Objavljeno u Nacionalu br. 853, 2012-03-20

Barry Greenstein, jedan od najboljih svjetskih igrača pokera, dolazi na turnir u Zagreb a za Nacional govori o skupom životu na turnirima, diplomi iz matematike i neizvjesnosti igre

Zovu ga Robinom Hoodom pokera – jedan je od najboljih svjetskih profesionalnih pokeraša, od mladosti poznat po nesebičnim donacijama humanitarnim udrugama nakon svake veće pobjede. Lani je samo na turnirima – koji mu nisu glavni izvor prihoda – zaradio 7,5 milijuna dolara, za što tvrdi da nije puno – kad se od toga oduzmu troškovi koje život profesionalnog pokeraša nosi. Diplomirani je matematičar, zamalo i doktor matematike, dolazi iz visokoobrazovanog miljea kakvom pripadaju i njegova djeca. Okušao se i u konvencionalnim poslovima, ali ni jedan mu nije omogućavao zaradu poput pokera. Njegov izbor bio je jednostavan.

Ime mu je Barry Greenstein, ima 57 godina i iz Kalifornije uskoro dolazi u Zagreb na najveći poker turnir u Hrvatskoj Eureka Poker Tour koji počinje 9. travnja. Tom će turniru prethoditi humanitarni turnir u organizaciji najvećeg svjetskog organizatora poker igara PokerStars i zagrebačkog psihijatra Hermana Vukušića, pasioniranog igrača pokera koji ga već godinama promovira nastojeći maknuti s te igre predrasudu o igračima kao ovisnicima čiji dobici ili gubici ovise samo o sreći.
Novac od turnira ići će, kao i na prethodnim turnirima u njegovoj organizaciji, oboljeloj djeci braniteljskih obitelji, ovaj put 7-godišnjem Tomislavu Kaiću koji boluje od karcinoma kostiju i potreban mu je novac za liječenje. Vukušić poker promovira i u turističkom kontekstu, smatra da bi se kasino industrija mogla jako dobro uklopiti u hrvatsku turističku ponudu, pogotovo u pretsezoni i postsezoni. “To je jedan od najbolje plaćenih sportova, nagrade su veće nego u profesionalnom nogometu”, govori Vukušić, ističući da su pokeraši vrlo dobri gosti. “Italija ima samo tri kasina i mnogo Talijana kocka u Sloveniji, a ni Austrija ih nema puno. To je prilika za naš turizam.” Govoreći o zagrebačkom turniru Barry Greenstein, član PokerStars PRO Teama, koji je lani primljen u Poker Hall of Fame, kaže: “Pozvan sam i pristao sam. Uvijek sam volio odlaziti na mjesta na kojima nisam bio, a Zagreb je jedno od njih. Osim toga, turnir je taman prije berlinskog međunarodnog turnira u pokeru European Poker Tour, na koji sam ionako planirao ići, nakon kojeg idem u Monte Carlo na veliki finale. Na zagrebačkom ne očekujem puno profesionalaca, čak mislim da će moji suigrači biti manje iskusni nego što su to inače, ali možda se iznenadim – upravo je to čar pokera, sve je moguće. Također, gotovo svaki put kad dođem u zemlju u kojoj nisam bio iznenadim se koliko su ljudi zainteresiraniji za poker nego što sam očekivao. To će se, vjerujem, dogoditi i u Zagrebu.” Tome dodaje da je primijetio kako je interes za poker često povezan sa sportom; da kompetitivni ljudi, koji su se u mladosti bavili sportom, kasnije često počnu igrati poker. Hrvatska, kaže, ima jaku sportsku tradiciju, spominje i Dražena Petrovića, ponovivši da je spreman na iznenađenja. To će biti jedan od dva njegova posjeta Europi koji su mu u rasporedu svake godine i kaže da na turnire putuje manje nego što se misli – oni profesionalnim pokerašima nisu glavni izvor zarade.

