Prošlog je tjedna u Zagrebu u Klovićevim dvorima održana promocija novog romana „Brod za Issu“, književnika i pisca Roberta Perišića. Iako hvaljen, prevođen i nagrađivan autor, Perišić romane ne objavljuje često, odnosno kako je kritika već primijetila „piše ih sporo, ali oni traju dugo“.

Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao samostalni autor surađuje s brojnim medijima pišući književnu kritiku, eseje, kolumne i komentare. Knjige su mu prevođene u brojnim europskim državama i SAD-u, a novi je roman već preveden na engleski i španjolski jezik uz izvrsne kritike.

Perišić u „Brodu za Issu“, romanu koji po narativima i temama odskače od kompletne domaće recentne književne produkcije, pripovijeda priču o egipatskoj mački Miu koja u 4. stoljeću prije naše ere s dječakom Kalijom, bivšim robom, i grčkim kolonizatorima dolazi na Jadran te svjedoči osnutku prvog urbanistički planiranog grada Isse (današnjeg Visa), a u romanu se opisuje i Komissa (Komiža) kao kolonija Liburna.

NACIONAL: Vaš novi roman ima mnogo slojeva, od povijesnog romana, kozmogonije, elemenata basne, ali čini mi se da je jedna od glavnih tema romana – iako na prvi pogled skrivena – priča o ljudskoj i životinjskoj slobodi.

Više me ljudi pitalo je li sloboda u romanu glavna tema. Meni je najvažnije kad vidim da su čitatelji imali snažan doživljaj, a tema ima dosta…

NACIONAL: Možda čak i više tema hrabrosti.

Da, postoji ta tema, ali se spominje i to da je svaka životinja iznimno oprezna. Ni lav se ne zalijeće tek tako, jer životinja zna da je svaka ozljeda opasna. Nema ona liječnika opće prakse. Neki motivi iz romana su vjerojatno dramatični i pamtljivi. Možda je to zbog određenih dijelova radnje jer je na početku romana glavni junak rob koji ima svoj moment hrabrosti i nagle pobune, ali mora se kasnije tijekom cijeloga života kriti radi toga. Nije da se to riješi. S druge strane, njegova je stalna suputnica jedna mačka, a mačka je generalno jedina od pripitomljenih životinja koja je ostala slobodna, njezina je priroda ostala netaknuta. Osim što može ostvariti afektivnu vezu s čovjekom, nije je on oblikovao. U ovom romanu ima dosta tema o pripitomljavanju, ulazi se u duboku povijest čovjeka. Ne samo zato što je antička tema radnje, antički Mediteran i naš otok Vis kao antička Issa, već roman ulazi u duboku povijest pripitomljavanja životinja. Mačka je ta životinja koja je sačuvala svoju prirodu. No ne bih previše podcrtavao temu slobode. Trudio sam se da u romanu zahvatim mnogo toga.

NACIONAL: Bez obzira na mnogo tema i radnji, roman se čita iznimno lako, brzo i tečno, nepretenciozno; fabula ima dobar ritam. Niste ga pretrpali gustim povijesnim činjenicama i elementima koji bi možda usporili radnju ili čitatelja odmaknuli od toka romana.

Da, nije mi to bila namjera. Obično smo opterećeni tim lektirnim pristupom u romanima, s mnogo velikih povijesnih ličnosti, podacima, političkom povijesti u najužem smislu riječi, velikim događajima. I sve što je uz to vezano, pretrpano je godinama, a ja u romanu uopće ne spominjem godine jer ljudi mogu zaključiti dosta toga o tom periodu prateći likove, kao i uz drugi glas – glas Vjetropira kao drugog pripovjedača.

NACIONAL: Je li taj glas drugog pripovjedača, neka vrsta Stvoritelja ili boga vjetra Eola? Jeste li mu davali takve atribute?

