Ljeto je, vrućine i sparine ponekad su u gradu nesnosne, a većina cijele godine mašta o moru. Nekako je to usađeno u glavu, još od doba naših baka i roditelja koji su jedanaest mjeseci radili, samo da bi se „dokopali“ mora. A kad se dobro razmisli, osvježenje, boravak u prirodi i odmor za dušu i tijelo može se naći diljem Hrvatske, jer nismo niti svjesni koliko lijepu domovinu imamo.

Pa zašto ne otputovati negdje na kontinent, zašto ne otići malo na neku rijeku, osjetiti njenu snagu i upornost kojom teče, pa onda usput nešto dobro i pojesti, pa nešto vidjeti, naučiti… Odluka je pala na rijeku Dravu koja na jednom dijelu toka spaja naše dvije županije: Koprivničko-križevačku i Virovitičko-podravsku, a prolazi kroz čak pet hrvatskih županija.

Drava sa svojim rukavcima na prvi pogled čini se tiha, gotovo bešumna i pitoma, a tek kad s veslom u ruci pokušaš krenuti nalijevo, a brzaci te nose ravno, shvatiš koliku snagu ima. FOTO: Nikola Zoko i Sunčana Barušić

Nakon ranog odlaska iz Zagreba, izlet nam je započeo u pustinji. Da, i Hrvatska ima pustinje, a jedna od njih su Dravski peski u Koprivničko-križevačkoj županiji (lokalitet Kloštar Podravski). Sva sreća da smo došli u ranim jutarnjim satima jer sunčeve su zrake jačale svakim trenutkom, a da mi je netko pokrio oči u Zagrebu i u Peskima ih otkrio, ne bih mogla pogoditi gdje se nalazim. Vjetrić je lagano kovitlao sitan, fini pijesak i tako zatirao tragove koje su ostavili manji i veći kukci, životinje, a možda i endemska vrsta cjevastog pauka (tko bi znao što sve noću po pustinji hoda). Popevši se na dinu, pogled je „pucao“ od Bilogore do Drave, a činjenicu da su Dravski peski, odnosno da je sitan pijesak nastao otapanjem ledenjaka s Alpa koji je donošen jakim vjetrovima prekrio prostor između Pitomače i Molvi teško je prihvatiti, ali „ako tako stručnjaci kažu, mora da je tako“, razmišljali smo i razmjenjivali poglede. Čudna je ta priroda. Srećom, nismo se uputili u daleke šetnje, pa i ne pomišljajući na pomoć deva uspjeli smo doći do automobila i krenuli prema mjestašcu Brodić, u kojem se nalazi „Etno imanje obitelji Karlovčan“.

Htjeli smo razgledati to imanje jer čuli smo priče o upornosti Nevena Karlovčana koji čitav život skuplja male i velike predmete koji danas pričaju o nekadašnjem životu. Pod male i velike podrazumijevam od najsitnijeg gumba pa do mlina i ambara.

Domaći specijaliteti ‘poderane gaće’ i fiš paprikaš s domaćim trgancima u Dravskoj iži obično se služe kao predjelo. FOTO: Nikola Zoko i Sunčana Barušić

„Neki su dijelovi nazovimo je izložbe, moja djedovina, odnosno na ovom imanju su živjeli moji baka i djed, ali onda sam malo po malo po selima počeo skupljati stvari iz tog doba. Naime, vrlo ih malo ljudi cijeni i želi zadržati, pa često dobivam pozive ‘Neven, dojdi po ormar ak hoćeš, ak ne, bum ga spalil’. Onda se sjednem na traktor, utovarim sve što mi ponude na prikolicu i dovezem na imanje. S ambarima, sušarama i mlinovima je malo kompliciranije – mora ih se rastaviti, pa ponovno sastaviti. Ali kad je dobre volje i pomoć prijatelja, sve se može“, ispričao nam je Karlovčan koji, prema dogovoru, na svom imanju može organizirati i „veselice“ i razne proslave, peče se tu roštilj, priprema fina hrana, čuju se tambure… Budući da smo došli samo razgledati, dečki su popili jednu ljutu, a mi smo uživale u rakiji od aronije (domaće, dakako).

Teško je bilo napustiti debeli hlad predivnog vrta na imanju Karlovčan, ali morali smo doći do Drave, jer ona je bila glavni lik našeg putovanja. „Hoćete s vlakićem?“ upitao je Karlovčan pokazujući na traktor iza kojeg su bila dva „vagona“, odnosno prikolice, a mi smo oduševljeno pristali. Neki će se začuditi, ali moram priznati, nikada se do sada nisam vozila traktorom, a kamoli u prikolici i to po neasfaltiranoj cesti. Bučno, treskajuće, ali zabavno. Vozio nas je kroz polja, livade i šumarke i već smo počeli zaboravljati na tramvaje, gužvu i nervozu gradskog života.

