Ako je Dražen bio košarkaški Mozart onda je Desnica nogometni Beethoven. Gluhonijemo dijete iz Obrovca (četiri kilometra od Zatona Obrovačkog u kojem je odrastao: Luka Modrić). Rijeka je imala srednju školu za gluhonijemu djecu pa je 1971. došao na Kvarner, u učenički dom. I postao najbolji nogometaš Rijeke svih vremena. Damir Desnica bio je: istinski nogometni genij

Posljednju utakmicu za Rijeku je na Kantridi odigrao prije 40 godina. A danas mu se na Korzu znaju klanjati navijači Rijeke kojima bi mogao biti – djed. Ne pretjerujemo. Klinci mu se doslovno: klanjaju. Kleknu ‘izglancati cipele’ velemajstoru. Bude mu neugodno, ali zahvali se osmijehom i sam nakloni glavom pa produži dalje svojim poslom (‘Poslije mi bude i drago. Normalno je to, kad vidiš da te cijene’).

Ti si se rodio da bi igrao nogomet

Jer legenda o tome kako je Damir Desnica (67) igrao nogomet, na Kvarneru se prenosi s koljena na koljeno. Bez dodatnog kićenja. Zato što je tek protok vremena sjećanja učinio legendama. A o istini o tome kakav je nogometni virtuoz bio Desnica – ne može se pretjerati.

Lijevo ‘krilo’. Nezadrživ već zbog urođene brzine, posebno startne. Kao da mu je tlo eksplodiralo pod nogama kad bi krenuo. A s loptom… Ono što drugima ni na pamet palo ne bi. Dribling u mjestu ili punom sprintu. Smijat će se svi koji ga nikad nisu vidjeli kako igra, ali najbolja je paralela ona s – Messijem.

Asistencija i šut. Svjetski. Istina, nogometno školovan od srednjoškolskih dana, ali ono što je on radio ne ide ako se ne rodiš s neopisivim talentom. Kao da ga je dragi Bog dotaknuo kad se rodio: ‘Mali, ti nećeš čuti ni moći govoriti. Ti si se rodio da bi – igrao nogomet iz snova’.

Savršena utakmica

Hendikep ga je usporio utoliko što se nevoljko micao iz dobro poznate sredine. Napravio je jedan inozemni transfer, poslije igrao niže i lokalne lige da bi preživio, a uz sva nagovaranja prijatelja i obitelji uporno odbio sve pozive iz Beograda, bianco ugovore i sva brda i doline koje bi mu Crvena zvezda dala.

S Rijekom je igrao četvrtfinale ondašnjeg Kupa kupova. Jedva ih je uz puno sreće izbacio Juventus s kojim su igrali – ravnopravno (zamislite to: danas!). Na putu do četvrtfinala bila im je i slovačka Lokomotiva iz Košica. Koju je Desnica izbacio sam u partiji za koju su mu svi domaći i strani novinari dali ocjenu – 10. Savršenstvo. Perfekcija igranja nogometa.

Rođen je 20. prosinca 1956. Gluhonijem. Drukčiji. A znate kakva djeca znaju biti. I možete misliti kako su se prema njemu, posebno u to doba, ponašali. Pa je prijatelja našao u lopti. Nije bitno kakva bi bila. Samo da se kotrlja i da s njom može na livadu, dok obitelj brine svagdašnju brigu kako staviti kruh na stol.

OBEĆAO TOMAŠEVIĆ Stadione će sagraditi do rujna 2026. tj. 2028. I ovako će izgledati…

Znaš li da je bila bolja od Reala?

Sa 7 je poslat u Zagreb, u Osnovnu školu za gluhonijeme. Kad je trebalo krenuti u Srednju, sudbina ga je kao 15-godišnjaka dovela u Rijeku. To je bila sudbina, a sve ostalo je: povijest. Navijačkim je glasovima izabran za najboljeg koji je ikad igrao za Rijeku. Uvjerljivo, nedvojbeno. Neupitno najveći ikad.

Rušio je i madridski Real. Nedavno je (24. listopada) bilo 40 godina od kolosalne večeri na Kantridi. Rijeka – Real Madrid 3:1. U uzvratu 3:0 za Real, ali – tek nakon što su Rijeci isključena: tri igrača. Među njima i Desnica.

Ne zbog prigovora kako se desetljećima govorilo. Prvi je žuti dobio jer nije stao s igrom kad je sudac fućkao zaleđe. Suca nije bilo briga što Desnica ne čuje. Bez TV prijenosa, bez VAR-a, bez ikakvih konzekvenci. Doslovno je krao Rijeku cijelu utakmicu. A Desnica nakon ‘stote’ sudačke odluke koja veze s nogometnim pravilima nije imala, napucao loptu i onda dobio drugi žuti.

