Profesor na Fakultetu političkih znanosti i bivši zamjenik političkog savjetnika za obranu predsjednika Stjepana Mesića govori o nabavi francuskih borbenih zrakoplova Rafalea i aktualnim raspravama oko njihove stvarne cijene

S Robertom Barićem, 55-godišnjim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i predavačem na Visokoj ratnoj školi iz međunarodnih odnosa i geopolitike, razgovarali smo o nabavi francuskih borbenih zrakoplova Rafalea i aktualnim raspravama oko njegove stvarne cijene. Barić je kao stručnjak bio zamjenik političkog savjetnika za obranu predsjednika Stjepana Mesića u oba mandata, kao stručnjak iz predsjednikova ureda sudjelovao je u izradi više strateških dokumenta iz područja obrane i nacionalne sigurnosti, a osvrnuo se i na aktualnu raspravu predsjednika Zorana Milanovića i Ministarstva obrane i na nedavni posjet premijera Andreja Plenkovića Kijevu u trenutku narastanja napetosti na ukrajinsko-ruskoj granici.

NACIONAL: Bili ste kritični prema kupnji francuskih borbenih zrakoplova Rafalea. Zašto?

Dassault Rafale je super borbeni zrakoplov, ali kod zemalja koje odlučuju o takvoj nabavi to nije ključni činilac. Svaka kupnja borbenih zrakoplova je i geopolitički motivirana. Gleda se kako će se kroz kupnju takvog skupog oružanog sustava jačati veze sa saveznikom ili strateškim partnerom.

NACIONAL: Nije li zato i sklopljen ugovor s Francuskom o strateškom partnerstvu?

Ostavimo na trenutak to novo strateško partnerstvo po strani. Primjeri Australije, Italije, Nizozemske, Velike Britanije, a odnedavno i Finske i Švicarske su primjeri nabave borbenih zrakoplova od SAD-a kao ključnog saveznika ili partnera. Nabavu diktiraju i druga dva elementa, a to je namjena zrakoplova i zadaće u kojima će se koristiti. Zašto je Australija odlučila kupiti podmornice od Amerike, a ne od Francuske? Zato što njihova obrambena strategija podrazumijeva eliminaciju svih vanjskih prijetnji daleko od obale Australije. To je preventivno obrambeno djelovanje pri čemu je važno razvijanje pomorskih, a posebno zračnih snaga. Australci primarno gledaju na Kinu, jer su se kinesko-australski odnosi narušili u zadnje tri godine. Prije toga bili su gotovo idilični. Zato su im potrebni i borbeni zrakoplovi sposobni zaustaviti neprijateljske pomorske i zračne snage daleko od teritorija Australije.

NACIONAL: Australija je ipak daleko od Europe.

Pogledajmo onda primjer susjedne Italije koja balansira između SAD-a i EU-a, ali nabavili su zrakoplove F-35 koji imaju jasnu namjenu. Italija ne razmišlja samo o obrani svog teritorija, nego računa i s izvođenjem vojnih operacija upravljanja krizama na istočnom Sredozemlju uključujući i Jadran. Njihova dva nosača aviona projektirana su baš za djelovanje na području Jadrana i istočnog Sredozemlja. Lovci F-35 nabavljeni su da se mogu koristiti s nosača zrakoplova, ali i za djelovanje iz improviziranih baza na kopnu u ovom području. Uz stratešku dimenziju uvijek postoji i jasna namjera za što će se novi zrakoplovi koristiti. Grčka je sada kupila francuske Rafalee, ali kupit će i američke F-35. Grčka već desetljećima kao i Ujedinjeni Arapski Emirati ima strategiju istovremenog kupovanja borbenih aviona i od Amerike i od Francuske.

‘Čudno je kako je premijer izjavio da će Rafalei biti sredstvo strateškog odvraćanja. Taj koncept ima samo jedno značenje, a to je odvraćanje napada prijetnjom upotrebe nuklearnog oružja’

NACIONAL: Što je problem u Hrvatskoj s kupnjom Rafalea i potpisanim strateškim partnerstvom s Francuskom?

