Objavljeno u Nacionalu br. 776, 28. rujan 2010.

Redatelj najmaštovitijih hrvatskih humorističkih emisija govori o novoj seriji ‘Slučajni turist’, ambicijama za igrani film, svojoj tvrtki ‘Sirovina i sinovi’, počecima televizijske karijere i kritikama javnosti

Sastanak s Robertom Knjazom izgledao je kao scena iz nekog psihološkog trilera. Zbog njegova zgusnuta rasporeda intervju smo mogli dogovoriti samo u osam sati ujutro, dok je na Jarunu, gdje živi, još sve bilo obavijeno maglom. Rekao je da dođem na ugao gdje se nalazi neki lounge bar, a kad tamo limena baraka na kojoj je pisalo ‘Bistro’. Taman kad sam htjela otići, pojavio se on, iz magle, ali je zbog toga što ga bole križa, umjesto bistro-lounge bara za mjesto intervjua ipak odabrao susjedni fancy kafić. I šta sad, očekuješ da će čovjek u 8 ujutro biti mrzovoljan, a on od samo jedne iscijeđene naranče priča ko navijen. Knjaz ko Knjaz, opet ima novu emisiju na RTL-u, ovaj put preko interneta nalazi strance koji nikad nisu bili u Hrvatskoj i odvodi ih na provod po najluđim mjestima, s tim da u budžetu zbog krize nema novca pa moraju putovati autostopom, a za spavanje zarađivati odrađujući razne poslove kod raznih seljana.

Naravno, on sam uvijek se uspije izvući od posla pa sve moraju odraditi “slučajni turisti”, kako se emisija i zove. No, budući da je završio snimanje devet od ukupno deset epizoda, unatoč tomu što je uoči početka snimanja uspio slomiti ruku, Knjaz je sada posvećen dovršetku svog filma na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje se prošle godine upisao na postdiplomski studij iz filmske režije. Time je došao na korak bliže svom snu da jednog dana režira i svoj igrani film.

NACIONAL: Film koji na Akademiji snimate s Filipom Križanom, Filipom Detelićem, Borisom Svrtanom i Ninom Erak govori o tome kako izgleda jutro kad se probudiš, a ne znaš ni sam što ti se dogodilo prošle noći. – Tko vam je to rekao? Pa, ima i tih elemenata, ali to je priča o tome da je u svakom čovjeku i anđeo i vrag, više anđeo, manje vrag. Hoću reći da je svatko u nekom trenutku napravio nešto što inače nikad ne bi, a na što ga je natjerao možda život ili slučaj.

NACIONAL: Neko vaše osobno iskustvo? – Nikako ne. Moja iskustva su siromašna i oskudna.

NACIONAL: Vi niste nikad napravili nešto zbog čega biste se pokajali? – Ja ništa nisam napravio, zašto mislite da sam ja napravio, tko vam je to rekao? Pa, naravno, uvijek i za emisije i za film uzimaš nešto iz svog iskustva, nešto od drugih.

NACIONAL: Ipak je riječ o ozbiljnijem žanru. – Naravno. Film je sasvim drukčija stvar od televizije. To mi je ogromno rasterećenje. Zato što kad radiš film ne moraš razmišljati da ga mora vidjeti milijun ljudi. Mislim, trebaš razmišljati, ali ja na Akademiji još ne trebam. Jednog dana ću trebati, ali sada mogu raditi za svoj gušt, ne moram raditi nikakve kompromise. A još jedan divan osjećaj je i to što nisam ispred kamere nego iza kamere. Mogu se baviti samo režijom, a ne i režirati i voditi emisiju. Jer, kad vodim emisiju, onda sam ja kao redatelj nekad nezadovoljan sobom kao voditeljem. Nekad sam ja kao voditelj nezadovoljan sobom kao redateljem jer previše očekujem. Uglavnom sam u sukobu interesa, sam sa sobom često vodim žučne polemike. S druge strane, lakše mi je samom sebi nešto objasniti ili se na samog sebe izderati nego da moram to nekom drugom raditi. Ali stalno pokušavam umjesto sebe gurnuti nekog drugog voditelja, zato sam u zadnjoj emisiji imao vranu.

NACIONAL: Imate li već neku ideju za dugometražni film i kako ćete se prilagoditi tom tržištu gdje se godišnje zapravo snima vrlo malo filmova i teško je proći na natječaju? – Teoretski, Tarantino je snimio film iz videoteke, znači nije mu trebala ni američka akademija ni hrvatska. I s jedne strane mislim da možeš snimat filmove bez akademije, a s druge strane, ja sam se upisao na Akademiju jer je to bio jedini način da me netko natjera da radim oko filma. Imao sam već masu puta u životu ponudu za dugometražne filmove, za omnibuse, ali uvijek ti dođe televizija koja ti plaća račune, kaže ti: “Dečec, moraš isporučiti toliko i toliko emisija u tom i tom vremenu” i de facto ti moraš ići za onim što te hrani, a ne za onim što ti je gušt, iako je meni i televizija gušt.

