Roberta Nikšić ovogodišnja je, deveta dobitnica Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama koju organizira udruga Kultipraktik, a financijski je podupiru Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Grad Zagreb. To je jedini takav natječaj u svijetu. U izbor dolazi poezija i proza objavljena na društvenim mrežama između dvaju natječaja, a odabrani radovi tiskaju se svake godine u posebnoj knjizi.

Vijest o nagradu objavljena je 10. rujna, a dobitnica ju je dočekala u Bihaću, gdje radi s izbjeglicama. Roberta Nikšić rođena je u Mrkonjić Gradu, a odrasla u Velikoj Kladuši. Teologiju je diplomirala u Sarajevu, ženske studije u Zagrebu. Objavila je dvije zbirke poezije, članke, kolumne, eseje, prikaze/recenzije. Za tekstove o životima migranta dva puta nominirana je za European Press Prize.

NACIONAL: Čestitamo na nagradi. Kad ste saznali za nagradu, na svojem Facebook profilu napisali ste: „Dugo sam ih izbjegavala, sve dok nisam uvidjela, zbog onih koji ustrajno pišu, da može se i na društvenim mrežama, ponavljati tu uzaludnost riječi.“ Teško je povjerovati da zaista mislite da su riječi uzaludne.

Ne bih da vas rastužim, ali one to jesu, uzaludne, svaki put kada mislimo da svojim riječima nešto mijenjamo, ljude oblikujemo, odgajamo ili ih učimo empatiji. Onda su beznadne. Ovdje mislim na književnost. Nisu one naše službenice, da bi za nas naše poslove obavljale. One su samosvojne i po volji meandriraju našom savjesti i prostorom. Pri tome, svakako, obale i nečija srca mijenjaju. Ali to nije njihov primarni posao. Zaludu onda i naš trud ako ih mislimo tako zauzdati. Njihovo je da jesu. Nego to sam jutro, u šetnji Bihaćem, vidjela na kiosku, u jednom od časopisa, najavu za knjigu o Branku Miljkoviću, i njega se sjetila, i zbirke mu ‘’Uzaludnost riječi’’. U šetnji sam vraćala film. Pisala sam o migrantima u posljednje tri godine, jer to je stvarnost kraja u kojem sam odrasla, nakupilo se tu i novinskih članaka, reportaža, zapisa, priča, crtica, portreta, kojima sam htjela utjecati na javno mnijenje o migrantima, što znači biti migrant danas, što znači biti bez dokumenata, a znači otprilike da niste čovjek, znači da vas tek posjedovanje osobnog dokumenta i precizno određene zemlje pripadanja čine čovjekom, a da vas bez toga na granici mogu namlatiti, mogu vas i ubiti batinama, mogu vas staviti u gulage izmještene izvan urbane sredine, mogu vas ponižavati beskrajnim registracijama, ukratko sve je dopušteno. Pišem o tome tri godine i nijedna crtica u njihovoj stvarnosti se nije promijenila.

NACIONAL: Hoće li se ikada promijeniti?

Neće. Sretnem u šetnji i te dječarce što sami putuju, jedva su punoljetni. Ako se nisu u Drini utopili nekidan, ne znači da neće u Glini, Kupi ili Korani. To je, između ostalog, uzaludnost riječi. Branko bi još rekao da je ta uzaludnost zlatom pozlaćena. Jer i dalje moram o njima pisati, prvo jer mi je priroda posla dozvoljavala, kroz rad u humanitarnoj organizaciji, da vidim što se sve događa, i bilježim, pamtim i svjedočim i jer me proganja misao što čin imenovanja, ili definiranja stvarnosti, čini ljudima. Što znači biti u koži migranta, ili uzima li Bog na sebe tijelo migranta. Jer ako da, ta je Kalvarija duža od četrnaest postaja. I mimo toga, zanima me ljepota njihova jezika, ljepota njihovih snova, njihove upornosti, ta se priča mora ispričati. Puno je tu štofa kojim bih im voljela novi domovinu skrojiti, prostranu i bez granica, bez prezira. Možda će to nekome otvoriti oči da se zapita što se to u naše ime radi na granicama, a možda i neće. Jer kada ih smještam u svijet književnosti, samo su tu sigurni, sve ostalo je vjetrometina. Tu im je identitet određen onim što misle o sebi, onim čega se sjećaju, što sanjaju, kakvu hranu vole, kakve začine, tu im ne treba putovnica da bi bili što jesu, ljudi od krvi i mesa, sa svim nijansama. Izvan književnog teksta su migranti, a ta je riječ tijesna odjeća, guši, ubija čovjeka. I uglavnom je crno-bijela.