Strateško partnerstvo je jasno definirano u međunarodnim odnosima. To su bliske veze na vojnom, političkom i ekonomskom području. Zemlje su tada spremne dijeliti rizike i gubitke, ali i dobitke u djelovanju. S Francuskom dosad nismo imali naročite odnose, a sada odjednom sklapamo strateško partnerstvo. Koje interese time želimo ostvariti u Europi, ali i u regiji? Što Hrvatska dobiva time? Čim smo kupili Rafalee francuska ministrica obrane izjavila je da time Hrvatska prihvaća francusku viziju autonomne Europe. Okrećemo li time leđa Americi i Njemačkoj? Prije tri godine govorilo se da sklapamo strateško partnerstvo s Izraelom kada je bila aktualna kampanja za kupovinu F-16 Barak, a ta je priča propala.

NACIONAL: Zar Rafalee nećemo koristiti za vlastitu obranu, kao i za djelovanje u okviru NATO-a? Situacija u regiji i dalje je nestabilna.

Svaka zemlja mora imati definirane zadaće koje će izvoditi borbeni zrakoplovi. Je li ideja samo obrana suvereniteta Hrvatske? Je li namjera djelovati i u međunarodnim operacijama NATO-a? Onda se treba definirati hoćemo li ići u zračne ekspedicijske operacije. Hoćemo li organizirati zračnu obranu u regiji s partnerima? Takva je mogućnost postojala sa SAD-om, ali ona nikada nije ostvarena. Hoćemo li ići u izvođenje dubokih udara na potencijalnog protivnika, ali tko je onda protivnik? Čudno je kako je premijer Plenković izjavio da će Rafalei biti sredstvo strateškog odvraćanja. Koncept strateškog odvraćanja u međunarodnim odnosima već 76 godina ima samo jedno značenje, a to je odvraćanje napada prijetnjom upotrebe nuklearnog oružja. Naravno da mi to ne planiramo. Ova izjava ukazuje da Hrvatska nema definiranu namjenu i zadaće upotrebe Rafalea. Izgleda da će se izvoditi samo neke osnovne zadaće, a to je zračno izviđanje, presretanje, bliska zračna potpora, ali se onda postavlja pitanje jesu li nam za to trebali Rafalei ili smo mogli odabrati jeftinije rješenje.

NACIONAL: Jesmo li kupili dovoljan broj Rafalea?

To pitanje nitko nije pokušao objasniti. Ništa se ozbiljno ne može raditi bez dvije eskadrile aviona. U vojsci vlada pravilo, a to posebno vrijedi za ratne brodove i zrakoplove, da je trećina sredstava u upotrebi. Druga trećina je na uvježbavanju, a trećina u različitim stupnjevima održavanja i modernizacije. S 12 Rafalea, što je jedna eskadrila, imat ćemo samo od tri do četiri aviona spremna za djelovanje u svakom trenutku. Što se s tim možete uraditi? Vrlo malo. Zato se kupuju dvije eskadrile. Do čega dovodi loše planiranje kupnje borbenih aviona pokazuje primjer Austrije.

 

 

NACIONAL: U kakvom je problemu Austrija?

Austrija je unazadila svoj sustav obrane lošom kupnjom europskih lovaca Eurofighter Typhoon, a bojim se da i Hrvatska s Rafaleima ide u tom smjeru. Najprije je planirana kupnja 24 zrakoplova plus 6 kasnije, a onda je broj smanjen na 18, potom na 15 aviona. Sada je u upotrebi samo od 6 do 8 zrakoplova koji se koriste za air policing samo od 8 sati ujutro do 16 sati poslijepodne. Od kupljenih zrakoplova dva su kanibalizirana, jer je nabavljena najstarija varijanta s ograničenim sposobnostima radi uštede. Početkom 2020. tadašnji austrijski ministar obrane Thomas Starlinger ispričao se austrijskoj javnosti zbog problema koji su rezultat smanjenja obrambenog proračuna i problematične kupnje Typhoona. Time su odloženi kompletni programi modernizacije austrijskih oružanih snaga u vrijednosti od 16 milijardi eura. Vidite što se događa kada donesete pogrešnu odluku.