‘Znaš li da je bila bolja od Reala?’, tepa se u Rijeci svom klubu. I opet nije pretjerivanje i legenda nego istina. Toliko bolja da je s dva igrača manje bila bolja i u Madridu pa su im za svaki slučaj isključili i trećeg.

Durkalić, Radović, Kustudić, Ružić, Desnica

Svatko pamti prvu utakmicu koju je, sjedeći na očevim ramenima, odgledao u svom gradu, navijajući za svoj klub. Pa tako i gore potpisani. Stijene i reflektori Kantride, šum i miris mora, savršeni travnjak obasjan večernjom rasvjetom, a na njemu: Avramović – Makin, Hrstić – Cukrov, Radin, Juričić – Durkalić, Radović, Kustudić, Ružić, Desnica.

Tad se do 28 godine nije smjelo u inozemstvo. Početnih 11 godinama smo znali naizust. Posebno kad ti je klub jači nego ikad prije. Pod predsjednikovanjem briljantnog Ljube Španjola. Rijeka s Desnicom… Pobjeđuje Reala.

Kad bi otac pomorac ‘tukao more’ i bio tisućama kilometara daleko od kuće, ‘pratnja’ na Kantridu bio je stric. Pa je tako bilo 7. studenoga 1979. Rijeka – Lokomotiva Košice, Kup kupova. U prvoj minuti, Desnica gol. Pa u 44′. Pa u 75′. Trijumf 3:0 i slušanje odraslih, tisuća njih kako s licima punim osmijeha govore: ‘Ja ovo u životu nisam vidio. Da netko TAKO igra’.

Nama je sve ovo: Desnica

I… Prođe 28 godina. Na istoj toj Kantridi prijateljska utakmica. Hrvatska – Slovačka. Među kolegama koji su doputovali bilo je vremešnijih. I u stručnom stožeru slovačke repke, naravno.

Izlaze ljudi iz busa, odšetaju na teren i njih 7-8 (novinarsko-trenersko društvo) gledaju stijene pa gledaju jedan drugog, pa gledaju stijene pa gledaju jedan drugog, smješkaju se, vrte glavama…

Kad su primijetili kako ih promatramo s upitnikom iznad glave palo je mahanje ‘Priđi, slobodno’.

Pa objašnjenje:

“Grad je Rijeka, je l’ tako? Kako se ono zove stadion? E da, Kantrida. Stvarno je nevjerojatan, plaža na 50 metara, more miriše, stijene 70 metara visine… Ali, mi smo iz Košica, znate kako mi to zovemo? Desnica. Nama je sve ovo: Desnica! Ni prije, ni poslije nismo uživo vidjeli da netko igra takav nogomet. Je li tu? Pozdravite ga, molim vas. Više nismo ljuti!”, smijali su se Slovaci kojima će noć u kojoj njih 11 nije moglo zaustaviti jednog omalenog i gluhonijemog, ostati sjećanje za cijeli život.

Na nogometnom Panteonu

Jedan dragi riječki kolega je (prije nego što će na studij u Zagreb baš u vrijeme kad se nauživao ‘Generacije 1967’) igrao za manje klubove iz Rijeke i okolice. Svako-toliko i prijateljsku s Rijekom.

Dogodilo se da smo godine proveli na beskrajnim vaterpolskim putovanjima, stotine sati u autobusu. Vremena za ćakulu o sportu koliko ti duša želi. I Igor je pričao:

“Poluvrijeme do sat vremena, to su bile prijateljske, ali i ozbiljne utakmice s Rijekom. Želiš se dokazati. Nismo im se dali. Dok imaš snage možeš se nekako nositi s njima da te baš odmah ne ‘nakantaju’. Sa svima osim s njim. Proradi u tebi inat, ideš ga i potkačiti jer gurne ti loptu kroz noge, okrene te u mjestu, proda ti ‘sombrero’, što god. I… Ode. I onda, kad bi 2-3 puta dobio po nogama jer uvijek smo po dvojica-trojica išli na njega, znaš što je Desnica onda radio? U primanju gurne loptu kroz nas pa i on: prođe kroz nas. Jednostavno proleti. Ne možeš ga ni dotaknuti, a kamoli faulirati. Samo bi nam propuhom pokvario frizure. A njega bi jedva vidjeli kad bi već bio sam pred golmanom. Osvojili su dva kupa, bili europski poznati, svi redom vrhunski igrači. Ali on… On je bio poseban, toliko visoko iznad svih da ga nisu mogli ni vidjeti, tamo negdje na nogometnom Panteonu”.