NACIONAL: Koju biste temu voljeli obraditi u svom prvom igranom filmu? – Nogomet i mjuzikl. To je žanr koji je budućnost. Puno pjevanja i puno grbavih nogu. Zbog toga ljudi idu u kino.

NACIONAL: Gledatelji su navikli od vas očekivati svaki put sve više, ali sam primijetila da prvi komentari, kad lansirate neku novu emisiju, znaju biti prilično mlaki. Jedan novinar s portala zagorje.com prošle vas je godine čak proglasio “zahrđalim”. – I to baš moj Zagorec! Tko će koga ako ne svoj svoga. Moj stari je iz Zagorja. Aaa, to je vjerojatno onaj kaj smo se oko grunta jedanput zakvačili. Dobro, vratit ću ti tih pola kvadrata zemlje.

NACINAL: I prva emisija “Slučajnog turista” kao da je bila malo slabija od onog što je većina možda očekivala. – Pa ne znam kaj bih vam rekel na to. Teško je pogoditi ukus najšireg sloja ljudi, osim ako ne radiš tursku sapunicu. Dakle, moja iduća emisija bit će na turskom, možda će onda svi biti zadovoljni. Ova emisija je krenula s idejom da doznamo nešto o Hrvatskoj i o ljudima koji žive oko nas, a nemamo ih priliku vidjeti, tako da mislim da smo ipak uspjeli.

NACIONAL: Koliko ste samokritični? – Mislim da samokritike nikad dosta. Tko nije samokritičan, ne može dugo trajati. Moj posao je najljepši na svijetu zato što radiš ono što voliš, zabavljaš se, upoznaješ puno ljudi, svaki dan učiš o ljudima i svijetu oko sebe… a, s druge strane, moraš paziti da svi budu zadovoljni i da sebe ne počneš doživljavati preozbiljno. Na tome, kao i na sklekovima, radim svaki dan.

Forsiranje krezubih baba

NACIONAL: Bilo je i kritika na forumu da u emisiji forsirate previše krezubih baba. – Šta da vam kažem, možda je to moj fetiš. Ovo je emisija u kojom mi stvarno snimamo sve što vidimo. Nitko od tih ljudi nije doveden iz Zagreba ili namješten na lokaciju nego je to sve stvarno zatečeno stanje. Šta možemo ako tamo žive takvi ljudi, a drugo, što ima loše u tome. Meni su bolji takvi iskreni ljudi koji ne skrivaju kakvi jesu nego oni koji imaju popravljene umjetne zube, Armani odijelo, a ispod toga su stoput truliji nego ta baka ili netko tko je bio u emisiji bez zuba. Takvi će ti prije dati konak, ručak ili, ako treba, svoju krv, nego netko na špici.

NACIONAL: Kad smo već kod foruma, ipak ima puno više pozitivnih nego negativnih komentara, a jedan vas je obožavatelj nazvao i dječovjekom. – Mislim da je to veliki kompliment. Svatko od nas ima u sebi dijete, a sad, neki se toga srame, neki skrivaju, neki misle da je bolje biti ozbiljan i da time dobivaju na vjerodostojnosti. Primijetio sam da svi moji prijatelji koji su bili u ratu nekako lakše prolaze probleme kad se zafrkavaju. Bili su u nekim užasnim situacijama i onda su shvatili da im upravo zafrkancija spašava život. Kad se meni dogodila tragedija s kćerkom, taj optimističan pogled na svijet pomogao mi je da ostanem psihički zdrav. Ali to nije nešto što ti možeš izabrati, ili si takav ili nisi takav. Nitko od nas ne bira kakav je, imaš neki čip u glavi koji te fura. Kaj je najčudnije, znam ja biti i ozbiljan. Ali ozbiljan sam samo u pristupu poslu.

Kupci Bjelorusi i Makedonci

NACIONAL: Iduće godine ćete navršiti 40 godina. Jeste li razmišljali kako ćete izgledati sa 65, hoćete li biti šaljivi djedica s bradom i štapom ili ćete postati preozbiljni? – Godine me ne zabrinjavaju, vidjet ćete u emisijama koje slijede, kako se čak i babe od osamdeset godina dobro zafrkavaju, čak više od muških. I to na primjer u Lici, mi prolazimo, a baka dobacuje s prozora: “Ej, momak!” Pa pita mene i gosta: “Jeste li vi muško ili žensko?”, pa udri po vicevima… Smisao za šalu je stvar karaktera, a ne godina. Kaj ja znam što će biti za 50 godina. Ali, ako me nisu ove ružnije stvari u životu natjerale da hodam smrknut okolo s obrvama i da svima na semaforu psujem mater… Neće ni godine.