NACIONAL: Mislite li da je i hrvatska vlada donijela pogrešnu odluku?

Bojim se da smo donijeli odluku, a da nismo razmislili o svim njezinim posljedicama. Tu bih spomenuo i pitanje dodatnih 200 milijuna eura kao razliku od početne cijene od 999 milijuna eura, koju je bio javno obznanio premijer Andrej Plenković.

NACIONAL: Je li netko uzeo proviziju, na što je posumnjao predsjednik Zoran Milanović? Zašto predsjedniku nije poslan na uvid ugovor o kupnji Rafalea?

Zašto predsjedniku nije poslan ugovor ne znam. To nije normalno. Ali mislim da nitko nije uzeo pinku, kako se u žargonu naziva provizija. Javnosti nije objašnjena činjenica da kod nabave zrakoplova postoje dvije cijene. Prva je sama nabavna cijena zrakoplova u koju se uračunava sve, uključujući i indeksaciju i PDV te kompletni paket opreme i usluga. U hrvatskom slučaju dana je samo temeljna cijena bez ovih stavki, a što je tome dodano nije objavljeno. Tvrdi se da je to poslovna tajna, a to je bila prilično čudna izjava. Pogledajte što se dogodilo u Finskoj prilikom kupnje 64 američka zrakoplova F-35. Pentagon ima agenciju DSCA koja objavljuje sve detalje o prodaji američkog naoružanja. Krajem 2020. i prije finske odluke bilo je sve objavljeno, kao i sadržaj cjelokupnog paketa. Vrste i količina projektila, oprema, potpora i obuka te cijena cijelog paketa od 12,5 milijardi dolara. Sve je to javno dostupno. Isto je bilo i u slučaju prodaje lovaca F-16 Slovačkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. Grčka je objavila svoj ugovor o kupnji Rafalea, a čak je o tome raspravila u parlamentu. Nonsens je da je to tajna. Iza ovoga se krije još veći problem stalnog degradiranja obrambene transparentnosti u Hrvatskoj, što otvara mogućnost degradiranja civilno-vojnih odnosa i prikrivanje stvarne situacije u Oružanim snagama.

NACIONAL: O čemu se točno radi kod ove razlike u cijeni?

Vjerojatno je premijer Plenković navođenjem osnovne, a ne pune cijene želio u javnosti napraviti utisak da je njegova vlada jeftino kupila moderni borbeni avion. Ali u cijeni od 999 milijuna eura nije spomenuo dodatne troškove. Evo i konkretnog primjera. Jedan projektil AIM-9X Sidewinder košta 472.000 dolara, ali cijena sa svim dodatnim troškovima se redovno kreće od jedan do dva milijuna dolara. Zašto? Toj se cijeni onda dodaje PDV, troškovi održavanja, rezervni dijelovi, obuka posada, sustavi za održavanje. Dijelovi projektila vrlo su osjetljivi i često se moraju mijenjati. Kada se sve to složi američka mornarica je 2018. taj projektil platila 472.000 dolara, a Belgija za isti projektil platila je višestruko više, 1,7 milijuna dolara. Cijena ovisi i o tome koliko se projektila naručuje.

‘S 12 Rafalea, što je jedna eskadrila, imat ćemo samo od tri do četiri aviona spremna za djelovanje u svakom trenutku. Što se s tim možete uraditi? Vrlo malo. Zato se kupuju dvije eskadrile’

NACIONAL: Kako objašnjavate tu cijenu u hrvatskom slučaju?