DINAMO, NAJGORA VIJEST Bjelica: ‘Stradalo mu je koljeno… A imam još dvojicu ozlijeđenih’

Bolji od svakog igrača Reala

Imao je nadimak kojim se danas nikoga ne smije zvati, naravno – izveden iz kolokvijalnog naziva za gluhonijeme. I tim ga nadimkom, kao komplimentom, i danas zovu.

A legenda o riječkoj svjetskoj klasi ne živi ‘samo’ na Kvarneru i nekim ‘nogometno traumatiziranim’ dijelovima Slovačke.

Kad je u studenome 2011. Real Madrid gostovao kod Dinama u Ligi prvaka, tjedan dana prije nego što će ‘Kraljevi’ doći u Zagreb zazvonio je jedan novinarski telefon u Rijeci. S druge strane, kolega Jose Luis Guerrero. Iz madridskog Asa.

“Doći ću ranije da bih mogao na jedan dan u Rijeku. Da ga upoznam i napravim intervju s – Desnicom. Molim te, sredi mi to”.

Na konstataciju ‘Guerrero, nemaš ni 30 godina. Kako TI znaš za Desnicu, čovječe?!’ pao je odgovor:

“Iz desetina priča starijih kolega, iz stotina priča starijih navijača, iz priča starijih članova moje obitelji… Koliko se puta u povijesti Realu dogodilo da dobije tri komada od kluba za koji dotad gotovo nitko u Španjolskoj nije ni čuo? I da većina zaboravi ime kluba koji nas je pobijedio 3:1, ali ama baš nitko ne zaboravi ime jednog igrača koji je bio: bolji od svakog Realovog”?

I došao je Jose u Rijeku. Dogovorili smo intervju. Nije mu bilo drago čuti kad je Desnica uz pomoć prevoditelja za znakovni jezik pa onda i prijevod na engleski, presudio kako danas pravi nogomet igra samo Messi, a kako je najbolji ikad Maradona. Madridskom novinaru pod nos je bacio dva igrača koji su nosili dres Barcelone.

Ostao bez životne ušteđevine

Kad je na scenu zakoračio Anas Sharbini svi su se divili talentu kakav se rijetko rađa. Priznali su to i svi iskusni riječki treneri, bivši nogometaši. Ali kad je u jednoj dugoj večeri (jednoj od onih divnih u kojima bi se nakon pobjeda Rijeke do kasno u noć ostalo na Kantridi i pričalo o nogometu) mlađi kolega pitao ‘Anas: igra na lijevoj strani, sve zna… To je klasa kao Desnica, je l’ tako?’ dočekao ga je kolektivni, gromoglasni – smijeh.

Anas je bio dragulj, ali… Desnica bi danas bio: Vinicius. A Anas bi bio: Anas. Uz sve simpatije prema ogromnom talentu i karakteru mlađeg Sharbinija, Desnica je igrao tako da je za Anasa u nekoj drugoj nogometnoj dimenziji. Stratosferi.

Koliko ga je god život udarao tijekom odrastanja, još teže je Desnicu krošeom pogodio kad se već mislio ostaviti nogometa. Sve što je zaradio položio je u Ljubljansku banku. A raspadom Jugoslavije grunula je afera s tom bankom i brojni klijenti pa među njima i Desnica ostali su bez cijele životne ušteđevine.

Pomagali su mu prijatelji, bivši suigrači (veliki golgeter i čovjek Milan ‘Krlja’ Radović, npr.), a Desnica je igrao do 42 godine. Za Zadar, Orijent, Pazinku, Halubjan, Klanu, Lučki radnik… Igrao da bi zaradio za kruh.

Onda mu je pomogao klub, njegova Rijeka. Radio je kao domar na stadionu ‘Robert Komen’ na Podmurvicama, a nešto bi zaradio i kao demonstrator klincima iz klupske Škole nogometa.

Rijeka velika, Desnica najveći

Danas je na svojim nogama, ima obitelj, otac je i djed, ima suprugu Jasnicu. Žitelji kvarta Srdoči u zapadnom dijelu Rijeke mogu ga sresti svakodnevno. Penzionerski se ide u trgovinu, šeta psa, napravi đir kvartom po lijepom vremenu…

I svako toliko kad ga put nanese u centar grada, nađe se 10-15 srednjoškolaca koji s marende idu nazad u učionicu pa ga pristojno zaustave, zajednički mu se naklone i ‘izglancaju mu cipele’.

Jer: Rijeka je velika, ali većeg od Desnice nikad nije imala! On se rodio da bi igrao – nogomet iz snova.

Photo: Nel Pavletic/PIXSELL