NACIONAL: Jeste li za svoje emisije imali ponude iz inozemstva? – Ma kako ne. Prvo su zvali iz Srbije. Ukrajinci i Bjelorusi htjeli su kupiti licencu “Mjenjačnice”, Bosanci i Makedonci su kupili par serijala. Ali to sve ide preko RTL-a.

NACIONAL: Prije vaše emisije prikazuje se “Instruktor”. Što ćete napraviti ako se pokaže da je “Instruktor” smješniji od vas? – Ništa. Ne, nisam ljubomoran i normalno je da na telki svaka emisija ima svoju publiku. A “Instruktor” je super i nema razloga da ne bude gledan.

NACIONAL: Nećete ih dočekati negdje u mraku? – Ne, prejaki su, pa svi bildaju! Ili bih trebao Turkeiz sapunice sad napadati zato kaj su gledaniji od mene? Ljudi vole različite stvari, svak si izabere ono što voli. Greenday je meni fanstastičan, a moja stara ih ne može čuti. Po tome bi Green Day trebalo ukinuti zato što ih moja stara ne sluša. Uglavnom sam za miroljubivu koegzistenciju, peace brother!

BRKOVI NA IZLOGU, MURJAK IZA LEĐA

NACIONAL: Gledate li “Šeherezadu”? – Pratim, kak ne. Pratim i plačem. Sjednem navečer, uzmem kutiju čokoladnih bombona, hrpu maramica, zamotam se u dekicu…

NACIONAL: Biste li se prihvatili režiranja sapunice? – Zašto ne? Ili još bolje sitcoma. Ali moraju mi dati neko vrijeme. A ja obično imam dogovor na telki: “Odi fino lijepo na more, odmori se i dođi s novom emisijom.” I uvijek imam 16 upitnika nad glavom – kako se u isto vrijeme odmorit i donijet novu emisiju. Vani se to radi godinu, dvije, to je malo veći proces. Ali kad završim faks možda će me netko pozvati i kao redatelja, pa odgovoran sam, mlad, ustajem, dolazim na vrijeme, počešljan sam.

NACIONAL: “Slučajni turist” ide u deset epizoda. Pripremate li već nešto za sezonu projeće-ljeto? – Neki dan smo moj producent Hrvoje Osvadić i ja vidjeli da imamo 28 nerealiziranih ideja s konceptima emisija. Znači, imamo ih za šest televizija, tako da nema zime. No volio bih da netko drugi bude voditelj, netko jači, da može dočekati “Instrukora”…

NACIONAL: Tko bi vas mogao zamijeniti u ulozi voditelja? – Kaká, igrač Milana. Sad je ozlijeđen i ima dosta vremena. Već smo u neke pregovore krenuli. A i slični smo si i po stilu igre i po faci i po svemu.

NACIONAL: U ovoj emisiji putujete doslovce bez novca.  – Ali iza nas ipak ide druga ekipa koja snima pejzaže.

NACIONAL: Oni spavaju u hotelu, a vi na klupi. – Da, oni imaju novaca za spavanje u hotelu. To nam je backup za slučaj da stvarno ostanemo na cesti ili ak nas netko pokuša “iskoristiti”. Jer, znalo se desit da trebamo doći iz točke a u točku b u roku pet minuta. Ali pokušali smo maksimalno da sve bude spontano. Neki put emisija i trpi zbog toga. Ostaneš duže na Zlarinu i onda ne stigneš na Capri doći na feštu koja je krenula u 3, a mi dođemo u 8.

NACIONAL: Biti bez novca za vas nije ništa novo jer ne potječete baš iz bogate obitelji. – Moji starci su bili rastavljeni, ja sam živio s mamom i bakom u 39 kvadrata, ali je bilo zabavno. Tako da nisam neskroman, naučio sam se živjeti s 10 kuna. Mislim, moja stara se brinula za to, ja sam imao bezbrižno djetinjstvo. Ali, ono, nije sad baš da smo gazili po pršutima doma. Bilo je drugo vrijeme, ono, komunizam, nisi ni mogao i da si htio, rijetki su bili ti. Tada nije bilo tajkuna u Dugavama. A novci mi nisu neka napetost u životu. Možda sam imao sreće pa sam rano počeo raditi na telki dobro plaćene poslove, ali novac ti je više posljedica, ne uzrok, barem se meni čini.