Tu je riječ o onoj drugoj cijeni, a to je ukupna cijena korištenja novog zrakoplova u razdoblju od 30 godina. U ovu cijenu ulaze godišnji troškovi korištenja lovca, cijena leta, gorivo, održavanje, priprema infrastrukture, obuka posada. Ovi elementi su pomiješani s prvom cijenom, ali stvarna procjena nikada nije objavljena. Ona je višestruko veća od nabavne cijene. Tako je Danska platila 27 lovaca F-35 3,1 milijardu dolara, ali i objavila procjenu da će ukupna cijena korištenja biti veća od 6,5 milijardi dolara.

NACIONAL: Nakon povratka iz prošlotjednog iznenadnog posjeta Kosovu ministar obrane Mario Banožić izjavio je da „pruža ruku“ pomirenja predsjedniku Milanoviću. Kako ocjenjujete taj Banožićev potez? Kako tumačite i činjenicu da je pozvao načelnika Glavnog stožera Roberta Hranja koji nije bio u njegovoj pratnji, ali će biti u pratnji Milanovića? Predsjednik će za božićnih blagdana posjetiti hrvatske vojnike u sastavu KFOR-a na Kosovu. Zašto je ministar išao na Kosovo, je li htio preduhitriti predsjednika?

Ministar je išao sam na Kosovo, a sada u posjet hrvatskim vojnicima odvojeno odlaze Milanović i Hranj. Taj ministrov posjet stavio bih u kontekst aktualnih sukoba između Pantovčaka i Ministarstva obrane, a jasno je da u tom sukobu iza ministra Banožića stoji predsjednik Vlade Plenković. To je nastavak svađe koja svima počinje ići na živce. Postaje bespredmetna. Umjesto da imamo koordinirano djelovanje predsjednika, premijera, ministra obrane i drugih ministara na području obrane, imamo svađu po sistemu „ja sam bolji od tebe“. To nema smisla.

NACIONAL: Može li ministar obrane u tim pitanjima biti „bolji od predsjednika“? Nije li ipak predsjednik prema Ustavu zapovjednik Oružanih snaga?

Tu postoji problem nadležnosti koji nikada nije riješen između predsjednika i Banskih dvora u području vanjskih poslova, obrane i generalno nacionalne sigurnosti. On se pojavio nakon ustavnih promjena 2000. Tada je trebalo zakonom regulirati stanje nakon promjene Ustava. To bi značilo precizno definirati ovlasti predsjednika, premijera te obveze vezane za imenovanje ministra obrane jer ga postavlja premijer, ali ministar obrane odgovara i predsjedniku države. Doduše, Ustav se može različito čitati i to je sada postao problem. I za vrijeme predsjednika Mesića postojale su velike trzavice između predsjednika i tadašnjeg ministra obrane Berislava Rončevića. To sam osobno gledao jer sam u to vrijeme bio pomoćnik predsjednikova savjetnika za obranu.

NACIONAL: Je li taj spor između predsjednika Mesića i ministra riješen na kraju smjenom ministra obrane Rončevića?

Tada je u Hrvatskoj postojao strateški cilj koji se trebao ostvariti. To je bio ulazak Hrvatske u NATO. Ta činjenica jako je moderirala i razinu mogućih sukoba. Postojale su konzultacije između predsjednika i premijera oko toga koga bi trebalo postaviti za ministra obrane. Stvari su se nastojale riješiti tiho, bez izlaska u javnost, a to je funkcioniralo. Ured predsjednika je bio korektiv događajima u obrambenom sustavu i bio je uključen u sve glavne programe, od ulaska u NATO do nabave, a predsjednik je intervenirao kad je trebalo.

Kad je došao predsjednik Ivo Josipović ta je uloga bila izgubljena, a onda je baš za vrijeme Milanovićeve vlade ministar obrane Ante Kotromanović promijenio Zakon o obrani tako da je izazvao ovu situaciju protiv koje se sada bori Milanović kao predsjednik. To se tada reflektiralo i kroz sukob premijera Milanovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović oko one vojne parade prilikom obilježavanja obljetnice Oluje 2015. Raspravljalo se hoće li se ta parada održati u Zagrebu ili u Kninu, a na kraju je pobijedio prijedlog Zorana Milanovića. On je inzistirao na Zagrebu. Nije uređeno tko, što i kako radi u području obrane i nacionalne sigurnosti. Ako ne postoji suglasnost između Pantovčaka i Markova trga, a sada ne postoji veći strateški cilj, onda se događa situacija koja izaziva podjele i u obrambenom sustavu.