Tijekom plovidbe na skeli poslužit će vam domaće specijalitete, mogu vas pratiti i tamburaši, a potom se oblače prsluci i slijedi veslanje

Budući da je „Etno imanje obitelji Karlovčan“ skoro pa okruženo Dravom i njenim rukavcima, logično je da se „dobro snalaze“ i na rijeci te da, dovitljivi kakvi jesu, nude turistima i uživanciju na ovoj vijugavoj ljepotici i netaknutoj prirodi koja je okružuje, opravdano zvanom Hrvatska Amazona. Uz prethodnu najavu može se odabrati plovidba na brodu na kojem će vam poslužiti domaće specijalitete, a mogu vas pratiti i tamburaši. Sve prema prethodnom dogovoru.

Kao što je i red, mi smo prethodno dogovorili da kušamo domaće specijalitete na skeli, odnosno uživamo u kuhanoj šunki s umakom od hrena, fenomenalnim domaćim kobasicama, restanom krumpiru, pečenoj svinjskoj vratini i ražnjićima od piletine. Kobasice i šunka su mi bili toliko fini da sam se počela raspitivati otkuda su, odnosno tko ih je pripremao. Sve je iz domaće proizvodnje koju, kao i svoj restoran Royal u Kloštru Podravskom, vodi Ivan Koren. Kasnije sam doznala od vlasnika da se kobasice najprije malo skuhaju, a potom zapeku. Za svaku preporuku!

I Hrvatska ima pustinje, a jedna od njih su Dravski peski u Koprivničko-križevačkoj županiji, lokalitet Kloštar Podravski. FOTO: Nikola Zoko i Sunčana Barušić

I tako siti i napiti – bili smo žedni, nismo se napili iako se točilo vino vinarije Koren – graševina i kerner (što je dobro znati, jer rijetki su koji proizvode monosortno vino od ove vinske sorte), nismo postali niti svjesni da nam, prema dogovorenoj turi, pripremaju „trošenje kalorija“. Skela je pristala uz obalu na kojoj su nas čekali skiperi s prslucima i veslima. Eto, pomislila sam. Sad ćeš i veslati po Dravi. Opet, kao i vožnja traktorom, prvi put u životu da veslam tako velikom rijekom koja se, na prvi pogled čini tiha, gotovo bešumna i pitoma, a tek kad s veslom u ruci pokušaš krenuti na lijevo, a brzaci te nose ravno, shvatiš koliku snagu ima voda koja nezaustavljivo teče prema još većoj vodi – rijeci Dunavu.

Ispočetka bojažljivo, a potom u sve složnijem ritmu, slušajući skipere veslali smo, dakako nizvodno. Malo pustiš da te rijeka nosi, malo, kad zatraži skiper, veslaš i uživaš. Ovo je bila neka vrsta „mirnog raftinga“ gdje se ne proizvodi hrpa adrenalina, nego dolaze toliko potreban mir i spokoj. Samo tako, uz pljuskanje vesla o vodu, može se doživjeti tišina na Dravi. Prekidaju je samo graktanje ptica koje se gnijezde uz obalu i nježan pjev, odnosno cvrkut najmanje lastavice na svijetu – bregunice. Ne bismo ih ni primijetili da nam skiperi nisu obratili pažnju na gotovo savršeno probušene rupice na okomitim dijelovima obale. To bregunice rade gnijezda u kojima marljivo othranjuju mlade hraneći ih kukcima i svojim specijalitetom – komarcima. Tako par bregunica sa svojim ptićima dnevno pojede 10-000 komaraca. Predivno! Da se barem žele gnijezditi i na drugim područjima, skratile bi nam muke koje nam uzrokuju ovi krvožedni i dosadni insekti.

Vladimir Ajhler je čuvar prirode u Javnoj ustanovi za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode i ekološkom mrežom Virovitičko-podravske županije. FOTO: Nikola Zoko i Sunčana Barušić

Do njega se može doći ploveći rijekom Dravom, skelom s kopna na kojem se nalazi grad Pitomača ili 250 metara dugačkim pješačkim mostom, preko kojeg su, nakon što je šezdesetih godina izgrađen, propješačili mnogi, iako nikad nije dobio uporabnu dozvolu. Naša je grupa do Križnice, mjesta koje rukavci Drave okružuju čarobnim meandrom stigla rijekom, u dva čamca.

Ovo je mjesto gdje caruje priroda, a marljivi ljudi obrađuju zemlju i izletnicima željnima mira, tišine (signala za mobitele nema) i autohtonih proizvoda nude ono najbolje što im je zemlja dala.

