Ivan Rimac, politički analitičar i profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu kazao je da se sad već pomalo kristalizira koje bi opcije mogle doći u obzir za formiranje većine.

“Kao glavni partner HDZ-a se nameće Domovinski pokret (DP), stranka koja je načelno po porukama bila nešto desnija od HDZ-a i koja je obilježena dosta jakim nacionalističkim stavovima, u nekim elementima čak i protueuropskim, kao i negiranjem ili bolje rečeno šovinizmom prema srpskoj nacionalnoj manjini”, kaže on za DW.

S time da ni to ne bi bilo posve dovoljno budući da DP ima 14 zastupnika. Kao drugu mogućnost Rimac navodi koaliranje HDZ-a sa svim zastupnicima nacionalnih manjina. No ni to ne bi bilo dovoljno za većinu u parlamentu pa bi HDZ, objašnjava, morao „pokušati razbiti tu skupinu Domovinskog pokreta koja nije previše homogena i iz te skupine izvući pet do šest zastupnika i tako formirati većinu”.

“U tom slučaju bi HDZ bio u komfornoj situaciji jer ne bi imao ucjenjivački element unutar koalicije, za razliku od situacije da prihvati cijeli Domovinski pokret, kao partnera koji u nekim elementima ide preko granica onoga što bi Andrej Plenković dopustio u svojoj proeuropskoj politici”, smatra prof. Rimac.

Rijeke pravde i partneri, koalicija pod vodstvom SDP-a, je sa 42 mandata dobila manje od očekivanog i znatno je smanjila svoju šansu za formiranje vladajuće koalicije, ocjenjuje. On navodi da bi SDP za koaliciju trebao najmanje tri partnera, od kojih je jedan lijevo zelena stranka Možemo. Ali, kako kaže, problem je drugi partner.

“To bi mogao biti Most, koji ima neke ideje koje dijeli s Domovinskim pokretom, a s druge strane je vrlo jako orijentiran protiv HDZ-a s kojim je dva puta bio u koaliciji i dva puta je izbačen iz koalicije zbog svog inzistiranja na određenim političkim rješenjima. No problem je s Možemo kao lijevo zelenom koalicijom koja zastupa i relativno liberalne stavove u pogledu prava žena i LGBTQ zajednice”, napominje Ivan Rimac.

Prema njegovom mišljenju, ta konstrukcija je vrlo nevjerojatna zbog puno aktera i zbog još jednog razloga: „Svaka od tih stranaka ima svoju specifičnu skupinu birača i svako jače odstupanje od stavova koje su zastupali u kampanji bi značilo pad povjerenja glasača u te političke opcije. I toga su svi svjesni.”

Govoreći o političkoj sudbini Zorana Milanovića nakon ovih izbora, Rimac predviđa da je on „svojom intervencijom u izborni proces narušio svoje prilično velike šanse da postane predsjednik u drugom mandatu”.