Da se robotaksi, na poziv Rimca, iz backstagea na pozornicu dovezao sam, bilo bi to pokazivanje jednog postotka sposobnosti ugovorene autonomne vožnje 5. razine, a pokušaj fingiranja daljinskim upravljanjem, bez imalo autonomnosti, prevara je par excellence. To je sada ozbiljan problem…

Autor: Željko Marušić

Predstavljanje prototipa robotaksija, 28. lipnja 2024. u Rimčevom kampusu u Sv. Nedelji, bio je nespretno izrežiran performance. Najvažniji ‘trik’ nije uspio! Mate Rimac, u maniri velikog mađioničara, publici je u prvi plan stavio i pompozno želio prikazati ono što nije važno, a trebalo je izazvati ‘wow’ efekt: atraktivan naziv robotaksija, kao novi naziv cijelog projekta, atraktivan vanjski i unutrašnji dizajn (s kontraproduktivnim luksuznim opcijama te podoptimalnom funkcionalnošću i sigurnošću).

Ali, avaj, najvažniji dio, koji je trebao biti skriven od publike, prebacivanje skrivenog zeca ispod odjeće pod šešir, koji je prethodno prikazan kao prazan, nije uspio. Zec je, naočigled svih, usred izvođenja trika, obasjan atraktivnom rasvjetom, iskočio iz odjeće pobjegao iz dvorane.

Naime, robotaksiju, ugovorenom da može voziti potpuno autonomno (5. razina) u normalnom prometu, sposobnost autonomne vožnje najvažnije je svojstvo, praktički jedino bitno, jer drugo (komfor, sigurnost, funkcionalnost) se podrazumijeva. Slikovito, kad pacijenta vode na operaciju karcinoma, nije važno da je soba za anesteziju opremljena osvijetljena željenom bojom i intenzitetom svjetla te mirisom po ukusu pacijenta, nego da su stvoreni bitni uvjeti da operacija uspije.

Minimum potrebnog za prezentaciju robotaksija, dvije godine prije konačnog (produljenog) roka za isporuku serije robotaksija sposobnih samostalno voziti i upravljati zagrebačkim ulicama bilo je da pokaže kako autonomno vozi prometnicama u okviru Rimčevog kampusa.

ŽELJKO MARUŠIĆ: Prezentacija robotaksija bila je performance – pokazano je nevažno, a od bitnoga – ništa

Bilo bi to niti 10 posto ugovorenih značajki autonomne vožnje, ali bi ipak bilo nešto, što bi ulijevalo nadu u ozbiljnost i kvalitetu konačne izvedbe. No Mate Rimac je odlučio pokazati kako robotaksi, na njegov poziv, iz backstagea sam dolazi na pozornicu, a to nije niti jedan posto ugovorene sposobnosti autonomne vožnje. Neozbiljno i neodgovorno, zaključak je bio u prvom trenu, a kad ni to nije uspjelo, sve je ispalo kao traljavo izveden performance.

Nažalost, po Rimca, kamere su uhvatile čovjeka iza zastora s joystickom. Ukazivalo je to da robotaxi pretencioznog naziva Verne ni za djelić autonomnosti. Kad je, na pritisak novinara iz tvrtke u Sv. Nedelji to i priznato, tada ključna riječ postaje prevara, a cijeli performance pretvara se u –  bezobrazluk!

Video o razvoju Vernea, koji je nakon neuspješne prezentacije prezentiran javnosti, također nije pokazao ništa bitno od mogućnosti autonomne vožnje te djeluje poput političkog spota u predizbornoj kampanji:

Otkrio je i dodatne kontroverze cijelog projekta, prvenstveno sigurnosnu redundanciju sustava upravljanja ‘by wire’, kakav je, na hardverskoj razini, predstavljen 2000., pa još ne omogućava primjenu u tržišnim automobilima.

Previše je rizika da banalni kvar samo jednog dijela upravljačkog mehanizma izazove  opasnu, pogibeljnu situaciju. Tko će homologirati upravljački sustav bez sigurnosne redundancije, kakvu ima klasičan mehanički upravljački sustav s upravljačkim trapezom?!