Počeo sam raditi priču koja se događa u tadašnjem vremenu, u doba osnivanja Isse, i to je bila osnovna priča. Kada sam počeo pisati knjigu, mislio sam si u što sam se upleo, u priču staru 2400 godina. No nisam ga zamislio kao roman samo u prošlom vremenu, već i roman koji ima sadašnjost, koji je po svojim fokusima i temama suvremeni roman. Ljudima to može zvučati paradoksalno, ali to je suvremeni roman sa zaronom u staro vrijeme. U želji da to povežem, nakon dosta traženja, došao sam do jednog glasa koji je prisutan onda i danas, to je fiktivni entitet koji sam vezao i uz brigu o klimi. Nisam ga opet htio previše uozbiljiti da ne postane mitološko biće jer je on mišljen kao glas koji može imati humornih i filozofskih elemenata. Zato se i zove Vjetropir, kao da je pomalo mitološki šaljivdžija. Književnost dopušta da se uspostavi takav lik ili narator za kojeg znamo da je konvencija, ali ako ga čitatelj doživi, onda on počinje funkcionirati kao neko biće. To bi bilo puno teže napraviti na filmu jer je nevidljiv. Taj glas komentira i povezuje vremena, komentira čovjeka, životinje, prirodu od prastarih vremena, još prije vremena starog Egipta. On govori o nekim osnovnim, općim stvarima, primjerice, o razlici čovjekove gole kože pred životinjskim krznom; čovjek može dugo trčati, i maraton, a većina životinja ne može jer se pregrije i mora se odmoriti. Gola koža u prirodi izgleda kao mana, ali to je za prvotne lovce bila velika prednost.

NACIONAL: Na nekoliko mjesta Vjetropir malo kritizira, izruguje se Platonu i Aristotelu. Što ste pod time mislili?

Više Aristotela nego Platona. Htio sam da roman nema smrtno ozbiljni pristup antici, da se mi sad njoj samo divimo i od svega radimo spomenike. Vjetropir pristupa tim ljudima koji su tada bili suvremenici. Platon je i dolazio u Sirakuzu, odakle su kolonisti krenuli brodom na Issu, iako je možda došao malo kasnije u Sirakuzu. Jedan lik mrzi Platona jer je njegov sin otišao u Atenu i postao tobože filozof, a on je htio da mu sin postane graditelj, kamenorezac. Inače, cijela Sicilija je bila puna ozbiljnih, klasičnih filozofa, oni nisu živjeli samo u Grčkoj. Tada filozofija nije bila akademska disciplina, događala se doslovce među ljudima. To je vrijeme u kojem ljudi misle o tomu tko su, određuju se prema prirodi i stvarima oko sebe na način da zauzimaju poziciju svoje vrste. Aristotelovo nasljeđe nam je donijelo malo tvrđi odnos prema prirodi, ta eksploatacija prirode je filozofski odobrena, tako da s tim nasljeđem postoji u romanu jedna implicitna polemika.

NACIONAL: Kada govorimo o razinama romana, kroz jako precizne psihološke nijanse i karakterne opise ljudi pokazujete da se ljudska priroda, odnosno društvo nije nimalo promijenilo kroz sva ova tisućljeća; uvijek postoji odnos sile, moći, kao i onih koji su podložni, slabi, nezaštićeni.

Drago mi je da ste tako čitali roman. Kada govorimo o društvu, njihovo je društvo polis ili grad-država, i pisan je iz te perspektive. To je ishodište naših kasnijih društava, a iz polisa ide i riječ politika. U tom su polisu postojali robovi, nije se to previše preispitivalo. Glavni junak Kalija u tom je smislu „ispod“ polisa, on je entitet kojem se polis obraća samo u smislu sile i prisile; on je isključen iz polisa u smislu prava – ali nije isključen u smislu da bude slobodan u umu…

NACIONAL: Gotovo da je u razini s domaćim životinjama po pitanju prava!

Eh, da. On zbog toga i ostvari jaču emotivnu vezu, intenzivan saveznički odnos sa životinjama. Kada vidi kako se ponaša mačka koja ga je odabrala za prijatelja, to ga na koncu stjecajem događaja dovede do toga da shvati da baš i ne mora biti rob.

‘Uz radnju se promišlja i primjerice eksploatacijska logika koju je čovjek usvojio prema životinjama’. FOTO: Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu

NACIONAL: Možemo li reći kako mu je mačka odabrala sudbinu?

Sva je dramaturgija u romanu više-manje postavljena tako da se sve događa nužno, ili-ili, bez previše izbora. Ne planiram detaljno unaprijed kad pišem, već kad uđem u tekst otvaraju se neki pomalo i paradoksalni zapleti, nešto neočekivano.

NACIONAL: Ali to su karakterni, ispravni, pozitivni odabiri, čak i iz današnje etičke pozicije i odnosa prema životinjama. Oni svjedoče o Kalijinom dobrom karakteru.

