Fotograf i kolekcionar starih fotografija Zagreba govori o velikom priznanju engleske platforme Life Framer te otkriva zašto se bavi izradom fotografija gotovo zaboravljenim procesom mokre ploče kolodija

Robert Gojević, jedan od rijetkih aktivnih fotografa u svijetu koji se bave izradom fotografija procesom mokre ploče kolodija i albuminskim otiskom, dobitnik je međunarodne nagrade za uličnu fotografiju Zagreba, a u razgovoru za Zagreb News otkrio nam je detalje gotovo izumrle tehnike. Za taj proces se odlučio jer smatra da se jedino tako može očuvati vrijednost fotografije i vratiti se praksom u doba kada je fotografija bila svojevrsno alkemijsko čudo.

“Kako to obično biva, kad nešto ne štima u sadašnjosti, vraćamo se prošlim vremenima. Digitalno doba pojednostavilo je fotografiju do neslućenih razmjera, učinivši je pristupačnom apsolutno svima. Dakako, ta jednostavnost ima i svoju cijenu. Nitko više fotografe ne shvaća ozbiljno osim njih samih. Fotografije ima previše, svake minute broj joj se nekontrolirano povećava, a cijene padaju.

Čak i najbolje fotografije promatraju se nekoliko sekundi, o prosječnima i lošim da i ne govorim. Ljestvica izvrsnosti ili onih fotografija koje u nama izazivaju ushit podignuta je do nevjerojatnih visina, a da pri tome ne znamo je li to uistinu fotografija ili efekti i obrada. Velika većina ni ne pravi razliku između to dvoje. Situacija je identična filmskoj industriji. Apsolutno je sve moguće stvoriti i prikazati. Ono za što je naziv fotografija kreiran ne bi se uopće smjelo koristiti za ono što većina danas pod fotografijom podrazumijeva. Rana fotografija i digitalna fotografija jednostavno su nespojive.

Ne treba biti Nostradamus kako bi se predvidjelo daljnje degradiranje i srozavanje fotografije. Ako danas nemamo muzej fotografije, fotografske galerije, tržište i kolekcionare, agente i sve ono što bi uz fotografiju trebalo ići, kakvu tek sudbinu fotografiju očekuje u nadolazećim vremenima. U takvim okolnostima meni je jedini smisao u vezi fotografije bio povratak u procese nastale prije pojave fotografske industrije. Vratiti se praksom u doba kada je fotografija bila svojevrsno alkemijsko čudo dostupno malom broju ljudi”, objasnio je Gojević.

Engleska fotografska platforma Life Framer dodijelila mu je međunarodnu nagradu za najbolju uličnu fotografiju Zagreba

“To je moje zadnje međunarodno priznanje. Moju fotografiju izabrao je Bruce Gilden, ikona svjetske street fotografije, član cijenjene organizacije Magnum i uvrstio među izabrane pobjednike natječaja Street Life 2021 koji je organizirala ugledna engleska fotografska platforma Life Framer.

Riječ je o jednoj mojoj starijoj digitalnoj fotografiji iz vremena prije nego li sam se počeo baviti starinskim procesima. Fotografija mi je oduvijek bila vrlo draga pa sam je uz ostale iz projekta odlučio prijaviti na natječaj. Street fotografija nije baš moj stil fotografije, ali mi je jako drago da je uspjela postići uspjeh jer u pitanju su fotografi iz cijelog svijeta, a Life Framer je vrlo ugledan”, naglasio je Gojević.

Jedan je od kolekcionara ranih zagrebačkih fotografija, a neke fotografije su stare čak 160 godina.

“Kad se bavite jednom tako rijetkom i zahtjevnom fotografskom profesijom koja se ne uči u školama, a za koju su potrebne godine prakse, postajete prilično usamljena osoba. Ono što neizmjerno volite i čemu ste posvetili nevjerojatnu količinu energije, volje i novca drugi jednostavno ne mogu shvatiti. Nemate s kim razgovarati niti podijeliti svoje ushićenje, radost i oduševljenje. Ja sam taj problem pokušao djelomično riješiti skupljanjem naših ranih fotografija. Kad u ruci držim jednu takvu staru fotografiju, a neke su stare i po 160 godina koja je unikatna i ručno izrađena tehnikom koju i sam prakticiram, osjetim posebnu povezanost s tim fotografima. To je nešto što ne možete osjetiti s industrijskom fotografijom. Dirajući jednu takvu staru fotografiju dodirujete nešto što je taj fotograf izradio vlastitim rukama”, objašnjava Gojević od kud želja za kolekcionarstvom.

“Za razliku od fotografskih stručnjaka koji imaju samo teoretsko znanje, ja i praktično znam kakve su sve poteškoće, probleme i muke proživljavali naši rani fotografi kako bi napravili fotografiju. Osjećam strahopoštovanje, divljenje i razumijevanje prema njima. To je osjećaj potpuno nedostupan čuvarima naše fotografske baštine i prava je šteta što oni nisu u stanju bolje iskoristiti moju stručnost. Zagreb kao motiv sam izabrao jer sam rođen u Zagrebu”, dodao je.

Iako je domaćoj publici najpoznatiji po portretima poznatih i slavnih osoba, nastoji svojim projektima biti i društveno angažiran. Početkom ove godine objavljen je članak o Gojevićevu projektu Up for Down sa sve 24 fotografije i intervjuom u uglednom američkom časopisu Lenscratch, jednom od najboljih i najistaknutijih časopisa o fotografiji.

Kad smo ga pitali koji bi projekt posebno izdvojio, on se odlučio za projekt „Žene šute i skrivaju svoje lice“ koji je prošle godine osvojio Honorable Mention na 15th edition of the Julia Margaret Cameron Award u Španjolskoj.

“Projekt sam započeo kao osobni društveni aktivizam protiv partnerskog i obiteljskog nasilja. Radi se o nepravdi suvremenog života. U trenutku kada nasilje protiv žena postane vijest, najčešće je prekasno. Moje fotografije privid su mogućeg života, modrice nisu stvarne i ti su portreti simulacija stvarnosti. Nastojim ukazati na partnersko nasilje i nasilje u obitelji, koje je uvijek bolno i često smrtonosno. Čini se kako je svijet u kojem živimo postao neosjetljiv i bezosjećajan. Ovo je moj osobni, ljudski prosvjed, glas ljudskosti protiv svih oblika nasilja i prstom pokazujem na najgore slučajeve”, rekao je Gojević.