Drugi festival istraživačkog filma RAFF – Rab Film Festival bit će održan u subotu, 22. kolovoza, u uvali I. Padova, u gradu Rabu. “Smanjili smo se i stanjili u drugom izdanju pa trajemo samo jednu večer, a sve u skladu s preporučenim epidemiološkim mjerama”, poručio je organizator.

RAFF je svoje prvo izdanje, održano prošle godine, završio projekcijom i proglašenjem pobjednika u morskoj uvali, gdje je publika gledala filmove s kaića, brodica, i na temelju toga se u današnjim okolnostima publici omogućilo jedno novo „kaich cinema iskustvo“ – RAFF SeaPlex Kaich.

O drugom izdanju Rab Film Festivala te istraživačkom filmu i njegovoj poziciji na javnoj televiziji, kao i situaciji u kulturi općenito, razgovarali smo s direktorom festivala Robertom Zuberom.

Nacional: Niste odustali od drugog izdanja festivala istraživačkog filma, što posjetitelji mogu očekivati? 

Drugo izdanje modificirano je u skladu s epidemiološkim uvjetima. Razmišljali smo o tome kako imati fizički, taktilni dio festivala, tražili smo sve moguće opcije koje ne bi bile online jer smo željeli zadržati kontakt s publikom. Kako se na prošlogodišnjem festivalu najatraktivnijim pokazao dan kada je održan SeaPlex Kaich, program kina na barkama odnosno kina na valovima, odlučili smo da je upravo to najmudrija odluka za ovogodišnji festival. Kino na barkama pokazalo nam se najsigurnijim načinom za provedbu našeg programa, pa makar to bilo samo jednodnevno. Uz veliku pomoć sponzora i pokrovitelja publici smo gledanje filmova omogućili besplatno. Jednovečernji filmski program na barkama sastoji se od dvaju sjajnih filmova, riječ je o ekološkom dokumentaracu “Otvoreno more” (Current Sea) redatelja Christophera Smitha te filmu Jure Pavlovića “Mater”.

NACIONAL: Otkud ideja za festival istraživačkog filma, po čemu se istraživački film razlikuje od dokumentarnog?

Vidjeli smo jedan prostor koji nedostaje drugim festivalima zbog njihove usmjerenosti kreativnom dokumentarcu, vjerujemo da istraživački žanr ima jednakopravnu poziciju naspram druge vrste žanrovskih dokumentaraca i dali smo mu prostor. Nama su na prošlogodišnjem programu bili filmovi “Dnevnik Dijane Budisavljević” i “Jadnici”, to su igrani filmovi koji su temeljeni na stvarnim događajima i koji istražuju, oslikavaju društvo, to su filmovi sa stvarnom istraživačkom pozicijom – intrigantnšću teme, kvalitetom – i rezultiraju potrebom da se o njima razgovara, raspravlja, debatira. A upravo je to cilj, otvoriti temu. Ljudi su pokazali veliki interes za gledanje filmova koji iziskuju veći angažman, publika zna prepoznati kvalitetu, trud i vrijednosti koje se promoviraju. Pokazalo se da su naše projekcije vrlo emotivne, inspirativne i to nam je podstrek za dalji rad.

NACIONAL: Zašto u Hrvatskoj nema puno istraživačkih filmova?

Kada je riječ o hrvatskom društvu, i šire u regiji, malo se istraživačkih tema radi zato što je takav film jako teško producirati, on traži drugačiju posvećenost i duže vrijeme istraživanja, a i ne postoji prevelika potpora toj vrsti autorstva. I to ponajviše zato što su javne televizije u regiji zaboravile svoju osnovnu funkciju, da trebaju informirati, educirati i onda tek na kraju zabaviti. Raspored u toj formuli se izmijenio i sve se više ide na zabavu. Zato je naš cilj, a to govori i sam naziv festivala RAFF, biti otpadnik, buntovnik. RAFFima tendenciju prikazivanja filmova koji su na neki način otpali, to su otpadnici kojima se ne daje prostor jer nekome to nije ugodno.

NACIONAL: Zašto nema prostora za takve filmove?