Njihove visoke premije primamljive su, ali su i ulozi visoki. Osim toga, sudjelovanje na njima je vrlo skupo – prijaviti se na neki od većih turnira stoji i do 25.000 dolara, a mogućnost da izgube je velika. Tako da glavna zarada dolazi od igranja na internetu i u tzv. cash igrama. “Turniri su više kao lutrija; ako zaradim dovoljno da mogu sudjelovati na turniru, tek mi se onda otvara mogućnost da postignem veliki zgoditak. Ako pobijedim na turniru, ne moram igrati svaki dan na cash igrama.” No upravo s tim igrama trenutačno ima problema – one u SAD-u odnedavno nisu svuda legalne. Tako da on trenutačno ne može u SAD-u raditi nešto od čega je živio, za to mora otići u Las Vegas ili Atlantic City – gdje je kockanje dopušeno. “To je bilo legalno do lani i bit će opet na godinu. Odluka je politička, to nema veze s moralom, kako možda nekima izgleda. Kad se ograniči igranje pokera, time se okoristi neki drugi oblik kockanja, poput konjskih utrka ili lutrije. To vrijedi i za internetski poker, što nam jako otežava posao. Trenutačno sam u Las Vegasu, daleko od obitelji, kako bih radio nešto što mogu i od kuće. Sjedim u praznoj hotelskoj sobi, a radije bih bio s obitelji. Osim toga, uskoro su izbori i religioznim se ljudima može reći: ‘Pogledajte, zabranili smo zle stvari koje se događaju u našoj zemlji.’ Nakon izbora će vjerojatno sve biti po starom.” Govoreći o igranju pokera, Greenstein se uspoređuje sa sportašem: mora paziti kako živi i koliko spava, kako bi mogao održati koncentraciju za vrijeme igre. S godinama mu, priznaje, sposobnosti opadaju, tako da mora sve više paziti na to koliko se odmara i kako se priprema za igru, a više i ne može igrati unedogled. “Evo, upravo sad sjedim u svojoj sobi u hotelu ‘Belaggio’ u Las Vegasu, nakon što sam napustio igru da se odmorim za sutra. Da nisam, ne bih bio u stanju igrati sutra”, kaže. “Sad se odmaram i nadam se da neki od mojih protivnika to neće učiniti i sutra neće biti u najboljoj formi, a ja hoću.”

Biti profesionalni pokeraš slično je, kaže, kao i biti profesionalni prodavač: prodaješ svaki dan, ali to ne znači da ćeš nešto i prodati. Tako je i s pokerom. Doduše, govori, prodavačima je ipak lakše jer njihov neuspjeh ne podrazumijeva gubitak tolikog novca, dok, ako pokerašu krene nizbrdo, može vrlo lako ispasti iz posla. Uspjehe gotovo da uspoređuje; da, pobjede u pokeru vrlo su unosne, ali često je i prodaja. I Greenstein se upravo tako i osjeća – kao bolji prodavač. Zarađuje, kaže, poput bolje stojećeg poduzetnika, ali ističe da su sudjelovanja na turnirima vrlo skupa te da mu od 7,5 milijuna USD lanjske zarade s početka teksta ne ostane toliko mnogo koliko se možda čini. “Više od 3 milijuna sam platio samo za sudjelovanje na turnirima. Tu su i troškovi putovanja, hotela. Zamislite samo koliko sam poreza morao platiti na 7,5 milijuna dolara. Ne zarađujem loše na turnirima, ali obitelj izdržavam i račune plaćam igrama sa strane.” Tako živi posljednjih 40 godina, ali ipak kaže da neće moći još dugo. “Starim i više ne igram onako dobro kao prije – većini pokeraša nakon 50. godine vještine počinju slabjeti. Već sam sad često najstariji u svakoj igri, rekao bih da je prosjek igrača 30 godina. A teško je natjecati se s nekim tko ima 30. Neki sam dan morao napustiti igru iako sam pobjeđivao. Igra je bila zaista dobra, situacija je za mene bila vrlo povoljna i prije 20 godina igrao bih još dva-tri dana. Ovako sam morao otići i naspavati se. Poker u zadnjih deset godina raste, sve je više dobrih igrača i ne znam koliko ću još moći uzdržavati obitelj na ovaj način. Nadam se još 10 ili 20 godina”, govori.