Prije svega, nisam glavnog junaka zamišljao s pozicije morala, već iz emotivne povezanosti, osjećaja za drugo biće. I iz tog osjećaja za drugo biće Kalija poduzima neke akcije, a negdje i ta druga bića i njega spašavaju. Mačka mu je pokazala da ne mora biti rob i radi nje je pobjegao od gospodara i na brod za Issu, a kasnije mu magarac nađe ženu, što je smiješno, a dramaturški je tako da je nužno. Kalija je kao junak konstantno vezan uz dvije životinje: uz magarca i mačku, a roman ima i jednu tezu – do koje sam došao po analogiji i koju mi arheolozi s kojima sam o tome pričao nisu potvrdili, jer takve potvrde nema, ali nisu ni osporili – da se što se tiče dolaska prvog broda na Issu, moguće da su s njim prvi put došle i neke životinjske vrste na naš teritorij, recimo mačke pa je onda i jasnije zašto su istaknute u priči.

NACIONAL: Zašto je magarac u priči? On tu nije samo kao pratitelj junaka, već određena alegorija.

Magarac je zasigurno putem ljudskih migracija došao još prije Grka na naše more, ali svejedno je na brodu za Issu, jer kolonisti moraju nositi sve važno, i ne znaju točno što ih čeka. Kad vidiš magarca, nekako znaš da je to biće duša Mediterana. Za ovu sam se knjigu pozabavio poviješću životinja i domestikacijom, o čemu se obično malo zna i ništa se ne uči u školama. Magarac je bilo pripitomljen u Africi, u Nubiji ili na visoravnima Etiopije, rođak je zebre i još uvijek ima dvije šare iznad kopita. Po tomu se vidi daleko srodstvo sa zebrom. Divlji magarci i danas imaju više tih šara. Za njega mislimo da je oduvijek među nama, kao i mačka, ali to nije točno. Došao je s pradavnim migrantima, a jedini je pripitomljen baš kao radna životinja, ne radi mesa, krzna ili mlijeka. Ponekad je bio poput roba. Bez njega je bilo nemoguće zamišljati gradnju Isse. On je i opozicija mački: koliko je mačka ostala slobodna, on u biti nije, ostao je potlačen. On stalno tegli, nosi terete. U nekoliko sam varijanti na Visu čuo priču o magarici koja se prilikom gradnje svjetionika na Palagruži, gdje nije bilo drugog transporta, stalno morala uspinjati s teškim teretom, i na kraju se bacila s litice jer više nije mogla izdržati. Pitanje je je li to legenda, ali više sam je puta čuo. To u romanu je i posveta magarcu i povijesti njegova tisućljetnog iskorištavanja. Danas je magarac rijedak jer imamo mehanizaciju, on čovjeku više nije i auto i kamion. Njega bi danas trebalo zaštititi i pustiti ga da se malo odmori.

NACIONAL: Kako ste zapravo došli na ideju da pišete o prvom brodu i naseljavanju Isse?

Čitao sam jednu knjigu ozbiljnije znanstvene publicistike gdje sam naišao na podatak da su otprilike prije 2400 godina Grci usvojili mačku; da se uobičajila u grčkim gradovima i kućama. U knjizi piše „Grčka i Italija“, ali zapravo se misli na južnu Italiju. Zamislio sam se malo i shvatio da je to točno vrijeme kada Grci naseljavaju Issu. Vjerojatno su oni te prve životinje brodovima donijeli na Vis pa su se one proširile do kopna. Zanimljivo je razmišljati iz današnje perspektive o ondašnjim ljudima; kad se to događalo, oni nisu mogli zamisliti da će te životinje, kao i biljke koje su donosili, ostati njihov najvidljiviji trag, opstati više od 2400 godina – a to vjerojatno nije ono što su prvo imali na umu, nego grad, zidine, polis. Napravili su grad, ali taj je grad danas pod zemljom, a ta mačka hoda uokolo po zemlji, i ne samo ona od vrsta. Teško je sve precizno rekonstruirati što su Grci tada donijeli. U nekim enciklopedijskim tekstovima piše da su donijeli vino i kulturu vina, ali možda su Liburni imali već nešto u tom smislu. U romanu se spominje i smokva i druge biljke jer oni su nosili svoje sadnice, ali nisam želio tvrditi da su prve. Mi to danas ne možemo sasvim znati. Čitao sam mnogo literature, morao sam neke stvari provjeravati. Naišao sam na podatak da su u Nadinu u jednom sloju pronađene grožđice, a to je sloj bitno stariji od Isse. Znači da je postojala ta biljka. Možda je to bilo divlje grožđe, možda nije. Ne znamo. No svakako su nam Grci dali kulturu koju danas smatramo pod Mediteranom i mediteranskom kulturom. Kasnije su je Rimljani proširili pa je ta kultura negdje ušla dublje u kontinent, a kod Grka je ostala na obali. Postoje neke teze da su Dalmati u početku mislili da je vino neka grčka stvar, ali to su samo teze, neki se i ne slažu s time. No na obali su Liburni stariji od Dalmata, zato se Dalmati i ne spominju u romanu jer nisu tada još zabilježeni na obali. Teško je točno razlučiti što su sve Grci donijeli, naše znanstvene literature po tom pitanju nema baš previše, više sam morao zaključivati po analogijama, po stranim izvorima koji ipak ne ciljaju sam Jadran, ali se mogu izvesti zaključci. A ima stvari koje stalno gledaš pa ti sine da ih provjeriš; recimo po Visu ima dosta fazana, dok ih drugdje po Dalmaciji nisam baš viđao. Fazani su porijeklom iz Gruzije koja je nekada dosta komunicirala s Grcima. Ako su ih Grci donijeli, fazani su tisućljećima opstali na Visu jer tamo nema ozbiljnih predatora.