Takvi filmovi ne pronalaze prostor zbog javnih televizija koje su zaboravile svoju ulogu. Dokumentarizam nije samo „općologija“, opća tema, to nije samo kreativni dokumentarac iako i on može biti istraživački. Primjer za to je film Đure Gavrana koji govori o silovanju unutar obitelji, jednoj tabu temi. Takvi filmovi su vrlo „zeznuti“, daju jednu jaku istraživačku temu, kreativni su i dramatički posloženi dokumentarci. Pitanje je kako će taj film doživjeti svoju distribuciju kada govorimo o linearnim medijima, a to su televizije. Privatne televizije nemaju puno interesa, one su u nekim lakšim sadržajima, a sve to nije dovoljno da bi istraživačke teme imale lagodniju poziciju u Hrvatskoj. Tuđi problemi, marifetluci, sve je to lijepo gledati ako se događa na drugoj strani planeta dok mi u Hrvatskoj i regiji također imamo svoje teme. Mladi autori, nažalost, već polako posustaju jer je teško naći financije za projekt za koji su potrebne dvije do tri godine istraživanja. Ako vam i uspije – pomoću HAVC-a, Ministarstva kulture ili europskih fondova, raznih koprodukcija – onda ste u sljedećem problemu: ako radite istraživački dokumentarac, festivali nažalost biraju kreativne dokumentarce nauštrb važnosti tema koje istraživački filmovi otkrivaju. Kada i ako uspijete producirati takav film, kod nas je pitanje gdje ćete ga prikazati. Na privatnoj komercijalnoj televiziji u Hrvatskoj? Sumnjam. Na javnoj televiziji, kamo bi trebao prvo otići? Sumnjam. Postoji veliki broj filmova koji su zbog svog sadržaja odbijeni, ne samo da se kooproduciraju nego da se otkupe i emitiraju u prime timeu, ili barem oko ponoći ili u 8 ujutro na Trećem programu. Vjerujem da će se izvrsnost jednom izboriti za mjesto na ekranu Hrvatske televizije i da će dobronamjerno upozoravanje hrvatskih autora naići na razumijevanje.

NACIONAL: Kako ocjenjujete dramski i dokumentarni film na Hrvatskoj televiziji?

Na HTV-u se svako toliko dogode izuzeci – poput serija „Novine“, „Crno-bijeli svijet“, „Nestali“, „Betonski spavači“ – i trebalo bi stremiti tome da ta razina kvalitete postane pravilo. To su kvalitetni i gledani sadržaji. Čini mi se da bi baš njihova gledanost i dobar plasman trebali biti pokazatelj smjera u kojem treba ići.

NACIONAL: Vratimo se Rab Film Festivalu, koliko je bilo teško raditi festival u ovim uvjetima?

Jako teško i mnogi su kolege morali odustajati i prebacivati se. Kao organizatori moramo biti svjesni zdravstvenog dijela i ne bi ga trebalo negirati. Ono što želim naglasiti, u vrijeme kada su turistički djelatnici, hotelijeri i poduzetnici vapili za pomoći, kultura je čula i podržala njihove vapaje. Radimo RAFF da pokažemo da je i kultura važna i da moramo očuvati mogućnost djelovanja kulturnjaka. Bilo bi jako lijepo ne pretpostavljati uvijek ekonomski dio života naspram kulture. Bilo bi dobro da svi imamo jednaka pravila i jednaku mogućnost djelovanja. Drago nam je što se naš koncept kaića prepoznao i drugdje u Hrvatskoj, bilo bi nam drago da se atraktivnost tog kina na barkama primijeni na različitim lokalitetima i projektima.

NACIONAL: Je li teško u novonastaloj situaciji pronaći motiv za rad?

Mi smo maleni tim i zbog teških financijskih situacija nije bilo lako ostati na okupu. Važno je da ova djelatnost opstane, da svi ti ljudi koji se ne vide, koji su iza kulisa, i dalje mogu živjeti od ovog posla, mi svi živimo i želimo živjeti od filmskog i festivalskoga rada. Radimo to iz želje da pokažemo da smo tu, da ćemo i želimo opstati, ali ne možemo sami i zato trebamo i molimo za podršku.