 

NACIONAL: Odražava li se to na strateške ciljeve Hrvatske?

Za Mesićeva mandata to se nije odražavalo na strateške ciljeve, ali koji su strateški ciljevi Hrvatske danas? To bih i ja volio znati. Hrvatska nije definirala što bi ona željela u obrambenom djelovanju u okviru Europske unije i NATO-a. Članice NATO-a danas se dijele na skupinu zemlja proatlantista, a to je cijela srednja i istočna Europa i mnoge stare članice EU-a poput Njemačke, Nizozemske i Danske koje smatraju da nije moguća obrana Europe bez američke pomoći. Druga skupina balansira između Washingtona i Bruxellesa, a u njoj su južne zemlje poput Italije, Španjolske, Portugala i Grčke. U toj su skupini i bivše neutralne zemlje kao što su Austrija, Finska i Švedska. Francuska je usamljena s idejom o strateškoj autonomiji Europe. Pariz bi želio vidjeti izlazak Amerike iz europske obrane. Ta pozicija Francuske formirana je još prije De Gaullea, za vrijeme Četvrte republike. Razlaz između Amerikanaca i Francuza dogodio se kada je američki predsjednik Truman odbio podržati francuske ambicije očuvanju kolonijalnog carstva krajem četrdesetih godina. Tada je De Gaulle oblikovao koncept nezavisnosti Europe, a tu degolističku politiku su nastavili i svi kasniji francuski predsjednici.

NACIONAL: Kakva je pozicija Hrvatske u tom okviru?

Osim općih, načelnih izjava koje ne znače ništa, Hrvatska ne daje nikakvu naznaku za što se ona zalaže. Hrvatska je imala šansu biti glavni strateški partner Amerike u regiji u više navrata, a nikada se nije do kraja izjasnila.

NACIONAL: Je li američko-hrvatsko partnerstvo bilo uspostavljeno za vrijeme Oluje, ali i kasnije u vrijeme priprema za ulazak u NATO? Tada je bila uspostavljena suradnja kroz formiranje skupine zemalja okupljene oko Američko-jadranske povelje u kojoj su uz Ameriku i Hrvatsku bile Albanija i Sjeverna Makedonija.

Točno je da je Hrvatska dosad napravila dva strateška partnerstva koja su donijela rezultate. Prvo je bilo s SAD-om 1994. kada je Clintonova administracija odlučila iskoristiti Hrvatsku kao proxy agenta za djelovanje u regiji. Tada je Clintonova administracija rekla predsjedniku Franji Tuđmanu da se pomiri s Izetbegovićem u Bosni i Hercegovini i da će profitirati od toga. MPRI, američka privatna tvrtka, bila je angažirana na školovanju hrvatskih časnika. Radila je to na temelju dopuštenja američke vlade. To je bilo posredno djelovanje bez izravnog uplitanja Washingtona u sukobe. Mislite li da bismo mogli krenuti u Oluju da nismo dobili zeleno svjetlo od Washingtona? To strateško partnerstvo spasilo nas je i od tada mogućih sankcija Europske unije. Razvoj odnosa nastavljen je i nakon rata. Uslijedilo je razdoblje napetosti u drugoj polovini 90-ih jer Washington nije odobravao autoritarno ponašanje hrvatskog predsjednika Tuđmana. Nakon poboljšanja odnosa, između 2000. i 2003. došlo je do velikog zahlađenja zbog hrvatskog neslaganja po pitanju američkog djelovanja u Iraku. O pogoršanju odnosa govorila je i činjenica da je Washington tada pokušavao uspostaviti strateško partnerstvo sa Srbijom. Na našu sreću, Beograd je svojom politikom to spriječio i odnosi su ponovno normalizirani nakon 2006. Ali činjenica je da Hrvatska nikada nije uspjela iskoristiti rezultate odnosa sa SAD-om.