Do Križnice se može doći ploveći rijekom Dravom, skelom s kopna na kojem se nalazi grad Pitomača ili 250 metara dugim pješačkim mostom

Umornih ruku od veslanja i ozarenih lica duboko smo bosi zagazili u topli pijesak na obali, a potom skinuli sigurnosne prsluke, preobukli se i automobilom (iako postoje mnoge biciklističke staze koje vode kroz predivne, netaknute krajolike) krenuli prema restoranu Dravska iža (OPG Ruža Fabčić), u kojem su nas domaćini, kako to uvijek biva, dočekali okrjepom, jer adrenalin od raftinga dodatno nam je dignuo temperaturu.

Nakon domaćeg likera od šljive i rakije od marelice, na stol su stigle, kako ih neki nazivaju „poderane gaće“, odnosno lepinjice od kvasnog tijesta pržene u ulju. Vruće, taman slane mamile su svojim mirisom, a mnogi su se prisjećali djetinjstva i baka koje su ih pripremale. Nama u gradu je to ugodno sjećanje, ovdje, gdje se jede domaće – svakodnevica. A zašto smo ih u gradu zaboravili? Ne znamo, a tako ih je jednostavno pripremiti.

Restoran Dravska iža nudi specijalitete od riječne ribe kao što su som, štuka i šaran pohani u kukuruznom brašnu, uz grah salatu s domaćim bučinim uljem, štrudle…. FOTO: Nikola Zoko i Sunčana Barušić

Potom je u zdjelama na stol stiglo njegovo visočanstvo – fiš paprikaš. Bila sam znatiželjna od kojih je riba pripremljen i doznala da se radi o šaranu, somu i štuki. Bio je užitak dno dubokih tanjura ispuniti domaćim trgancima, a potom ih zaliti, od mljevene crvene paprike i ostalih začina obojenom juhom, pa preko svega poslagati ribu. Neki ga vole ljutog i ne priznaju fiš koji je blagi, ali meni je prijao ovaj, koji je bio taman: ljutkast toliko da nakon svakog zalogaja osjetiš kako te dodatno grije. Bilo je i hrabrijih koji su u fiš stavili u zdjelici priložene ljute feferone.

Praznili su se tanjuri, a nitko nije računao da je fiš paprikaš zapravo predjelo. Jer na stol su stigle pohane ribe: som, štuka i šaran. Poh načinjen od krušnih mrvica pomiješanih s grubo mljevenim kukuruznim brašnom bio je neodoljivo hrskav, a nježna riba zamotana u njega sočna i ukusna. Teško se bilo odlučiti samo za jednu vrstu, pa sam na tanjur stavila od svake po komadić i uživala uz priloge: grah salatu s domaćim bučinim uljem i mladim lukom te kuhanim krumpirom.

Desert me je dodatno oduševio: vruća, tek izvađena iz pećice štrudla od domaćeg vučenog tijesta s nadjevom od sira. Sjedili bismo mi još dugo u ugodnom ambijentu (u Dravskoj iži se može i prespavati), ali čekale su nas avanture u Posjetiteljskom centru „Dravska priča“.

Neven Karlovčan na svom etno imanju, gdje su nekad živjeli njegovi baka i djed, skuplja starinske predmete i organizira razna druženja i veselice, a turiste do Drave vozi traktorom. FOTO: Nikola Zoko i Sunčana Barušić

Ploveći, odnosno veslajući rijekom Dravom, i ne znajući, nekoliko smo puta iz Hrvatske prelazili u Mađarsku, a dolaskom na otok Križnicu, iz Koprivničko-križevačke došli smo u Virovitičko-podravsku županiju koja je zaslužna za ostvarenje još jednog divnog projekta: Posjetiteljskog centra „Dravska priča“. Od Križnice (ako na vrijeme uhvatite skelu čiji se vozač strogo pridržava voznog reda – nama je pobjegla) pa do malog mjesta Noskovci vozili smo se skoro sat vremena. Nekima se doima dosta, ali nama je taman toliko trebalo da sredimo dojmove, izmijenimo doživljaje, razmijenimo mobitelima slike (a slikali smo puno, jer krajolik je predivan).

Prije desetak godina bila je to ruševna zgrada ljetnikovca grofa Janka Draškovića, okružena šikarom. Danas je to, zahvaljujući Virovitičko-podravskoj županiji te sredstvima fondova EU-a i različitih ministarstava prekrasna ‘’Dravska priča’’ gdje se može noćiti, biciklirati ili kanuima istraživati floru i faunu na obližnjoj obali rijeke Drave. Potpuno obnovljena predivna zgrada okružena je uređenim perivojem sa šetnicama, poučnim stazama, sjenicama, oporavilištem za bijele rode i druge rijetke ptice ovoga kraja, učionicama na otvorenom, vrtom (u kojem smo ubrali jagode i maline).