NACIONAL: Jeste li možda i nesvjesno htjeli naglasiti kako pripadamo uljuđenoj mediteranskoj kulturi, a ne toliko istočnoeuropskoj ili balkanskoj, kamo nas često guraju i pozicioniraju?

To nije bila moja intencija i nešto što bi me moglo književno inspirirati. Ovo je, i mimo ikakve intencije, priča o prožimanju kultura, tragovima migracija, dodiru kulture i prirode, o povezanosti svega toga. Činjenica je da postoji mediteranski kontekst koji je drevan. Priča o Issi govori o konkretnim stvarima, o civilizacijskim ishodištima. Svijet ionako zna da smo mi na Jadranu, a ako će neki recimo američki čitatelj putem romana doznati da ovdje postoji dugi civilizacijski kontinuitet – pa naravno, zašto ne? No naprosto, nije to ono što me može inspirirati za pisanje knjige. Najviše me u romanu zanimao odnos ljudi i prirode, odnos ljudi sa životinjama, uopće s prirodnim elementima i način na koji se uspostavlja ta komunikacija. Knjiga je neka vrsta nagovora da se neke stvari promisle, osjete… da se otvore neki kanali prema određenim pitanjima. Dok sam je pisao, shvaćao sam da se uplićem u nešto drukčije i da se neke stvari, kao, tako ne pišu. Onda sam pomislio: a zašto se ne bi tako pisale? Možda bi netko mogao reći oko Kalijinog odnosa sa životinjama da je previše nježan ili intenzivan…

NACIONAL: Ma kakvi! To je normalan odnos prema drugom živom biću koje isto ima emocije, osjećaj boli, hladnoće, gladi, žeđi…

Neki bi to mogli radi toga locirati u književnost za mlade ili dječju književnost. Ali onda sam pomislio: a što to zapravo znači? Da su odrasli ljudi iznad takvih stvari?

NACIONAL: Ali nije li zapravo najteže pisati književnost za djecu i mlade?

Knjiga ide mimo tih opreka. Vjerojatno je mogu čitati mlađi uzrasti, ali ipak tu ima i filozofije i sasvim je dobro testirana na srednjoj generaciji, od hrvatske publike do Wall Street Journala, gdje je uvrštena među knjige godine u Americi. No htio sam reći da se takvim predrasudama isključuju neke teme iz obzora kao tobože zrelih i odraslih ljudi, što je signifikantan moment u smislu tog odnosa prema prirodi. Jer odnos prema životinjama je prva linija odnosa prema prirodi. Ako se prema životinji odnosiš na određeni način, sigurno se ni prema plaži i moru nećeš bolje odnositi. Taj pristup da takve teme nisu dio „odraslog“ mišljenja – to je pristup o kojem se u knjizi i govori kao problemu. S druge strane, on reflektira generalno odnos prema prirodi; odnos cijelih generacija prema tom spektru problema, kao da je to neka manje bitna priča. Umjesto starijih, najjači glas je digla djevojka od 16 godina. To je signifikantno. Stariji još uvijek misle da su to neke tobože šminkerske teme, ta ekologija i sve oko nje. Mnogima su još uvijek smiješni ljubitelji ili promatrači ptica! To se može vidjeti i u medijima. Uvijek postoji taj neki podsmijeh. A netko tko je ljubitelj automobila, to je normalno, tu nema nikakve ironije. Okej, automobil je fascinacija, razumijem to i sam, ali to ne bi trebalo biti normalnije od ljubitelja i promatrača ptica. Odakle dolazi podsmijeh? To je za analizu, kao i to da su životinjske teme tobože za mlade, a da nas tinejdžerica mora alarmirati o klimi. Svakako, vidi se da nove generacije imaju prema tome jedan ozbiljniji pristup.

