prilike za učenja i unapređenja te ispitati razinu suradnje zatvorskoga sustava i organizacija civilnoga društva.

Tako su se kao ključni problemi potvrdili nedostatak zaposlenih u zatvorskom sustavu i nedostatak prostora za boravak i rad sa zatvorenicima. Oba problema utječu i na mogućnost i kvalitetu održavanja aktivnosti udruga sa zatvorenicima jer su dostupni službenici i prikladan prostor preduvjeti da se takve aktivnosti uopće mogu održati. Okolnosti u kojima se odvijaju projekti udruga stvaraju dodatno opterećenje na službenike i na prostorne kapacitete, što uzrokuje i frustraciju i preopterećenost. Također, udruge su nezadovoljne kvalitetom i intenzitetom tako realiziranih aktivnosti.

Kao veliki problem ističe se i (ne)mogućnost rada zatvorenika tijekom izdržavanja kazne zatvora, kako na poslovima organiziranim unutar kaznenih tijela tako i na poslovima kod vanjskih poslodavaca. Većina zatvorenika izražava želju i spremnost za rad, ali tek ih trećina i ima mogućnost rada.

Dok se u zatvorima zatvorenici uglavnom mogu baviti samo režijskim poslovima poput čišćenja, održavanja i rada u kuhinji, u što je uključen mali broj korisnika, u kaznionicama je situacija nešto bolja i tamo postoje proizvodni pogoni i konkretni radni zadaci u koje se zatvorenici uključuju kroz osmosatno radno vrijeme za koje su plaćeni, što doprinosi stjecanju radnih navika, strukturiranju i resocijalizaciji. Međutim, i ti poslovi su rijetko prilagođeni novim tržištima, a problem je i u tome što su poslovi u radnim organizacijama stereotipni; tako se žene mogu baviti šivanjem, a muškarci drvodjelstvom i stolarijom, metalurškim poslovima, poljoprivredom i slično“, rekla je Ivana Zanze.

Pitali smo je i o što konkretno predstavlja Platforma za resocijalizaciju i koliko može pomoći roditeljima koji su na odsluženju zatvorske kazne i njihovoj djeci.

„Jako je mali broj udruga koje se na bilo koji način bave podrškom resocijalizaciji, tek tridesetak, pogotovo ako se uzme u obzir da u Hrvatskoj djeluje nekoliko desetaka tisuća udruga. Ali iako ih je malo, primijetile smo da i te udruge, pa i mi u RODA-i, djelujemo nekoordinirano, da ponavljamo aktivnosti ili ih radimo istovremeno za iste skupine korisnika, da se nedovoljno informiramo o tuđim aktivnostima. Vidjele smo tu značajan prostor za unaprjeđenje svoga rada, za zajedničko učenje i bolje prepoznavanje potreba korisnika, zatvorenika i obitelji s kojima radimo.

Zasad u neformalnoj Platformi za resocijalizaciju djelujemo kroz izgradnju sustava dijeljenja informacija o svojim aktivnostima, kako među sobom tako i prema institucijama i prema korisnicima, promišljamo neka zajednička rješenja i radimo na jačanju svojih kapaciteta za zagovarački rad u tom području. Nije nam cilj bio samo okupiti udruge koje već rade na tom području, već i motivirati civilno društvo da se uključi u podršku resocijalizaciji, posebno udruge koje djeluju u području ljudskih prava, prava žena i udruge koje imaju različite programe podrške roditeljstvu“, objasnila je Zanze.

Obitelji u kojima su djeca ostala samo s jednim roditeljem koji izdržava zatvorsku kaznu, a koje su vjerojatno već i prije bile višestruko marginalizirane, poput etničkih manjina, siromašnih obitelji i slabije obrazovanih, izložene su još većem riziku. Ta su djeca nevidljive žrtve odluka svojih očeva i majki i kao takva izložena su velikom pritisku, stresu i traumama. O tome nam je više rekla zamjenica pravobraniteljice za djecu Maja Gabelica Šupljika, koju smo pitali kolika je zapravo trauma kroz koju dijete prolazi nakon što dozna da mu jedan od roditelja mora u zatvor.