Iznenađenje nas je već dočekalo u dvorištu, odnosno ulazu u perivoj – 3D anamorfna slika rukavca rijeke Drave koju je naslikao umjetnik Filip Mrvelj. Nismo mogli odoljeti a da se ne slikamo, a potom smo krenuli u razgledavanje perivoja i fantastično uređene zgrade centra. U podrumskom dijelu je Centar za multimediju gdje je lako doznati kako izgleda dabrov brlog, što se nalazi u kapljici vode, kako izgleda život u vodi i izvan nje. Bioistraživačka stanica opremljena je za analizu uzoraka s terena i videosnimanje na mikroskopima. Tu se nalaze lupe i vage, uređaji za filtriranje vode, laboratorijsko posuđe, a posjetiteljima su na svjetlećim panoima prezentirane zaštićene i endemske riblje vrste rijeke Drave koja je najbogatija Hrvatska rijeka s čak 69 različitih vrsta riba.

Nekad ruševna zgrada ljetnikovca grofa Janka Draškovića, preuređena je u posjetiteljski centar ‘Dravska priča’ u kojem se nalazi i 3D anamorfna slika rukavca rijeke Drave koju je naslikao umjetnik Filip Mrvelj. FOTO: Nikola Zoko i Sunčana Barušić

U prizemlju zgrade nalazi se nekoliko prostorija koje su me oduševile: Kutak leptira, Cites kutak, Ptičja pjevaonica, prostorija u kojoj su prikazani sisavci koji žive na ovom području i Soba sova. Budući da je Centar registriran i kao hostel s 34 kreveta raspoređena u 4 višekrevetne spavaonice (s ružičastom i plavom posteljinom, da se zna u koju sobu smije tko ulaziti) i 2 jednokrevetne sobe, koje se kao i zimski vrt nalaze na katu zgrade, u prizemlju se nalazi i odlično opremljena kuhinja za posjetitelje i blagovaona. Tako lijepo uređeno, ljubazni domaćini. Po glavi mi se motala zamisao da ostanem prenoćiti, ali htjela sam još vidjeti potpuno renovirani dvorac Janković u Suhopolju.

Naše putovanje završilo je u Suhopolju, točnije u „Centru za posjetitelje dvorcu Janković“. Zdanje koje ostavlja bez daha. Razgledavajući ga, jednostavno mi nije bilo jasno kako se moglo dopustiti da tako lijepa i vrijedna baština propada. Spašena je zahvaljujući Virovitičko-podravskoj županiji koja je surađivala s Gradskim muzejem Virovitica, Razvojnom agencijom VIDRA i Općinom Suhopolje, a projekt je sufinanciran sredstvima EU-a.

U Posjetiteljskom centru Dravska priča nalazi se i oporavilište za bijele rode i druge rijetke ptice tog kraja, kao i učionica na otvorenom. FOTO: Nikola Zoko i Sunčana Barušić

Obnovom koja je trajala dvije godine, rekonstruiran je dvorac, a stvorio se i suvremeni, moderni multimedijalni izložbeni prostor koji objedinjuje turističke, prirodne, kulturne, umjetničke, materijalne i nematerijalne znamenitosti i baštinu Virovitičko-podravske županije. Osim multimedijalnog centra, u prizemlju se dvorca nalazi lobby bar, konferencijska sala, 5D kino s 20 sjedećih mjesta i restoran s oko 50 sjedećih mjesta te recepcija, jer na katu ima 15 dvokrevetnih soba s 4 zvjezdice. Interijeri minimalistički uređeni, baš po mjeri modernog čovjeka.

Znala sam da moramo krenuti za Zagreb, jer dan se bližio kraju, a dvorac je sa svojim suvremeno opremljenim sobama „zvao“ na ostanak, pa je jedino rješenje bilo izaći na terasu sa stražnje strane dvorca koja se spaja s perivojem od otprilike 7 hektara.

Na ovom izletu sve što smo kušali bilo je domaće, od kuhane šunke i kobasica, preko riba koje su plivale u Dravi, pa je bio red da u tom „tonu“ i završimo dan. Naručili smo ružičasti craft gin Mountain Creek Lady’s Choice, u kojem se na svjetlu „kupaju“ šljokice. Zašto baš taj gin? Zato što se proizvodi u Orahovici od premium pšeničnog destilata, destiliranog kroz sedam kolona i izvorske vode i 29 različitih biljnih vrsta. Gledajući perivoj dvorca pila sam domaći ružičasti gin, a za desert trebalo je izabrati jedan od kolača čija je autorica poznata slastičarka Sandra Jadek (rodom iz ovoga kraja) koja već neko vrijeme kreira kolače za dvorac Janković. Čarobna kugla grofice Ilke, Tart perivoja Janković, Suhopoljski čokoladni choux… Odlučila sam se za prvi, tako da bude u skladu s bojom gina.