Djeluje kao da se osjeća poput prosječnog Amerikanca koji radi sasvim prosječan posao – što je bio tek u vrlo kratkom razdoblju u životu, prije više od 20 godina. Iako je već tada, nakon studija matematike na najboljem javnom sveučilištu u SAD-u, vrlo dobro zarađivao na pokeru, zaposlio se kako bi imao veće šanse posvojiti posinke. Počeo je raditi za mladu start-up kompaniju Symantec, danas najvećeg proizvođača sigurnosnih softvera za kompjutere. Posinke je posvojio, svu četvoricu, i dao otkaz. Bilo je to 1991. i od tada ni dana nije proveo na konvencionalnom poslu. S jednim od posinaka, uz koje ima još i dvoje biološke djece, pokrenuo je internetsku stranicu za poker strategiju PokerRoad, ali ističe da se on nije smio ni približiti pokeraškom stolu sve do svoje 27. godine. “Svima uvijek savjetujem da svoju energiju ulože u nešto produktivnije od pokera. Ja ga igram odmalena, matematičar sam, dobar sam psiholog. Opuštena sam osoba, a ipak vrlo kompetitivan. Smatram da imam osnovne kvalitete da budem dobar pokeraš, ali ipak nije uvijek lako. Osim toga, smatram da je za većinu ljudi greška profesionalno se početi baviti pokerom – čak ako su izrazito talentirani – a da prije nisu nešto konkretno postigli. U pokeru ne vidim nikakvu stvarnu društvenu vrijednost. Inteligentni ljudi ne mogu biti zadovoljni samo igrajući poker.” Sa sinom je, kaže, situacija bila drukčija jer je, nakon diplome iz psihologije na Berkeleyju, radio u internetskim kompanijama od kojih su mnoge propale, pa tako i njegova. Pitao ga je: “Ako bih ikad poželio postati pokeraš, bi li me naučio?” Barry Greenstein je pristao. “Do svoje 27. već je imao dovoljno životnog iskustva da se počne time baviti. Nikad ga ne bih naučio pokeru dok je bio tinejdžer ili student. Ipak, sada kad se zakomplicirala situacija s legalnošću pokera, čini mi se da će se ipak morati zaposliti, iako vjerujem da će uvijek kartati sa strane.”

U pokeru je najvažnijA, objašnjava Greenstein, čvrstina karaktera: “Tko god da ste, stvari neće uvijek ići glatko. A kad idu nizbrdo, većina ljudi počne igrati sve gore. Na početku igre svi su dobri igrači; što ona dulje traje, to mnogi postaju sve lošiji. I to je jedna od mojih prednosti – i kad mi krene loše, igram dobro.” Znanje matematike, kaže, pomaže, ali ne koliko ljudi misle. Iako iza svakog poteza postoji matematičko objašnjenje, govori, za vrijeme igre igrači ne shvaćaju točno što se zbiva. Tek ponavljanjem raznih varijanti u određenom vremenu shvati se što prolazi bolje, a što ne. Za psihologiju kaže da je puno važnija – razumijevanje što drugi igrači misle, ali prije toga razumijevanje samog sebe. Sve veću popularnost pokera pripisuje internetu i on-line igranju, čime je poker postao pristupačniji ljudima. Svuda u svijetu, kaže, ljudi kartaju, i to za novac, u svojim kućama. On-line poker omogućio je svima njima da se ne moraju dogovarati, organizirati, nalaziti kako bi igrali. Eksploziju popularnosti Texas Hold ’em pokera u velikom broju zemalja objašnjava riječima: najjednostavnije ga je objasniti, najlakše pohvatati pravila i početi igrati. “Ja ga rijetko igram, draže su mi kompliciranije igre. To ne znači da je Texas Hold ’em jednostavan i na profesionalnom nivou, ali na početničkom jest. U tome i jest njegova čar, lako ga je početi igrati, ali teško usavršiti,” objašnjava. Rast popularnosti pokera dovela je do toga da ga igra sve više mladih, pogotovo u SAD-u. Neki od njih tako zadovoljavaju potrebu za kompetitivnošću, neki dolaze do prihoda. Ipak, za većinu je on samo zabava – jedina zabava kod koje postoji mogućnost novac dobiti natrag.

Barry Greenstein počeo je kartati u djetinjstvu, dolazi iz obitelji u kojoj su se, priča, uvijek igrale igre. S četiri-pet godina već je kartao s odraslima, a u tinejdžerskim danima već je briljirao u pokeru. “Rano sam počeo dobro igrati pa i zarađivati i vrlo rano mi je postalo jasno da tako mogu zaraditi puno više nego normalnim poslovima”, priča. Govoreći o reputaciji Robina Hooda, tvrdi da je poker vrlo često povezan s humanitarnim akcijama te da pokeraši puno češće doniraju novac nego što se misli, iz jednostavnog razloga – manje im je stalo do novca nego projsečnim ljudima, jer ga oni puno lakše stječu te lakše gube. “Pokeraši su puno velikodušniji nego što se misli, oni lakše daju novac u humanitarne svrhe jer znaju da će on, ako i izgube, barem otići u neku korisnu svrhu. Ako profesionalac igra protiv amatera, to ne znači da je profesionalac jači. Ja od amatera gubim cijelo vrijeme. Upravo je u tome ljepota igre i u tome se poker razlikuje od drugih sportova. Naravno, to nije moguće u razdoblju od nekoliko dana, ali u kontekstu od nekoliko sati jest.”