NACIONAL: Zbog čega ste odlučili natjecati se za nagradu Post Scriptum?

Da se vrtimo onom mom kiosku, isto tako, u šetnji, ali Kladušom, vidjela sam među šarenilom časopisa, ljubavnih romansi, usamljenog Darka Cvijetića i ‘’Šindlerov lift’’. Krvava mrlja usred užurbanog pijačnog dana. Pomislila sam da se u malim gradovima knjige kupuju na kioscima. Tamo gdje je bila gradska knjižara u to je vrijeme nikla pitara, a nakon nje, nedavno, zlatara. Uzaludnost zlatom pozlaćena. Što hoću reći, i u vrijeme današnje, u malim ste gradovima ograničeni resursima. Nakon ‘’Šindlerova lifta’’ čitala sam Cvijetića posvuda, naručivala online, brza pošta dospijeva u sve krajeve, a čitala sam i po bespućima interneta. Tad mi se svidjelo to, iako sam bila protivnik društvenih mreža, što ih pametni ljudi pametno i koriste. Elem, tako sam i počela čitati Nikolu Strašeka, a šteta bi bilo da nisam za njega nikad čula jer sam se eto inatila protiv Fejsbuka i sličnih čuda. Dakle, prvo sam bila iliterat na društvenim mrežama, a onda se dogodila preobrazba. Nisam se javila na natječaj da bih nekom drugom bila njegov Nikola Strašek, nego sam eto svoje papirnate brodove otisnula pa da vidimo gdje će ih to odvesti. Bila sam prije svega znatiželjna. Da skratim.

NACIONAL: Što ste poslali na natječaj?

Svega i svačega, pjesme, sjećanja, zapise, portrete, biografije dragih osoba koje bih rado malo duže među nama zadržala, i pored sebe najprije, susrete s ljudima marginalcima. Ima tu i zapisa o ljepoti i velikosti marginalnosti, o blagoslovu anonimnosti, i na koncu, o onome što me dugo prati, gubitak zavičajnosti. O mojim dvjema ishodišnim lukama, jedna je Varcar/Mrkonjić, a druga Kladuša, o gubitku prve kuće, gubitku zavičaja, o imaginiranju nove domovine koja mi jedino pripada, ili ja zapravo njoj pripadam, a to je pisanje. To da mi je pisanje i kuća i domovina – to se već neko vrijeme provlači kroz mene. Tu je riječ, manje više, barem za mene, o bolnim gubicima i o vraćanju svega izgubljenog u poeziji, da se beskrajnim filtriranjem dobije ono malo ljepote zbog koje vrijedi živjeti. Svakako i o gradu u kojem sam odrasla, o Kladuši, o njenim manjinama, o svim onima kojih više nema, a bili su, tako da ih uvijek bude. Pisala sam i pišem da uzmem od zaborava ljude, događaje, pojave, svu njihovu pojedinačnost, tako da ne postanemo dementna sredina, jer smo društva zaboravljiva, i na kućištima opljačkanih kuća svijamo svoja gnijezda, kao da ništa bilo nije. Svejedno, tvrdoglavo ponavljam Andrićevu da zapisano dolazi do Boga. Ima i tekstova o ratu, ta je tema neizbježna i njenom stisku se i ne otimam, mada bih joj najradije utekla. Ali ne mogu. I to dakle moram. U jednom takvom proznom tekstu sjećam se poruka Crvenog križa, tako smo se dopisivali s rodbinom i svim svojim dragima kad je Bosna bila premrežena nebrojenim granicama i vijesti su nam tako dolazile, uniformirane u te poruke. U jednoj od njih, moj dido iz Varcara piše: „Svega sam u zemlju ubacio, pa se zaboravim“.

