Tko god je čuo za Roberta Marekovića, prva mu je asocijacija, bez sumnje, rock’n’roll. Radijski voditelj, glazbenik, DJ i pjevač grupe Swingers život je posvetio rock’n’rollu. Jedan je od pionira zagrebačke i hrvatske rockabilly scene, a karijeru je počeo u drugoj polovici osamdesetih kada je osnovao grupu Rockin’ Kids s kojom je izvodio obrade najpoznatijih rock klasika. Ubrzo potom osnovao je grupu Voodoo Cats koja je nakon nekog vremena promijenila ime u Fantomi te izvodila svoje autorske pjesme, među kojima i hitove „Sretan ti rođendan“ i „Sretan Božić svakome“ koji se i danas često pjevaju. Od 1995. Mareković radi kao urednik i voditelj na Hrvatskom radiju, u emisijama „Povratak u budućnost“ za koju je dobio nagradu Večernjakova ruža, „Noć plavog mjeseca“, „Fonograf“ i „Dolcevita“, koje su posvećene glazbi 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Jedan je od najvećih poznavatelja glazbe i života Elvisa Presleyja, čije je posljednje počivalište Graceland u američkom Memphisu posjetio već 14 puta. Inspiriran velikim povratkom swinga u SAD-u, 1999. godine osniva grupu Swingers čija glazba je bazirana na mješavini swinga, jivea, rockabillyja i twista. Tijekom 25 godina Swingersi su objavili sedam studijskih albuma, nastupali širom Europe i surađivali s najeminentnijim hrvatskim pjevačicama i pjevačicama poput Ive Robića, Zdenke Kovačiček, Olivera Dragojevića, Gabi Novak, Massima, Drage Diklića, Nene Belana, Zorana Predina itd. Mareković će 2. studenoga sa Swingersima proslaviti 25 godina karijere u Tvornici kulture, gdje će im se pridružiti Drago Diklić, Neno Belan, Gelato Sisters, Đorđe Stijepović i Fantomi, s kojima će izvesti nekoliko najvećih hitova.

NACIONAL: Prošlo je 25 godina otkad ste osnovali grupu Swingers. Objavili ste zajedno sedam albuma i održali na stotine koncerata širom Hrvatske i svijeta. Sigurno postoje neki momenti u tih 25 godina koje često prepričavate, što najviše pamtite iz karijere s grupom Swingers?

Svakako uvijek ima priča koje se pamte, jedna od nama Swingersima smješnijih je kad je naš saksofonist u zelenoj staroj izgužvanoj frotir-trenirci koja je bila zataknuta u čizme, stigao na doručak i sjeo za stol do Giorgija Armanija u minhenskom hotelu Bayerischer Hof, ali od onih ozbiljnijih sjećanja tu su bili nastupi s grupom Gypsy Kings u Slovačkoj, jam session s jednom od poznatijih novijih američkih gospel grupa Harlem Gospel Choir u Njemačkoj, nastup u Švicarskoj gdje smo predstavljali Hrvatski radio na eventu EBU-a tijekom Europskog nogometnog prvenstva, dobivanje prvog i drugog Porina, snimanje s legendarnim Ivom Robićem itd. To su neke od prvih asocijacija i sjećanja, ali svaka sljedeća svirka čini nas boljim bandom i gradi nove uspomene.

NACIONAL: Surađivali ste tijekom tih 25 godina s doista velikim brojem pjevačica i pjevača. Nema sumnje da vas sa svima njima vežu različite priče, no jedan ste od rijetkih glazbenika mlađe generacije koji su surađivali i nastupali s Ivom Robićem. Kakav je dojam na vas ostavio gospodin Robić?

Uh, to je bilo nešto posebno. Na snimanje pjesme “Jabuke i trešnje” u Croatia Records stigao je u stilu, u bijelom Mercedesu, u bijeloj vesti i s bijelim šalom. Kad je stigao u studio, svi smo se ukočili od poštovanja, a on je blago komunicirao, bez obzira na godine vrhunski je otpjevao svoje, obavio foto-session i polako otišao. Jedno od najdražih sjećanja kada je karijera u pitanju. Dugo izučavam njegovu karijeru, još danas se ne mogu načuditi tolikom talentu i toliko velikoj karijeri u vremenima kad je Jugoslavija bila pod svojevrsnom željeznom zavjesom. Često se družim sa starijim glazbenicima koji su ga bolje poznavali, nikad nisam čuo ni jedno loše slovo o njemu, nevjerojatno! Mister Morgena su jednostavno svi poštovali i voljeli.

NACIONAL: U odnosu na sve što se događalo na hrvatskoj glazbenoj sceni unazad 35 godina, kamo biste smjestili Ivu Robića i njegov značaj za hrvatsku glazbenu scenu?