„Novija istraživanja su pokazala da se situacija u kojoj je član obitelji u zatvoru, smatra jednim od deset negativnih iskustava (ACE – Adverse Childhood Experience) u djetinjstvu koja predstavljaju prijetnju zdravlju i dobrobiti u budućem životu. Za neku djecu su ta situacija i saznanje da roditelj mora u zatvor zaista traumatsko iskustvo. Drugima je to stresan događaj, iznenađenje, početak straha, brige, srama ili ljutnje. Međutim, nekoj djeci to može značiti prestanak nasilja, zlostavljanja, straha i osjećaja nemoći. Kakvo će biti djetetovo iskustvo, ovisi o nizu faktora: o njegovoj dobi, dotadašnjem iskustvu i odnosu s roditeljem koji odlazi u zatvori, o tome s kim ostaje živjeti, mijenja li mjesto stanovanja i školu, o vrsti kaznenog djela, duljini kazne, kako je dijete saznalo za zatvorsku kaznu, kako članovi njegove obitelji reagiraju i kako reagira njegova šira okolina – vršnjaci u školi, vrtiću ili sportskom klubu, susjedi, piše li se o tome u medijima i kako. Reakcije okoline su djeci svih dobi važne. Ili strahuju od odbacivanja ili od „lekcije“ tipa- pazi da ne budeš kao on/ona. Teško se nose i s posramljivanjem, isključivanjem, ismijavanjem, znatiželjom i uspoređivanje s osuđenim roditeljem.“

Gabelica Šupljika posebno je pri tom naglasila da je jako važno da smo uvijek svjesni da su djeca čiji su roditelji prekršili zakon vrlo različita i da ne zaključujemo olako o njihovim potrebama.

Iako je riječ o vrlo osjetljivoj temi i jednom gotovo nevidljivom svijetu Hrvatska se po nekim stvarima izdvaja kao dobar primjer europske prakse. O čemu se radi pojasnila je Ivana Zanze.

„U Europskoj uniji se procjenjuje da oko 800.000 djece godišnje ima jednog od roditelja u zatvoru. Ta djeca dijele iste probleme nošenja sa stigmom, sramom i teškim osjećajima krivnje i ljutnje. Ipak, neke zemlje se izdvajaju u pristupima, pa ima zatvora koji omogućuju obiteljima vikend susrete i sl. Dulje vrijeme i prijateljsko okružje za posjete omogućuje i smislenije druženje, tako je u nekim zatvorima moguće da roditelji i djeca zajedno kuhaju obroke, da roditelji tada pomažu djeci u školskim zadacima, djeca imaju mogućnost u nekim prilikama i obići zatvor, vidjeti sobu u kojoj boravi roditelj, kako bi se smanjio njihov stres i briga za život roditelja. Sve je prisutnija i participacija te djece u senzibilizaciji javnosti i zagovaranjima za ovu temu, donositelji odluka ih pozivaju u parlamente i pitaju o njihovim potrebama i problemima, oni snimaju spotove i javno govore o svojem iskustvu, osnažuju tako i drugu djecu i šalju im poruku da nisu sami. U nekim se stvarima i Hrvatska izdvaja kao dobar primjer europske prakse, a posebno su zadnjih godina vidljiva poboljšanja uvjeta u prostorima za posjete te uvođenje mogućnosti videopoziva u nekim kaznenim tijelima. I ured pravobraniteljice za djecu bilježi manji broj prijava kršenja prava djece čiji su roditelji u zatvorima. Nažalost, broj posjeta djece roditeljima u zatvore godinama opada, i u Hrvatskoj i u Europi, a pandemija bolesti COVID-19 to je sasvim zaustavila.“

Žene zatvorenice u hrvatskim zatvorima čine vrlo mali postotak ali imaju daleko više problema jer su ostala bez svoje djece uslijed izdržavanja zatvorske kazne. Pitali smo izvršnu direktoricu udruge RODA i koji su problemi najprisutniji kod žena zatvorenica u Hrvatskoj uslijed napuštanja djeteta ili djece?