NACIONAL: To je baš jaka rečenica. Jezgrovita mudrost dostojna književnosti.

Oko te rečenice roman bi se napisao. Što hoću reći, imala sam tu sreću pa su svi moji lijepo pričali i sugovornika cijenili, a prema riječima se posvećeno odnosili. Pisala sam i o tom kućnom jeziku, germanizmima, riječima putnicima, ima i neka poneka ljubavna pjesma, ima čak i jedna ljubavna priča iz vremena okupacije Konavala. Ovo posljednje moj je morski zavičaj, kuća koju sam sebi na neko vrijeme na jugu izgradila. I kojoj se rado vraćam, što imaginarno, što stvarno. Jedno u nizu mojih svojevoljnih prebivališta dok sam išla za egzistencijom i valjda jer srce nije imalo mira. A i taj gen za lutanje kućni je usud, kao i riječi. Svi su moji njegovali zov za daljinama, bolno patili pred ljepotom mora, bili djeca sunca. Neke su od pjesama o toj čežnji, o moru kao drugoj kući, neke o marginalcima, sezonskim radnicima u Konavlima.

Za tekstove o migrantima Roberta Nikšić dvaput je nominirana za European Press Prize. FOTO: Fra Ivan Tučić

NACIONAL: Objavili ste dvije poetske zbirke, a treća je pred izdavanjem. Kako biste ih ukratko opisali?

Prve dvije pjesničke zbirke, male kuće, bajte koje sam za sebe i druge lutalice sagradila objavljene su i predstavljene u Kostajnici, u izdanju Društva prijatelja knjige Milivoj Cvetnić. Milivoj je kao mlad pjesnik poginuo u Drugom svjetskom ratu, nedaleko od Cazina, među brdima gdje sam odrastala. Njegovi su rukopisi objavljeni posthumno. Grupa dobrih, radinih i čestitih ljudi pokrenula je pjesničku nagradu za prvu pjesničku zbirku. Umjesto jedne objavili su mi dvije. Nakon objave ‘’Otmice Europe’’ 2017., te prve zbirke, prijateljstvo je raslo i objavili su i drugu, ‘’Patelu’’, već sljedeće godine. ‘’Otmica Europe’’ bila je potraga za zavičajem, odakle je, dokle je i gdje ga još ima, ako ga ima, a ima ga još samo u književnosti. Bilo je to usred rata u Siriji i onog prvog u Ukrajini koji se i ne spominje, barem ne tako često, i otud ‘’Otmica Europe’’. Izbjeglički zavežljaji okupirali su tračnice europske željeznice, patnja se šarenila poput razbacanih dječjih zavežljaja i dogodilo se ništa, kao što se uvijek i događa usred patnje i pomora.

NACIONAL: I druga vaša poetska zbirka je tematska. Za čime ste tragali u njoj?

Druga je zbirka o školjci, pateli, koja se samo po prijekoj potrebi od svoje stijene odlijepi, u potragu za hranom, tek toliko koliko mora, da bi preživjela. Odmah mu se vrati, čim je fizičku glad utažila i zalihe stvorila, i opet se snažno za taj svoj zavičaj, pa makar i izgubljeni, snažno zalijepi. Ne mogu je ni naleti orkanske bure odlijepiti. ‘’Patela’’ je bila na tragu prve zbirke, a to je da je domovina riječ ispražnjena od značenja i da je se može još jedino tražiti u riječima, i što bi rekao Petar Gudelj „riječima graditi u riječima“. To je sve što preostaje. Da bi se živjelo i da bi se znalo da se živjelo. Postoji uporište i utočište, a i ono je kao more nestalno, riječi beskrajne kao i plavetnilo. U toj je zbirci bilo mora kao druge nove kuće koje me po sebi oblikovalo, krijepilo, hranilo. Bilo je tu riječi i o domoljublju, onom što se materijalizira u zastavama, oltarima domovine, uniformama, onim što se živi svakodnevno: „domovina naše mrtve kosti prežvakava“. Za ‘’Patelu’’ je Petar Gudelj pisao predgovor i govorio na predstavljanju, i to je bila svečanost riječi. Čovjek zna da nije zaludu živio kad se to večer u mislima ponovi. Bio je i govorio Ivan Lovrenović. Hoću vam samo reći koliki su dometi Društva prijatelja knjige Milovoj Cvetnić i kakva prijateljstva njeguju. Ugostili me članovi Društva u svojim kućama, tako da sam kućno čeljade postala, prenoćila i u kući Milivoja Cvetnića, i takve su lijepe priče tu večer pričali, neopisivo je tu ljepotu ponoviti. Ulicom, u šetnji, ljudi bi prilazili, oni su pjesme čitali, baš kao da smo u nekoj književnoj utopiji gdje se ljudi drže za riječi kao za rijetke dragocjenosti.

