Potpuno autonomna vozila (Roboataxi ) moguće je pustiti u pogon samo u zatvorenim, kontroliranim logistički i informacijski povezanim prometnim sustavima. Puštanje autonomnih vozila u prometno nesređenu i informatički nepripremljenu gradsku sredinu izazvao bi zastoje i opasnosti na cestama. Kaos…

Autonomna vozila su budućnost prometa, no ona su moguća samo u prometno prilagođenim sredinama, zatvorenim sustavima, odnosno tzv. “pametnim gradovima”. Slično je kao i s vlakovima za visoke brzine – oni su mogući samo na posebno prilagođenim i ograđenim prugama za visoke brzine. Sjetimo se samo kako je neslavno završio projekt nagibnih vlakova na hrvatskoj željezničkoj infrastrukturi napravljenoj po standardima iz 19. stoljeća.

Dozvoljena brzina automobila od 130 km/h, u hrvatskim uvjetima 155 km/h (sinergijom tolerancije mjerenja i manjkavog čl. 54 Zakona o sigurnosti prometa na cestama) moguća je samo na autocestama, u zatvorenom sustavu, a ne na običnim cestama. Bilo bi to opasno, pogibeljno, a time bi izazivalo česte zastoje u prometu, zbog prometnih nesreća.

Potpuno autonomna vozila (Razina 5), koja su budućnost prometa, moguća su samo u prilagođenoj infrastrukturi, s cestama opremljenim odgovarajućim signalizacijskim i senzorskim mjerama i uređajima, u kontroliranim uvjetima s ostalim vozilima koja posjeduju odgovarajuća upravljačka, signalizacijska svojstva, koja komuniciraju s okolinom, Car2X (car to X) i međusobno, V2V (vehicle to vehicle).

Koliko je to ozbiljno, pokazuju i pravni problemi, s kojima će biti suočena autonomna vozila. Evo samo nekoliko primjera:

1. Ako s desne strane nalijeće dijete, a nema vremena za kočenje nego skretanje ulijevo preko pune linije, kako će autonomno vozilo postupiti?
2. Ako s lijeve strane punom brzinom nalijeće motociklist te je izbjegavanje moguće samo skretanjem udesno na biciklističku stazu, kako će autonomno vozilo postupiti?

Puštanjem “pametnih” autonomnih vozila u nepripremljen cestovni sustav izazvao bi niz rizičnih situacija, uz velike mogućnosti zloupotreba, koje bi rezultirale naglim zaustavljanjem autonomnih vozila, potom naleta na njih, blokiranja prometa…

Kako će vozači u običnim vozilima reagirati na ponašanje i manevre autonomnih vozila? Kako je to sve moguće uz veliku nedisciplinu u pješačkom i biciklističkom prometu, te povećanju intenziteta električnog mikroprometa (električnih bicikala, romobila), koji uvelike prometuje u “sivoj” prometnoj zoni.

Potpuno autonomna vozila moguća su samo u kontroliranim sredinama, u ‘pametnim’ gradovima. Zato nije realno da će igdje u svijetu zaživjeti prije 2030., i to najprije samo u određenim, kontroliranim sredinama (središtima metropola) s ograničenjem brzine od 30 km/h. Potrebne su hardverske (temeljna infrastruktura, s pripremom i ograđivanjem prometnica) i softverske pripreme (signalizacijski i senzorski sustavi) te kontrola pristupa tim zonama.

Ukratko obećanje puštanja velikog broja autonomnih vozila u promet nepripremljenim zagrebačkim ulicama već sljedeće godine (2024.) neodgovorno je neozbiljno. Neće biti dobar ishod ni ako se proizvedu ‘dobra’ autonomna vozila, koja, eto, 2024. neće moći sigurno i učinkovito prometovati zagrebačkim ulicama, pa će trebati doraditi prometni sustav. Dakle, “mi smo svoje napravili”. Sve je dio istog sustava, što je trebalo precizno definirati ugovorom.

Prometna struka, na početku, premda je riječ dominantno o prometnom mega-projektu, nije bila baš uključena. No, sasvim izvjesno, uz ostale, trebat će biti uključena na kraju, odnosno raspletu,

Drugo je, važnije pitanje, je li država, kad su ulaganja u “perspektivne” tehnološke projekte trebala postupiti po sustavu “sva jaja u jednu korpu”?

Bi li bilo bolje da je (ostanimo u kunama), umjesto što je jednom subjektu istresla milijardu i pol, raspisala natječaj za tisuću inovativnih i perspektivnih start-upova, naprednih tehnoloških projekata, koje bi potakla s milijun i pol svaki? S milijun i pol kuna mnogi bi napravili čudo i, zakonom velikih brojeva takav bi projekt bio daleko bolje i odgovornije ulaganje novca hrvatskih poreznih obveznika. Politika…

P r i l o g:

AUTONOMNA VOŽNJA

Razina samovožnje 5 još uvijek je samo teoretska, ne postoji niti jedan automobil ili sustav koji ju je do sada postigao. Označava da se vozilo može samostalno kretati bez vozača u svim uvjetima. Strogo su i jasno definirane od strane Udruženja inženjera u automobilskoj industriji, te su de facto postali standard:

RAZINA 0
Automatizacije nema – slično kao i kod prvih automobila, na sve elemente vožnje djeluje izravno samo vozač, u potpunosti je odgovoran za promjenu smjera, promjenu brzine (ubrzavanje/kočenje) i signalizaciju.

RAZINA 1
Vozač je potreban za sve elemente upravljanja vozilom. Međutim, automobil mu može pomoći, bilo upozoravanjem na odgovarajuće uvjete na cesti, bilo održavanjem brzine vožnje.

RAZINA 2
Jedan ili više sustava pomoći vozaču mogu istodobno upravljati putanjom i brzinom. Poluautonomni primjer je sustav za održavanje vozila u sredini trake.

RAZINA 3
Senzorskim sustavom (poput LiDAR-a) vozilo može nadzirati okoliš, pa elektronički ‘mozak’ može upravljati, uključujući promjenu putanje, ubrzanje i osnovno odlučivanje. Od vozača se očekuje preuzimanje kontrole u ključnim uvjetima.

RAZINA 4
Vozilo se može samostalno kretati cestovnom mrežom, ali samo uz odgovarajuću infrastrukturu (primjerice “pametnom” autocestom). Vozačeva intervencija nije nužna.

RAZINA 5
Potpuna automatizacija omogućava vozilu samostalno kretanje, prema prometnim propisima bez ikakve intervencije vozača, koji čak ni ne treba biti u vozilu.