Iako možemo raspravljati koliko nam je kvalitetna glazba, za sve, apsolutno za sve je zaslužan gospodin Robić. Inspirirao je Dragu Diklića i tu prvu masovniju generaciju u nas, pjevao na prvim našim festivalima, prvi pa i jedini napravio je karijeru u inozemstvu, postavio je na noge zabavnu glazbu koja je bila podloga za sve nadolazeće pop i rock stilove. Postavljao je kod nas i vokalne i medijske standarde, možemo ga zvati ocem, kumom, majkom i bardom domaće glazbe. Dan danas mnogi izvode neke od njegovih najpoznatijih pjesama, evo, Bogovićevo „Kazalište“ ima aktualni singl „Sedamnaest ti je godina tek”. “Samo jednom se ljubi” pjevat će se i za sto godina. Bez obzira na sve narodnjake, trapove ili što već.

NACIONAL: Kompletna vaša karijera bazirana je na glazbi 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Što vas je to toliko privuklo baš tom razdoblju i glazbi koja je nastala u to vrijeme?

Prvenstveno je Elvis Presley bio okidač da se zaljubim u tu estetiku. Iz tog razdoblja mi je sve privlačno – automobili, odjeća, dizajn, ženska moda i šminka, jednostavno sam zaveden još od tinejdžerskih dana tim vremenom i taj seksepil me ne prestaje privlačiti. Ako govorimo o samoj glazbi, ona ima neku svoju jednostavnost, ali iskrenu energiju, neposrednost i ono što mislim da je bitno napomenuti, rock’n’roll pedesetih je još uvijek najplesnija glazba. Ikad.

NACIONAL: Kako to da vas nije uspio povući nijedan drugi glazbeni žanr?

Nije baš tako, kroz svoje tri radijske emisije provučem ja svašta, volim jazz, swing, bossa novu, funk i neke punk klasike poput Ramonesa, sve su to stilovi koji se ne vežu uz pedesete i šezdesete, a dragi su mi. No ipak, zvuk pedesetih i šezdesetih, jive, rockabilly, country, beat, folk, soul, to su moje glavne glazbene ljubavi.

NACIONAL: Jedan ste od pionira rockabillyja, koji je u Zagrebu tijekom osamdesetih bio jedan od najpopularnijih žanrova. Kako objašnjavate tako veliku popularnost zapravo jedne niše unutar rocka u Zagrebu u to vrijeme?

Ranih osamdesetih je bio u Europi veliki revival, povratak pedesetih, do te mjere da su bendovi kao što su Stray Cats bili objavljivani u teen časopisima, a taj val se prelio kod nas. Naravno, sa zakašnjenjem, u tim vremenima je kod nas sve kasnilo. Sjetimo se da smo po dvije godine znali čekati neki filmski hit u kinima. Đavoli su dolazili kao pioniri iz Splita, Toni Montano iz Beograda, onda je slijedio i zagrebački val; Greaseballs, Moonlight Cats, Mačke, Rockin’ Kids i Fantomi, naravno. Generalno, u tim vremenima je sve što je dolazilo iz Engleske ili Amerike, kod nas bilo dočekano kao postulat. Nitko nije šljivio utjecaje iz, recimo, Azije.

‘Za sve, apsolutno sve vezano uz hrvatsku glazbu, zaslužan je gospodin Ivo Robić’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Poznate su vaša ljubav i strast prema Elvisu Presleyju i njegovoj glazbi. Koliko ste puta već posjetili Graceland?

Graceland je za mene posebno mjesto, mjesto mira i duhovnog oporavka, moje sveto mjesto. Bio sam četrnaest puta u Gracelandu, ali nikad dosta jer je to mjesto na kojem se valjda jedino osjećam uistinu opušteno. Inače patim od nesanice i glava mi uvijek radi tako da je takvo mjesto blagoslov za mene. To mjesto je savršeno upilo Elvisovu karizmu.

NACIONAL: Upravo ta vaša zaljubljenost u pedesete i šezdesete omogućila vam je da uređujete radijske emisije „Noć plavog mjeseca“, „Radio Fonograf“ i „Dolcevita“ pa ste postali prepoznatljiv glas Hrvatskog radija gdje radite već više desetljeća. Prije par godina najavili ste svoj odlazak s radija, no na kraju niste otišli i još uvijek vodite svoju emisiju „Povratak u budućnost“. Što se, zapravo, dogodilo?