NACIONAL: Je li vam proza manje važna iako i nju pišete ili postoji neki drugi razlog zbog čega niste još ‘’ukoričili’’ niti jedan svoj prozni rad?

Neke su riječi kap, a neke ocean, neke se preliju u prozu, neke u poeziju. I neka je poezija proza, a neka proza poezija. Ne postoji razdjelnica, i kad bi postojala, već bi me ranjavala. Misao je zidar, pa zida od boja, zvukova, mirisa, ritam mi je najvažnija konstrukcija. Nekada su to bajte, kućice, tople i nesavršene, a nekada kule babilonske, bitno je da čuvaju svoje ukućane od nevremena. Tako da bitno mi je pamtiti. Očuvati neke ljude, neke gradove, neke zemlje, naći lijepo i dobro u riječima. One same sebi nađu načina da se skuće i komodaju kako to njima najbolje odgovara. Oni su domaćini, ja sam podstanar. Volja je njihova. Ove bi jeseni, ako vjetrovi budu povoljni, a sve mi se čini da jesu, trebale biti tiskane ‘’Kućice za puževe’’. Recenziju pišu moji dobri ljudi iz Kostajnice, da dio onog dobrog duha književne republike i u novoj knjizi zadržim. Izdavač me pronašao sam, u Međugorju, izaći će u izdanju Matice hrvatske Čitluk. Čudni su putovi anonimnosti, svakako su blagoslov, svaki me put odvedu posebnim ljudima. To su eto prozni zapisi, sjećanja na boravak u improviziranom izbjegličkom kampu, a svaki je bijedan i improviziran, samo što je ovaj još malo drugačiji, jer se ne radi o izbjeglicama, barem ih tako ne imenuju, nego ih zovu pobunjenicima, pa je ovaj smješten među ruinama rata, na ničijoj zemlji, jer ih nijedna zemlja ne prima, jer se, ponavljam, ne radi o izbjeglicama. Nacrt za ‘’Kućice za puževe’’ bio je tekst ‘’Melankolija košmara’’, objavljen na web portalu Polis.ba. Dugo me već proganja što čin imenovanja čini ljudima i kako to postaje sudbina. Knjiga je to o životu na vjetrometini, o imaginaciji. To je kuća kakva je i tamo u kampu bila, bez vrata i prozora, bez krova i zaštite, ali je i dalje bila kuća. Knjiga je možda najviše o tome. O skućivanju. I posveta mom ocu, to sam tek na kraju shvatila.

NACIONAL: Teologija i ženski studiji nesvakidašnja su kombinacija. Zbog čega je to postao vaš izbor?