NACIONAL: Spomenuli ste dva strateška partnerstva Hrvatske. Osim sa SAD-om, s kojom je zemljom bilo to drugo strateško partnerstvo?

S Njemačkom je strateško partnerstvo bilo ključno u pitanju pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Koliko su ta partnerstva važna bilo je vidljivo krajem 2008. kada je Slovenija u zadnji trenutak htjela zaustaviti ulazak Hrvatske u NATO. Tada je Washington postavio Ljubljani ultimatum. Poručili su Ljubljani: želimo ratificirani sporazum o pristupanju Hrvatske NATO-u do početka ožujka 2009., a ako to ne učinite onda ćemo drugačije razgovarati.

Slovenija je onda ratificirala sporazum o hrvatskom ulasku u NATO. Partnerstvo s Njemačkom je bilo uspostavljeno oko ulaska u Europsku uniju. Hrvatska je ušla u EU u zadnjem trenutku. Prilikom proslave ulaska Hrvatske u EU u Bruxellesu sam u razgovoru s njemačkim kolegama čuo konstataciju: „Što mislite da biste ušli da nije bilo njemačke intervencije? Zbog situacije u pravosuđu mogli bismo vas blokirati još 20 godina“. To je značaj strateških partnerstava, a hrvatska diplomacija nije sposobna kapitalizirati partnerstvo sa SAD-om i Njemačkom zadnjih 20 godina, bez obzira na to koja je vlada bila na vlasti.

‘Koncept mirne reintegracije Donbasa i Luganska nije moguće napraviti na temelju modela reintegracije Podunavlja jer u hrvatskom slučaju Beograd nije imao drugog izbora nego pristati na reintegraciju’

NACIONAL: Nakon nedavnog dvosatnog videorazgovora Joea Bidena i Vladimira Putina, ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba izjavio je da je taj razgovor omogućio „odvraćanje i deeskalaciju“ napetosti na rusko-ukrajinskoj granici. Podgrijava li se to ponovo hladnoratovska atmosfera?

Ono što je prethodilo razgovoru predsjednika SAD-a i Rusije još nije puna obnova hladnog rata, a još manje kriza na razini kubanske raketne krize 1962. Tada je prijetio nuklearni sukob između SAD-a i Sovjetskog Saveza zbog pokušaja da SSSR na Kubi instalira svoj nuklearni arsenal. Trenutno čak nema ni mogućnosti rata u Europi. Ovdje se radi o složenoj geopolitičkoj igri koju vodi Rusija u Ukrajini.

NACIONAL: Kako u kontekstu te geopolitičke igre na granici Ukrajine i Rusije gledate na recentni posjet premijera Andreja Plenkovića Kijevu s ponudom koncepta mirne reintegracije za odmetnute pokrajine Lugansk i Donjeck? Može li se taj koncept provesti bez suglasnosti Moskve? Postoji li mogućnost slanja hrvatskih vojnika i u kojim okolnostima?

Koncept mirne reintegracije Donbasa i Luganska nije moguće napraviti na temelju modela reintegracije hrvatskog Podunavlja. U hrvatskom slučaju Beograd nije imao drugog izbora nego pristati na reintegraciju. Ekonomski devastirana, izolirana i oslabljena Srbija je morala pristati na povratak hrvatske vlasti, posebno zato što je iza Zagreba snažno stajao Washington. U sadašnjem slučaju nema nikakvih uvjeta za provedbu takve reintegracije u ukrajinskom slučaju. Putin je u više navrata odbio slanje međunarodnih snaga na rusko-ukrajinsku granicu, a istovremeno inzistira na ispunjavanju odredbi sporazuma Minsk 1 i 2 koji su povoljni za rusku stranu. Zato nema nikakve šanse da bi Putin dao pristanak za model reintegracije koji ide protiv ruskih interesa. A time nema ni šanse za slanje hrvatskih vojnika u okviru međunarodnih mirovnih snaga na ukrajinsko-rusku granicu.

