Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek svojim je namjernim i svjesnim djelovanjem ugušila nakladničku scenu na gotovo cijelom nacionalnom teritoriju i svela je na ono što se vidi iz Runjaninove, iz ureda. To je kulturocid u pravom smislu riječi“, upozorila su trojica riječkih nakladnika koja su se nedavno ministrici obratila i otvorenim pismom. Ona im je, kažu, rekla da Ministarstvo podupire knjige od nacionalnog značaja, što ne smatraju samo iznimno uvredljivom formulacijom, već i netočnom. Valter Lisica, vlasnik izdavačke kuće Lektira, Zoran Zagorac iz nakladničke kuće Tim Studio i Dragan Ogurlić, direktor Naklade Val, reagirali su nakon što je Nacional prije dva tjedna objavio tekst u kojem se navodi da je Ministarstvo, prema vlastitom priznanju, nekim nakladnicima postalo jedini izvor prihoda.

Kako tvrde, ministrica vodi iznimno lošu politiku potpore knjizi i donosi katastrofalne odluke koje samo nekolicini donose veliku materijalnu korist, a svima drugima otvaraju put prema dnu. Tu nekolicinu nakladnika nazivaju „Runjaninovih 15“, zbog adrese Ministarstva kulture i medija u Runjaninovoj ulici i zbog 15 odabranih nakladnika koji već godinama dobivaju iznimno visoke iznose. Sve je kulminiralo rezultatima za potpore knjizi ove godine. Dakle, za 2020., na osnovi triju stavki – otkup za narodne knjižnice, potpora knjizi i program Poduzetništvo u kulturi – tih je 15 nakladnika, koji čine tek deset posto nakladnika u Hrvatskoj, od Ministarstva dobilo nevjerojatnih 49 posto novčanih potpora!

Milan Zagorac, Dragan Ogurlić i Valter Lisica; Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Goran Stanzl/PIXSELL

Spomenuta trojica riječkih nakladnika organizirala su krajem veljače i tribinu „Pogubna politika prema knjizi“, prvu u nizu za spas knjige u ostatku Hrvatske. Na njoj su istaknuli da se čak 96 posto dodijeljenih sredstava Ministarstva kulture i medija za knjigu dodjeljuje izdavačima u Gradu Zagrebu i najbližoj okolici, a svega četiri posto ostaje svim ostalim nakladnicima u Hrvatskoj. Nakladnici iz Rijeke od ministrice zahtijevaju decentralizaciju sredstava za knjigu, da preživjeli nakladnici Primorsko-goranske županije budu financirani u skladu s udjelom te županije u BDP-u, a to je 8,3 posto, traže pomoć nakladnicima iz drugih županija, naročito jadranskih, i odustajanje od novog modela otkupa knjiga koje Ministarstvo kulture i medija, kako tvrde, gura unatoč jednoglasnom protivljenju nakladnika. Riječki nakladnici također traže da se vrati transparentni model potpore knjizi jer sadašnji model ne omogućava ni pregled poduprtih naslova ni iznos potpore za pojedini naslov, a zahtijevaju i da se u prijedlog Zakona o kulturnim vijećima, koji je trenutačno u e-savjetovanju, vrati odredba o mogućnosti nadzora, odnosno „status promatrača“. O uočenim nepravilnostima, nelogičnostima i mogućim pogodovanjima pri dodjeli javnog novca, izvijestit će, najavljuju, Državnu reviziju i Državno odvjetništvo. Valter Lisica kaže:

„Otkup je prvotno krenuo kao korektiv i dok je otkupna kvota primjeraka po naslovu bila 80 ili 100, nije bilo većih problema. Nitko se nije bogatio tako kako se sada bogate ‘Runjaninovih 15’. Onda je, dakle, došla ekipa na čelu s ministricom Ninom Obuljen Koržinek koja je napravila kriterije prema kojima je broj primjeraka otkupljenih naslova ‘skočio’ na 320. Oni su, dakle, učetverostručili broj primjeraka otkupljenih naslova. Zato je došlo do takvog disbalansa na tržištu. Još nam drže propovijedi o tome kakvi su kriteriji, a oni su ih pisali!“

Lisica pojašnjava o kojoj se pomoći radi kad Ministarstvo otkupi neki naslov u 320 primjeraka. Da bi nakladnik dobio financijski efekt od 320 otkupljenih primjeraka, mora prodati 640 primjeraka u knjižarama, zbog visokih rabata: „To je veliki novac koji oni dobiju. S tim da taj novac od knjižara čekate mjesecima, a od Ministarstva dobijete odmah. Drugo, te knjige uz otkup dobiju i potporu za izdavaštvo, pa je logično da se takvim izdavačima ne isplati biti na tržištu; zašto bi im to bilo potrebno kad su oni već zaradili od Ministarstva? Ministrica je pod pritiskom svojih suradnika popustila ovome i očito je taj lobi uspio. Sad kaže da su nakladnici krivi što im Ministarstvo služi kao bankomat, pa ako omogućiš da se netko bogati, taj sigurno neće propustiti tu priliku.“

Lisica spominje još jedan navod iz ministričina odgovora Nacionalu, kad je rekla da u cijelu priču žele uključiti i distributere. Što to znači?