„Žene u Hrvatskoj čine vrlo mali dio ukupne zatvorske populacije, riječ je o oko četiri do pet posto od ukupnog broja zatvorenika. One su posebno ranjiva skupina koja ima specifične potrebe koje mogu predstavljati izazov za zatvorski sustav s obzirom na činjenicu da je on prvotno osmišljen i prilagođen za mušku populaciju. Prilikom rada sa ženama treba uzeti u obzir okolnosti njihova života prije ulaska u kazneno tijelo. Postoji velika vjerojatnost da su neke od zatvorenica i same bile žrtve različitih oblika obiteljskog nasilja koje se možda i nastavlja unatoč činjenici da su u zatvoru. Nadalje, važno je uzeti u obzir i njihovu ulogu o obitelji, često su one majke koje i dalje imaju odgovornosti oko brige za obitelj, iako su u zatvoru.

Zbog ograničenog broja kaznenih tijela u kojima žene mogu izdržavati kaznu, one se često nalaze daleko od svojih domova. Time zbog udaljenosti imaju smanjene mogućnosti za održavanje direktnog kontakata s obitelji i djecom. To može vrlo štetno utjecati na njihovo mentalno zdravlje što se posljedično održava i na sam uspjeh resocijalizacije, žene su anksioznije, depresivnije, u pravilu se nose s puno većim osjećajem krivnje zbog razdvajanja od obitelji i djece od zatvorenika. Visok postotak žena u zatvoru su majke i primarni skrbnici u svojim obiteljima. Odvajanje zato može imati posebno štetne posljedice na djecu, ona odlazak majke u zatvor mogu doživjeti kao napuštanje i potrebno je u što kraćem roku nakon odlaska u zatvor, ohrabriti i potaknuti i majku te drugog roditelja, člana obitelji ili skrbnika djece da joj omoguće što intenzivnije kontakte s djetetom.“

Podatak koji vjerojatno zna izuzetno mali broj ljudi da u Hrvatskoj postoje djeca koja se rađaju i žive s majkom u zatvoru tijekom svojih prvih godina. Tko se i na koji način o njima brine i koliko se poštuje njih kao žene koje su tek postale majke ispričala nam je Ivana Zanze:

„One žene koje su zatrudnjele i rodile tijekom izdržavanja kazne zatvora imaju mogućnost da sa svojom djecom provedu prve tri godine na jednom, samo njima prilagođenom odjelu Kaznionice u Požegi. Takvih situacija je sve manje pa godišnje 3 do 5 djece boravi na tom odjelu, uvijek kad se procijeni da je to najbolji interes djeteta. Na tom odjelu trudnica i majka imaju pojačanu skrb, vlastitu kuhinju, vrijeme koje će moći provoditi sa svojim djetetom, ono je maženo i paženo i od osoblja zatvora, i njegov život u zatvoru je vjerojatno bolji nego što bi bio “na slobodi”. Nakon navršene godine dana dijete ide u gradski vrtić i socijalizira se s drugom djecom.“

No Ivana Zanze naglašava i problem da to pravo nemaju i ona djeca koju su majke rodile neposredno prije nego su upućene na izdržavanje kazne, pa tako one mogu tražiti odgodu kazne do navršenog prvoga rođendana, ali nakon toga se odvajaju od djeteta čak i onda kad bi mogućnost da dijete boravi s majkom u zatvoru za njega bio najbolji izbor. Stoga smo pitali zamjenicu pravobraniteljice za djecu

Maju Gabelicu Šupljiku koliko teško majke zatvorenice prolaze kroz taj period odvajanja od vlastitog djeteta ili djece.