NACIONAL: Jeste li, u vrijeme ovog divljeg kapitalizma jedan od onih koji osjećaju nostalgiju za “starim vremenima”? – E, to kad me danas pitaju, dođu ovi Francuzi pa pitaju zakaj se Jugoslavija raspala. Reko, Dugi, ’90-e smo frend i ja u Omladinskom nacrtali brkove s vanjske strane izloga u kojem je bila izložena njegova knjiga. I netko nas potapša po ramenu. Okrenem se, ono pandur. I opa u Đorđićevu, dva-tri šamara, dovedi staru. Zbog jednih brkova. To mi je recimo uspomena na socijalizam.

NACIONAL: Jesu li ljudi sretniji kad imaju manje novca? – To je definitivno tako. Vidio sam i kroz emisiju. Najbolji primjer su Kerum i Beskućnik, to su dvije krajnosti. Kerum koji je zaradio novaca i novaca i beskućnik koji bi te za 50 lipa riješio. Nijedan od njih se nije previše smijao, to je dosta ozbiljna emisija. Beskućnik gleda svakih 50 lipa, uzeo bi ti ih iz oka, i stalno je u nekoj brizi, a Kerum ima ima toliko posla, stalno ga zovu, da se ni on nema kad nasmijat. Najbolje je nama koji smo u sredini. Mi imamo vremena i za zafrkanciju i za druženje i za ekipu i za svoje guštove.

NACIONAL: Što točno radi vaša tvrtka “Sirovina i sinovi”? – Svašta, eksport, import, emajliranje kada, centralno grijanje. Nije, radim raznorazne filmiće, radio sam zadnje dvije godine božićne filmove za T-mobile, radio sam za Tedeschija par puta filmiće, za IBM, za Atlantic. A uz to preko te firme radim i ovu emisiju kao vanjsku produkciju pa RTL de facto to kupuje od “Sirovine i sinova”. Dao sam naslov po sebi. Ali me barem jednom dnevno nazovu: “Jel vi otkupljujete staro željezo?”

Dokaz hrvatske tolerantnosti

NACIONAL: Kako ste došli do svoje prve kamere? – Šaniranje, šibicarenje, godine i godine šibicarenja, šta da vam kažem. Ne, prvu kameru je imao moj kum Mario Alojzije Lubina, s kojim sam osnovao Televiziju Dugave. On me nazvao jedan dan: “Dugi, dobio sam kameru od staraca iz Švicarske.” Ja sam onak u tanđarolama istrčao van, dojurio iza njegove zgrade. Prvo sam gledao u kameru kao da je meteor pao iza zgrade. Tko je imao kameru u Dugavama ’89.? Onda sam se nakon par sati odvažio taknuti je. On je počeo snimati, ja sam odmah imao ideju za neki skeč.

NACIONAL: A kako to da ste kao perspektivni ruđerovac umjesto na Institutu za fiziku završili na televiziji? – Bio sam dobar u osnovnjaku i znate kak je to onda bilo. Starci ti kažu da se moraš upisati u najbolju školu. Onda probaš u MIOC koja je najbolja, ali te ne prime jer nisi kapacitet pa odeš u Ruđer. Onda završim Ruđer i hoću se upisati na Akademiju pa na kraju završim na Ekonomiji, čisto da doma starci ne plaču i da ne govore da sam baraba, da ne klečim na kukuruzu četiri godine. I onda iduće godine kad sam se opet htio upisati na Akademiju, već smo imali telku u Dugavama. Snimao sam, montirao, radio sam sve što volim i mislio, kaj ću sad na Akademiji sjediti u klupi, a ovdje imam praksu svaki dan.

NACIONAL: Zamijećeni ste bili već kad ste prešli na OTV u emisiju ‘Serbus, Zagreb’. Tko vam je tada bio uzor? – Uzori su mi bili Berislav Jelinić, Boris Jukić i Branko Uvodić koji me i doveo na OTV zato što je on bio iz Dugava, a nama su zatvorili telku u Dugavama. Branko Uvodić je kralj.

NACIONAL: A Pervan? – Pervan mi je bio smiješan, mislim, Pervan je unikatan. Za ono što on radi treba imati vrhunsku inteligenciju. Iz glave sipat, to je najteže, to ja nikad neću moći. Ja sve radim po šalabahterima ili mi snimatelj šapće. Ima uvijek ljudi koji misle da se istrošio, a ja im kažem: “Dugi, ajd probaj ti rokat iz glave kad se kamera upali.” Ali moji uzori su više bili frendovi, ekipa iz kvarta.

NACIONAL: Mislite li da su ljudi u Hrvatskoj netolerantni prema različitima? – Pa gledajte kakve političare toleriramo već desetljećima! Ajde vi sad recite jesmo li tolerantni?! Nema većeg dokaza od toga.