NACIONAL: Što se krilo u pozadini razgovora Bidena i Putina?

U javnosti je taj razgovor bio predstavljen tako da je ruska strana bila upozorena na visoku ekonomsku i političku cijenu u slučaju invazije na Ukrajinu. Međutim, NATO ne može, niti želi braniti Ukrajinu, jer Ukrajina nije članica zapadnog vojnog saveza, pa ne spada pod članak 5 Sjevernoatlantskog ugovora koji regulira kolektivnu obranu u sklopu Saveza.

NACIONAL: Ako nije riječ o potencijalnoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, čemu onda koncentracija ruskih postrojbi prema granici s Ukrajinom?

Treba poći od ruskih motiva za porast napetosti prema Ukrajini. U Rusiji oduvijek ističu vojnu dimenziju i sigurnost u međunarodnim odnosima. To je temelj velike strategije Rusije koja postoji stoljećima, a temelji se na teritorijalnom širenju radi postizanja sigurnosti. Danas se Rusija ne može teritorijalno širiti pa sada u modificiranoj strategiji Rusija ne želi da Ukrajina na bilo koji način prijeđe na zapadnu stranu. Prema toj modificiranoj ruskoj strategiji, Ukrajina mora ostati tampon zona između Moskve i ostatka Europe.

NACIONAL: Slično je bilo i s Gruzijom u Crnomorskom bazenu i području Kavkaza, gdje je Gruzija platila cijenu izdvajanjem Južne Osetije i Abhazije, nekadašnjih sovjetskih pokrajina.

Da, to se dogodilo Gruziji. To je ruski cilj, iako su u pitanju i šire igre. Rusija ne želi izravno vladati, već sačuvati politički utjecaj nad Ukrajinom. S aneksijom Krima je gotova priča. Ukrajina nikad više neće vratiti Krim. To znaju svi, pa i Ukrajinci. Iako Krim kopnom nije neposredno vezan za Rusiju, sada je napravljen i most koji Rusiju povezuje s Krimom, čime je osigurana i opskrba Krima potrebnim energentima: strujom i prirodnim plinom.

‘Umjesto da imamo koordinirano djelovanje predsjednika, premijera, ministra obrane i drugih ministara na području obrane, imamo svađu po sistemu ‘ja sam bolji od tebe’. To nema smisla’

NACIONAL: Je li onda Putinov cilj da u Ukrajini dođe netko poput bivšeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča? Janukovič je u prvom izbornom krugu dobio čak 49 posto glasova, da bi u drugom krugu uspio pobijediti Juliju Timošenko, ali su ga kasnije srušile demonstracije na Majdanu, glavnom trgu u Kijevu.

Rusima nije potrebno dovoditi na vlast bilo koju imitaciju Janukoviča. Putinov glavni cilj je da Ukrajina postane kao Gruzija, Moldova i Azerbajdžan, prostor „zamrznutih sukoba“. Dok u tim zemljama postoje zamrznuti sukobi nema šanse da one uđu NATO ili Europsku uniju. Putin čak ne želi ni dvije pogranične ukrajinske pokrajine Lugansk i Donjeck. Rusi žele da se u Ukrajini napravi takav preustroj države u kojem će biti nekoliko federalnih jedinica, koje će se morati međusobno složiti u svakom vanjskopolitičkom koraku. Putin je svjestan da će Rusija ekonomski, sigurnosno i politički dominirati u istočnom i južnom dijelu Ukrajine, a Zapad u njenom središnjem i zapadnom dijelu.

NACIONAL: Govore li u prilog ovoj vašoj tezi i sporazumi iz Minska koji su trebali zaustaviti sukobe u području Luganska i Donbasa u Donjeckom bazenu?