„Na jednoj strani zatvorenice se suočavaju sa sličnim stresom, tjeskobama i problemima vezanima uz odvojenost od djeteta, a postoje studije koje pokazuju da su one više izložene osudi javnosti pa i užem društvenom krugu nego muškarci, jer se smatra da time ugrožavaju majčinstvo, i svoju roditeljsku ulogu. Situacija u kojoj je žena i zatvorenica ili bivša zatvorenica pojačava one uobičajeno negativne pozicije za žene u društvu: još teže nalaze posao, imaju veće probleme s prihodima, često još više obiteljskih i roditeljskih obaveza. Na drugoj strani je pitanje kako se na dijete odražava odlazak majke u zatvor, pogotovo ako je dijete malo i možda dojeno, ako se radi o jednoroditeljskoj obitelji i majka jedina vodi skrb o djetetu. U Hrvatskoj je jedna kaznionica za žene pa se pojačava problem posjeta i kontakata za djecu koja žive udaljena od Kaznionice u Požegi. Jedno veliko istraživanje međunarodne organizacije Children of Prisoners Europe pokazuje da djeci trebaju majke koje nisu depresivne, prisutni očevi, istina, rani, redoviti i kvalitetni kontakti, razumljive informacije, znati da je mama ili tata dobro i da je živa, dijeliti iskustvo s drugom djecom, više podrške, ljepše sobe za posjete, zavor bliže mjestu stanovanja, prijateljskija lica u zatvoru, više informacija i razgovora, više vremena za posjetu, više vremena za opraštanje. Aktivnosti s djecom i za djecu su i mamama i tatama velika pomoć u održavanju roditeljske uloge i povezanosti s djetetom. Iako se odvijaju na drugi način i u drukčijim uvjetima zatvor ne treba biti prepreka tim aktivnostima.“

Pokretanje Platforme za resocijalizaciju djece čiji su roditelji u zatvorima, te jačanje roditeljskih kompetencija roditelja zatvorenika koju je inicirala udruga RODA pravi je korak u pravom smjeru jer resocijalizacija, kao što je u razgovoru naglasila i Maja Gabelica Šupljika „nije posao samo jednog sustava, jedne institucije niti jedne organizacije“ naglašavajući da „kada govorimo o resocijalizaciji govorimo o promjeni ponašanja, stavova i vrijednosti kako bi ponašanje onoga koji je prekršio zakon, ubuduće bilo društveno prihvatljivo i u skladu sa zakonom, kako bi čovjek postao svjestan svojih stavova i njihovih promjena, ali i stavova drugih ljudi, i kako bi razumio da postoje univerzalne vrijednosti koje bismo svi trebali slijediti pa i ako su različite od naših osobnih vrijednosti.“ U nastavku razgovora o važnosti resocijalizacije je pojasnila koliko je to zapravo važno. „To su složeni procesi kao što je i resocijalizacija složen put prema istoimenom cilju. A cilj je da zatvorenik izvrši svoju kaznu, da bude spreman vratiti se u zajednicu i svoju obitelj i da ne ponavlja neprihvatljiva ponašanja. Po mom mišljenju resocijalizacija počinje u trenutku kada si čovjek prizna da je prekršio zakon, donio lošu odluku, pogriješio i da je odgovoran. To se može dogoditi odmah nakon što je počinio kazneno djelo ili se događa kasnije. Zatvorenici kažu da je njima, obitelji i djeci najteže bilo čekati konačnu sudsku odluku o kazni i odlazak u zatvor bilo da su ga čekali na slobodi ili u pritvoru odnosno istražnom zatvoru. To vrijeme može biti dugo, jer uključuje uhićenje, podizanje optužnice, pritvor, sudski proces, suočavanje s kaznom, odluku o mjestu izvršavanja kazne, i sam odlazak u zatvor. Puno je tu za neizvjesnosti, iščekivanja, osjećaja nemoći.“

Naglasila je i da bi sam proces resocijalizacije trebao biti i oporavak od donošenja loših odluka, od suočavanja s vlastitim slabostima i otpornostima, znanje o tome tko može biti podrška i kako donositi bolje odluka za sebe i svoju obitelj. „Možemo reći da je resocijalizacije „posao“ samog zatvorenika u kojem mu treba pomoć, podrška i zadovoljavanje nekih uvjeta koji će ju omogućiti. Istraživanja pokazuju da je zatvorenicima glavni problem i najteži stresor nedostatak obitelj i kontakt s vanjskim svijetom, mnogo više nego odnosi sa zatvorskim osobljem. Zbog toga je važno da za vrijeme boravka u zatvoru zatvorenik uspije održati povezanost sa svojom obitelji i da održava kvalitetan odnos i kontakt sa svojom djecom.“ Na žalost, iako je riječ o posve prirodnom procesu, ljudskom razvoju i prikladnoj socijalnoj vještini punoj ljubavi, mnogi do tog zaključka dolaze kroz zatvorski sustav ostavljajući pri tom rane na svojoj djeci i svojim najbližim članovima obitelji.