NACIONAL: Bi li vam svejedno bio kompliment da se knjiga stavi na popis lektire za srednje škole?

Kažem, može to biti, nadam se, i štivo za mlade, no sad već dobro znam, po mnoštvu odjeka, da je i žene i muškarci srednje generacije jako dobro doživljavaju, ponekad i iznenađujuće dirljivo. To s lektirom stvarno nije na meni. Naravno da je to za svakog autora poželjno. Čuo sam već takve komentare i od samih profesora na jednom on-line gostovanju. Postoje te izborne knjige koje profesori mogu predložiti mimo nekog obaveznog programa, tako da je to moguće ovisno o profesorima. Kada sam pisao roman, nisam očekivao da će imati tako raznoliku, široku publiku. Nisam to predviđao.

NACIONAL: Možda je to zato što ste pisali o nečemu što vam je blisko, što je autentično vaše. Roman odražava osobni, privatni svjetonazor, nije neki artificijelni, pretenciozni roman, i to čitatelji prepoznaju.

Nisam generalno pisao neke autobiografske romane, ali zapravo sam unutra, nije to bez osobnog, samo što je to kroz emociju priče. Ove teme su nešto prema čemu sam imao određeni osjećaj, imao sam potrebu da uđem u takvu priču. I sami su mi likovi zaživjeli u procesu pisanja. Pomalo paradoksalno koliko je sve to bilo davno, i s obzirom na to da su ti ljudi zaboravljeni, tretirani kao da nikada nisu ni živjeli. Ako se pronađe antički grob, on se u pravilu ne tretira kao grob neke osobe, već arheološki lokalitet i činjenica. To mi je isto stvaralo neku unutarnju tragiku. Baš ta tema zaborava. A znamo da su ti ljudi postojali. Uzeo sam i neka imena koja su stvarno postojala, živjeli su na tim mjestima. Opet, ovo pisanje nije bilo tehničko-povijesnog tipa. Očigledno kroz tekst čitatelji reagiraju na određenoj emotivnoj razini. Dugo sam radio na dramaturgiji te priče, a ponekad su najjednostavniji putevi ujedno i najbolji.

NACIONAL: Ispada da je pred nama nesvakidašnji roman koji uopće nije bio tako mišljen kad ste ga pisali. Kakav je to osjećaj?

Kada sam ušao u doba osnivanja Isse, shvatio sam da su se tada postavili i neki današnji modeli mišljenja i postavke stvari o kojima treba ponovno razmisliti, a to je upravo odnos prema prirodi. Stara Grčka je postavila okvir u kojemu mi još uvijek mislimo. Tada su postojala vrlo različita mišljenja, od kojih su do nas doprla i utjecajnim postala samo neka. Bilo je i tada filozofa vegetarijanaca pa Pitagorejaca koji su njegovali drugačiji pristup stvarima nego aristotelovska filozofija, smatrali su da je isti izvor svega života, ljudskog i životinjskog te da životinje misle. Tako je mislio i Porfirije iz Sirije koji je zagovarao vegetarijanstvo. Roman pokušava vratiti priču u to doba da shvatimo da su naši mainstream odnosi prema prirodi i naša razmišljanja u biti davno postavljeni, da ponavljamo stvari po automatizmu, a da je tada postojala o tome rasprava, i da bismo se trebali ponovno zapitati što je od toga u redu. Zato roman ima ekološko-povijesnu pa i filozofsku dimenziju: uz glavnu se radnju usput promišlja niz stvari, primjerice eksploatacijska logika koju je čovjek usvojio prema prirodi i životinjama. Posebno sada s klimatskim promjenama, nastupio je civilizacijski trenutak da moramo promisliti taj odnos i kamo nas on vodi. Očito da nas je taj naslijeđeni princip doveo u probleme. O tome ovisi naš opstanak na duže staze. Knjiga je na tragu te zabrinutosti i želi otvoriti drugačije kanale razmišljanja. Zapravo je priroda konstantno u svemu. Ona je središte svega, a ne rub, kako još uvijek previše ljudi misli.