„Ona bi između nas i knjižnica ubacila trećeg igrača, a to znači da mi moramo dignuti cijenu. Po sadašnjoj cijeni je napravljena ova politika. Kako je ministrica rekla Nacionalu, oni knjige otkupljuju izravno od nakladnika, zaobilazeći sve druge sudionike na tržištu, i to po punoj maloprodajnoj cijeni otisnutoj na knjizi, pa određeni broj nakladnika formira vrlo visoke cijene knjiga, gotovo isključivo za Ministarstvo, a svim drugima prodaje knjige sa slobodno formiranim popustima bez ikakvih sankcija. Morate znati da postoji nešto što se zove Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, to je natječajni uvjet Ministarstva, dakle, svaki izdavač koji se javi na natječaj mora potpisati da se pridržava tog sporazuma. Prema tom sporazumu nemoguće je da se dogodi sve ovo što je ministrica rekla, pod uvjetom da netko to kontrolira. Ministarstvo koje je donijelo taj sporazum isti ne kontrolira, a ministrica se još u medijima usudi reći da se to radi bez sankcija. Dakle, navodiš uvjete i ne pridržavaš ih se, već se sve radi na ‘majke mi’. Fraktura, primjerice, daje tri knjige za cijenu dviju, što znači da je to popust od 33 posto po knjizi. A prema Sporazumu o jedinstvenoj cijeni knjiga to se ne bi smjelo raditi jer se krajnjem korisniku može odobriti popust od samo deset posto, u trajanju od godinu dana od izdanja knjige. To ne radi samo Fraktura, već gotovo svi nakladnici. Nakladnici krše sporazum, a Ministarstvo to ne vidi ili ne želi vidjeti. A ministrica se žali kako jadna ne može zaustaviti divljanje cijena nekih nakladnika. Ona, koja je stvorila tu situaciju.“

Milan Zagorac, Dragan Ogurlić i Valter Lisica dugogodišnji su nakladnici iz Rijeke. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Milan Zagorac osvrnuo se na politiku decentralizacije, što vidi kao još jedan od velikih problema za nakladnike, posebno one izvan Zagreba. Zagorac kaže:

„Boli me činjenica da Ministarstvo kulture i medija, kao važan nositelj javne vlasti, samo krši jedno od načela Vlade – decentraliziranje funkcija. Umjesto da se decentralizira, da se pozitivno diskriminira i potiče krajeve koji su imali nakladništvo, radi se posve suprotno. Potaracalo se sve, uništilo se sve osim, evo, još malo nas u Rijeci. To nisu provincijalni, nebitni, lokalni programi. Postojali su veliki nakladnici koji su danas nestali. To je kulturocid u pravom smislu riječi.“

Valter Lisica detaljnije je obrazložio rezultate istraživanja Zajednice nakladnika i knjižara. Prema tim podacima, od 2016. istih 15 nakladnika dobiva visoke iznose potpora od Ministarstva, da bi ove godine to prešlo svaku mjeru kada je polovica sveukupnog novca sjela na račune tog kruga odabranih.

„Zašto smo odlučili nešto reći? Ne samo da su riječki izdavači dobili nula kuna, već je ‘Runjaninovih 15’ za 2020. godinu dobilo 49 posto ukupnog iznosa! Dakle, od 7,939.000 kuna te su firme dobile 3,875.000 kuna. To je 49 posto iznosa, a riječ je o manje od deset posto ceha. Što se tiče broja zaposlenih, riječ je o 150 ljudi, s tim da ih u V.B.Z.-u ima 67, dakle, riječ je o smiješno maloj grupi ljudi koja uživa milijune. Od 2016. ti su nakladnici dobivali 31 posto ukupnog novca, da bi od 2017., dolaskom sadašnje ministrice, taj udio konstantno rastao i danas došao na 49 posto. Pandemijske 2020. godine, kad je trebalo više nego ikad biti solidarniji u raspodjeli, ta ista ekipa dobiva 45,13 posto ukupnog novca“, pojašnjava Lisica.