Prve dvije navedene emisije bile su ugašene, što mojom odlukom što promjenom cijele koncepcije programa, a „Dolcevita“ i „Povratak u budućnost“ emitirale su se na Drugom programu Hrvatskog radija. Do mene je došla informacija da se koncepcija mijenja, da emisije više nisu potrebne na Drugom, pa sam se javno oprostio od slušatelja. Bez ikakve gorčine i provokacija, srećom, ispalo je da sam to preradikalno shvatio. Na kraju je „Dolcevita“ preseljena na Radio Sljeme, što je bio više nego dobar potez, dok je „Povratak u budućnost“ ostao na nacionalnoj frekvenciji, što mislim da je dobar potez zbog starijih slušatelja koji nisu vični traženju internetskog streaminga, već su ostali vjerni radioaparatima. Mislim da je to na kraju bio odličan kompromis, oni koji su me nacionalno pratili imaju jednu emisiju dok je druga dobila nove poklonike.

NACIONAL: Vratimo se na Swingerse i vašu scensku karijeru koja je počela još 1987. godine s grupom Rockin’ Kids. To je bilo vrijeme ekspanzije rockabillyja. Kako to da je grupa tako kratko postojala?

Danilo Šerbedžija i ja kao srednjoškolci smo bili suosnivači grupe Rockin’ Kids, ali onda se u grupi pojavio stariji član koji je nas klince stavio na stranu te se nametnuo kao vođa i na kraju nas izbacio. Ali i Danilo i ja brzo smo se snašli, on je otišao u bend Greaseballs, a ja sam osnovao svoj band. Sami Rockin’ Kids bez nas su potrajali neke tri, četiri godine.

NACIONAL: Ubrzo potom formirali ste grupu Voodoo Cats, koja je uskoro promijenila ime u Fantomi. Koja je bila razlika između Rockin’ Kidsa i Fantoma?

Rockin’ Kids su bili cover band, bend koji je svirao obrade, dok smo u Fantomima počeli raditi svoje pjesme. Kako samoinicijativno tako i na nagovor tada našeg novog menadžera, kasnije kontroverznog Željka Tutunovića. On je inzistirao na tome da piše dio repertoara, na što smo nevoljko pristali, ali eto, da nije bilo Željka, vjerojatno za mene danas nitko ne bi znao.

NACIONAL: S Fantomima ste, između ostalog, napisali dvije pjesme koje se izvode već više od trideset godina na radiostanicama širom Hrvatske kao i na brojnim rođendanskim i božićnim domjencima, a to su „Sretan ti rođendan“ i „Sretan Božić svakome“. Živite li danas od tantijema za te pjesme?

Nažalost, ne. Naime, “Sretan rođendan” se svira po tulumima, zabavama i pušta na YouTubeu. Na spomenutim događanjima ne prijavljuju se izvođenja, a YouTube donosi smiješan novac tako da mi ostaje samo tapšanje po ramenu i hvala kako mi je super pjesma. Božićna pjesma je službeno već dvadesetak godina kod nas najemitiranija u blagdansko vrijeme, u konkurenciji i domaćih i stranih božićnih pjesama, ali kako se radi o prepjevu pjesme “Merry Christmas Everyone” i kako je tekst napisan u vremenima još uvijek nesređenih odnosa s međunarodnim institucijama, nisam mogao urediti da mi se isplaćuje naknada za tekst, a tako je i danas. No eto, ponosan sam što sam Hrvatima dao dvije sretne pjesme i pridonio općem veselju.

NACIONAL: Nakon nastupa u desetak država širom svijeta, sedam objavljenih albuma, više osvojenih nagrada i priznanja i suradnje s brojnim glazbenicima, u subotu 2. studenoga proslavit ćete u Tvornici Kulture 25 godina karijere, uz Fantome, Nenu Belana, Dragu Diklića i Gelato Sisters. Kako ste zamislili sam koncert i proslavu?

U posljednje dvije godine kontinuirano smo nastupali, dobili jednu potrebnu čvrstoću, samopouzdanje, napredovali svirački i pjevački te napravili program koji uvijek oduševi i raspleše. Koncert će biti baziran na našem uobičajenom repertoaru, ali s gostima će se to proširiti i koncert produžiti. Bit će tu pjesama Fantoma, Đavola, Ive Robića, ali i rock’n’roll klasika koje inače izvodim kao što su „Jailhouse Rock“, „Tequila“, „Johnnie B. Good“, ali i „Suspicious Minds“ ili „Proud Mary“. Mislim da ima boljih i popularnijih bendova od nas, ali nema plesnijeg. Poseban gost stiže iz Los Angelesa, Đorđe Stijepović, kontrabasist koji je svirao u bendu s legendarnim Lemmyjem, vođom grupe Motorhead, snimao za Elvisa Costella, radio na projektu koji je osvojio Grammy, košulja mu visi u Rock and Roll Hall of Fame i član je grupe Tiger Army. I energija je nešto čime se možemo pohvaliti. Uostalom, dođite i sami se uvjerite.