Kada se pogledaju sporazumi Minsk 1 i Minsk 2 to su prvi koraci u smjeru podjele utjecaja u Ukrajini, jer omogućavaju veliku političku anatomiju Donbasa i Luganska. To su jako nepovoljni sporazumi za Ukrajinu, posebno Minsk 2. Petro Porošenko, bivši ukrajinski predsjednik, morao je pristati na to, ali nikada nije implementirao te sporazume, a to ne želi ni sadašnji predsjednik Volodimir Zelenskij. Putinov prvi cilj je da Ukrajina ostane u toj sivoj zoni između Moskve i NATO-a/EU-a. Drugi cilj mu je da se implementira sporazum Minsk 2, jer bi to bio prvi korak prema federalizaciji Ukrajine, a treći cilj je da Rusija dobije konkretna jamstva da se NATO neće dalje širiti.

NACIONAL: Kakva će sada biti politika američkog predsjednika Bidena prema Rusiji?

Dat ću vam tumačenje koje nije rasprostranjeno, ali je vrlo zanimljivo. Institut Jamestown Foundation i Carnegie centar u Moskvi dali su objašnjenje tekućih događaja uključujući i vojni element. O čemu se radi? Prema tim tumačenjima, već u travnju Bidenova administracija je odlučila da spusti lopticu u odnosima s Rusijom. Zašto? Biden ima veliki unutrašnji problem u strahovitoj polarizaciji između demokrata i republikanaca koji sprječava ambiciozni demokratski program unutrašnjeg socijalnog i ekonomskog preustroja SAD-a pod nazivom Build Back Better Framework. Bidenu ne odgovora dalje zaoštravanje sukoba s Rusijom, jer već ima geopolitički sukob s Kinom koji ne može izbjeći. Zato pokušava smanjiti tenzije oko Ukrajine između Washingtona i Moskve. Prema ovim tumačenjima Bidenova administracija je već na proljeće odlučila za sada zaustaviti sukob s Moskvom kako bi se fokusirala na Kinu. Stoga je privremeno Biden spreman podržati zamrzavanje statusa Ukrajine kroz slanje poruke da ukrajinsko članstvo u NATO-u u ovom trenutku ne dolazi u obzir.

NACIONAL: Kako je na to reagirao Kijev?

To se ne sviđa Ukrajini koja kritizira SAD i Njemačku zbog nedovoljne ekonomske i obrambene potpore. Biden je i načelno dao potporu ruskim zahtjevima za provedbom sporazuma Minsk 1 i 2. No Washington zna da Zelenskij neće provesti te sporazume zbog političke cijene koju bi platio. Po pitanju daljeg širenja NATO-a na istok Washington neće dati nikakva jamstva Moskvi. Ako bi se takva jamstva dala, to bi spriječilo buduće članstvo u NATO-u ne samo bivših sovjetskih republika već eventualno i Švedske i Finske. Kao utješnu “nagradu” Putinu Bidenova administracija je zaustavila napore za sprječavanjem rada plinovoda Nord Stream 2, no i ta se odluka uvijek može promijeniti.

NACIONAL: Kako na to gleda Moskva?

Putin je svjestan tih činjenica. Zato od proljeća ove godine izvodi konstantni vojni pritisak na Ukrajinu. To može uraditi zato što je u zadnjih šest godina napravljen veliki premještaj ruskih snaga iz baza u unutrašnjosti Rusije na nove lokacije u blizini granice s baltičkim državama i Bjelorusijom, Ukrajinom i Kavkazom. Tako može stalno održavati pritisak kroz brzo rotiranje postrojbi bez njihova velikog zamaranja, a ako je potrebno može brzo napraviti koncentraciju snaga i za stvarnu invaziju u Ukrajini. To za sada ne namjerava uraditi zbog visoke političke i ekonomske cijene takvog koraka te činjenice da bi to dovelo do revitalizacije NATO-a koji je ponovno u krizi. Ovi stalni vojni manevri predstavljaju i poruku Zapadu – pregovarajte sa mnom ili riskirate novi europski rat. To naravno nije njegov cilj, ali ovaj vojni pritisak će se nastaviti. No uvijek postoji i opasnost iznenadne vojne eskalacije koju ne želi ni jedna strana.