Jeste, ako promatrate teologiju kao nešto rigidno, a ženske studije kao nešto fluidno. Tako su ih recimo doživljavali ljudi iz te studijske generacije ženskih studija. Međutim, došla sam s Franjevačke teologije, na kojoj je poticano znanje i glad za susretima. S raznovrsnim stručnjacima, intelektualcima, umjetnicima, tamo je Enver Kazaz sjedio sa studentima u holu, pušio i govorio. Tamo ste mogli biti akademski građani, naravno, ako ste to željeli. Tu se čovjek mogao dati oblikovati, naravno ako je želio, mogli ste biti čestiti, radini, znatiželjni, i s dragošću se sjećam tog razdoblja. Poticali su nas na čitanje, pisanje, objavljivanje u studentskim glasilima, pa časopisu teologije Bosni franciscani, pa Svjetlu riječi. Što nije bilo na predavanjima, poticali su nas da tražimo u knjigama, da odemo u te udaljene krajeve. I tako, dospjela je do mene knjiga Rebeke Anić, o ženama u društvu i Crkvi u Hrvatskoj, pisala sam kratki osvrt i zainteresirala se, uz ono malo saznanja s predavanja o feminističkoj teologiji, ta me je knjiga pogurala u svijet znatiželje.

NACIONAL: Znatiželja. Jednostavan odgovor napučen beskrajnim značenjima.

Znatiželja da sve što znam povežem s feminističkim teorijama, ali sada u sekularnom okruženju. Zanimalo me kako se teorije odražavaju na život konkretnih žena. Kao i ono što je sveto, a što blasfemija. Zanimalo me i formiranje feminističke teološke misli na našim prostorima. Zanimalo me i žensko lice Boga. I zanimao me boravak među ženama. Bila je na teologiji i Rebeka Anić, bila je tako simpatično smotana, i taj njen pad preko stepenica povukao me u svijet feminističke teologije. Onda me nakon kolumni o ženama u Svjetlu riječi pozvala na jedan simpozij koje su organizirale žene teologinje iz hrvatske podružnice Europskog društva žena u teološkom istraživanju, postala sam njihova članica, i naravno žeđala za novim znanjima. Otud i ženski studiji. Obogatila sam ih za jedan rad o feminističkoj teologiji kao borbenoj političkoj praksi. Ima ga na Slobodnom filozofskom. Tu se može vidjeti sva kompatibilnost teologije i ženskih studija. Ništa dakle bez franjevaca. Ništa bez Bosne.

NACIONAL: Za novinarske tekstove dva puta ste nominirani za prestižni European Press Prize. Oba puta su to bili tekstovi o migrantima koji su središte vašeg humanitarnog rada, a i tema su nekih vaših pjesama. Je li to osobni čin iskupljenja, traženja oprosta iz susramlja zbog civilizacijskog grijeha?

Ne bih rekla da tražim oprost, jednako sam kriva, ako ćemo u tom pravcu krenuti. Radije ne bih, jer mi se čini nepristojno od toga ruke prati i sebe besprijekornom prikazivati. Ne doživljavam tako svoje tekstove, kao traženje oprosta za sebe. Nije mi to književnost, prikazivanje sebe čistom, uzornom, empatičnom, možda to drugi tako i vide. To je svakako svejedno. Ono što mi jeste presudno da, konkretno u ovome, ti su tekstovi krik, i vapaj, i tuga, i melankolija, i ljepota susreta, i snaga nade, i sve to zajedno. Osim toga, to je jato u kojem se osjećam ugodnije nego u nekim drugim jatima. Recimo da tom jatu pripadam. I ne znam do kraja zašto je to tako. Iako sam malo umorna od letenja.

No to je sad nešto drugo. Oči se svega nagledale, uši se svega naslušale. Puno se strvinara gosti nevoljama migranata. Vidjela sam i jedne i druge, bila i s jednima i drugima. Srce se naravno moralo umoriti. No to nije najgore. Ono se razbolijeva ako ne govori. Dakle, mora krvariti. Makar to bilo zaludu i uzaludno. Pisci su skloni navijati za gubitnike. Nisam nimalo drugačija. Uz to, volim sjediti uz one što neće nikada ustati s klupe, igrače rezervne, jer sam i sama takva, autsajder po izboru, a i po geografskim koordinatama. Takva je pozicija za mene najbolja, jer imam dobar pregled terena, i sve igrače, i zviždače, tribine i suce. Volim grliti one što nisu dio spektakla. I volim ih ne prepustiti zaboravu. Jer pisanje je pamćenje.