Uvijek je riječ o istim nakladnicima: Disput, Edicije Božičević, Sandorf, HENA COM, Semafora, Meandar Media, Naklada Ljevak, OceanMore, Fraktura. Kako kaže Lisica, oni su od 2016. izdali 20 posto više naslova, a dobili su 120 posto više novca:

„Brojke ne lažu. Postoji, primjerice, firma kojoj udio novca Ministarstva kulture i medija u ukupnom godišnjem prihodu u 2020. iznosi 98 posto. To govori u prilog tome da se firme otvaraju na mig Ministarstva, da bi im se mogao uplatiti novac. Ili, primjerice, tvrtka je osnovana u lipnju 2018., natječaj Poduzetništvo u kulturi raspisan je u travnju, dakle dva mjeseca ranije, da bi već u kolovozu ta tvrtka dobila novac od Ministarstva. Postoje i firme koje od Ministarstva dobiju 100.000 kuna, a na završnim računima prikažu promet od 17.000 kuna. Uopće se nigdje ne vidi tih sto tisuća kuna!“

Milan Zagorac kaže kako je, po svemu rečenom, vidljivo da se radi o određenoj strukturi ljudi u Ministarstvu koja kroji takvu politiku:

„Toj se strukturi ljudi sad više niti ne može ući u trag. To je struktura koja je odlučila iskoristiti sve što se može da zgrabi novac. Posebno smeta to što oduzimanjem novca svima ostalima, privilegirani ostaju takvi, a oni i licitiraju s cijenama zato što u startu imaju osiguran novac. Svi oni mogu osigurati i druga sredstva – primjerice, europskih fondova – te time nama uništavaju i operativnu, i logističku, i administrativnu moć.“

Valter Lisica istaknuo je da riječki nakladnici traže vraćanje starog modela potpore, prema kojem se vidjelo što se predlaže i u koju svrhu. To se, tvrdi, u posljednje tri godine ne vidi, i to zbog iste ekipe koja je isposlovala i četiri puta veći broj otkupljenih primjeraka:

„Imate primjer da je jedan izdavač iz Rijeke objavio šest naslova Sanje Polak i šest Mladena Kušeca, sve su to popularni i lektirni naslovi koji redovito dobivaju potporu kad ih izdaje zagrebački nakladnik. Ovaj riječki nije dobio ni kunu. To znači da nije važan autor kojeg izdaješ već koji si izdavač. I još nešto, Zakon o kulturnim vijećima predviđao je mogućnost da netko iz Zajednice nakladnika i knjižara ima status promatrača, koji bi onda pratio što se događa na javnim pozivima i drugim natječajima Ministarstva. Imamo opravdanu bojazan da dio naslova uopće ne dođe pred Kulturno vijeće za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, da se obavi jedna predselekcija. Zajednica je, dakle, tražila da na sjednicama imamo promatrača. Iz Ministarstva kulture i medija rečeno nam je da je u pripremi novi zakon koji je trenutačno na e-savjetovanju. Što mislite, postoji li u tom novom prijedlogu zakona stavka o promatraču? Naravno da je nema. Ta mala vratašca kojima smo odškrinuli nešto, sad su opet zalupljena.“

Tekst Nacionala na koji su riječki nakladnici reagirali još većim brojem nelogičnosti u otkupu. FOTO: Nacional

Dragan Ogurlić, direktor Naklade Val, o svemu kaže:

„Ako dajete stotine tisuća ili milijune kuna samo u zagrebački bazen nakladnika, u 96-postotnom iznosu od sveukupnoga, onda imate to što imate – pustoš u ostatku Hrvatske. Nikakve floskule to ne mogu opravdati, nikakva pozivanja na ‘programe nacionalne važnosti’. Radi se o upumpavanju novca u privatne nakladničke biznise dok se, s druge strane, zatire nakladnička djelatnost u ostatku Hrvatske. Možda je ovo labuđi pjev riječkih nakladnika, možda nas već za nekoliko godina neće biti, ali s nama nestaje i cijela grana kulturne proizvodnje orijentirana prema lokalnom i hrvatskom čitatelju, nestaje podrška zavičajnim autorima i nestaje dio kolektivne memorije. Šteta je veća nego što se sada čini, jer rezultat svega je gašenje scene. Dok u središtu Hrvatske knjiga cvjeta, ili barem opstaje, ovdje se gasi. Mi koji smo daleko od ognjišta, nama ne preostaje drugo nego da podignemo glas, jer smo u protivnom šaptom pali. Stimulacije i potpore mnogim su našim kolegama u Zagrebu način života, dok smo mi u ostatku Hrvatske u takvoj situaciji da smo na tržištu 365 dana u godini. Kad se navučeš na potpore i život bez tržišta, onda više i ne možeš funkcionirati bez Ministarstva kulture kao svojevrsnog bankomata.“

Osvrnuo se i na otvoreno pismo ministrici Obuljen Koržinek. Ogorčeni su njezinim odgovorom: „U odgovoru na naše otvoreno pismo Ministarstvo kulture nas je u prvoj rečenici stavilo na naše mjesto. Ne samo nas, nego cijelu Hrvatsku izvan Zagreba: ‘Obavještavamo vas da je u svim natječajima koji se odnose na književno-nakladničku i knjižarsku djelatnost istaknuto kako Ministarstvo podržava programe od nacionalne važnosti, a za programe lokalnog i regionalnog značaja očekuje se da tijela lokalne i regionalne uprave osiguraju financiranje.’ Jer mi smo lokalne budale koje ne proizvode knjige od nacionalne važnosti i nas neka financira lokalna zajednica. Koja to nije baš predvidjela.“

Još jedan zahtjev riječkih nakladnika oslanja se na ideju o decentralizaciji. Ogurlić je objasnio da traže decentralizaciju sufinanciranja nakladničke djelatnosti i godišnje 8,3 posto od svih sredstava za knjigu, koliko iznosi udio Primorsko-goranske županije u BDP-u Republike Hrvatske: „Tražimo da se taj decentralizirani model raspodjele potpora prihvati i za sve druge županije. Tih 8,3 posto godišnje iznosilo bi oko dva milijuna kuna, a to je iznos koji su svi nakladnici iz PGŽ-a ukupno dobili od Ministarstva kulture u proteklih deset godina! Za to vrijeme, u tih deset godina, nestalo nas je više od pola – od 22 nakladnika sveli smo se na desetak. Zatražili smo i dobili političku podršku, zastupnici PGŽ-a u Saboru su progovorili o toj tematici i neće stati – jer od ‘nacionalno nevažnog’ nakladništva naše županije do ‘nevažnosti’ čitave županije samo je mali korak. Teško je dobiti manje od nule tako da je nama svejedno. Imam pitanje za ministricu. Zna li ona da na otocima Primorsko-goranske županije nema nijedne knjižare? Rab, Lošinj, Cres i Krk nemaju nijednu knjižaru! Cijela jadranska obala, osim nas u Rijeci, nema izdavača. To je katastrofa! Tu izuzimam splitski Verbum jer izdaje naslove katoličke tematike. Tražimo da nas se čuje, da se pomogne nakladnicima izvan Zagreba.“

Iako je ministrica nakladnicima iz Rijeke, prema njihovim riječima, odgovorila da podržava samo projekte od nacionalnog značaja, za Nacional je iz Ministarstva kulture i medija stigao sljedeći odgovor:

„O financiranju pojedinih projekata putem javnih poziva Ministarstva kulture i medija, kako za književno-nakladničke tako i za sve ostale programe, odlučuje se na temelju kvalitete prijava te redovitosti i kvalitete realizacije ranije financiranih programa, a ne na temelju geografskog smještaja, odnosno mjesta registracije pojedinog prijavitelja. Neki su od navedenih programa sufinancirani, a knjige otkupljene za narodne knjižnice u skladu s kriterijima javnih poziva koji se odnose na književno-nakladničku djelatnost. Ministarstvo kulture i medija u kontinuiranoj je komunikaciji sa svim zainteresiranim korisnicima, a po tko zna koji put ponavljamo da se sredstva dodjeljuju najkvalitetnijim projektima, bez obzira na to odakle prijavitelji dolaze, odnosno gdje se programi realiziraju. Ako govorimo o trošenju namjenskih programskih sredstava za književno-nakladničku djelatnost, onda je jasno da se ona dijele isključivo prema kriteriju kvalitete prijavljenog programa. Financiranje jedinica lokalne uprave i samouprave ovisno o njihovom sudjelovanju u BDP-u Republike Hrvatske nisu jednaka reciprocitetnom financiranju u pojedinim javnim sektorima, pa tako ni u kulturi, jer ako ćemo se voditi tim kriterijem, područja od posebne državne skrbi bila bi u potpunosti zanemarena ili isključena iz financiranja kulturnih potreba, a uostalom, Ministarstvo kulture i medija iz proračunskih sredstava ukupno osigurava puno više od 8,3 posto za kulturni i kreativni sektor Primorsko goranske županije.“

Kako su rekli iz Ministarstva kulture i medija, razgovoru o novom modelu otkupa kojim bi se njegova provedba od iduće godine učinila što učinkovitijom, transparentnijom i jednostavnijom, slobodni su se pridružiti i nakladnici Primorsko-goranske županije. Dobrodošli su izraziti svoje mišljenje, odnosno, pozvani su dostaviti svoje konstruktivne prijedloge za unaprjeđenje modela otkupa knjiga.