Redatelj Christian Jean-Michel Jalžečić, osnivač Divan Teatra u sklopu kojeg priprema novu predstavu, govori o negativnom iskustvu u Gradskom kazalištu Požega – projekt koji je pripremao godinu dana prekinut je bez konkretnog obrazloženja, a honorar je morao tražiti putem odvjetnika

Christian Jean-Michel Jalžečić rođen je u Francuskoj 1993. godine. Prije studija kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu studirao je povijest i filozofiju. Od dvadesete godine radi kao dramski pedagog u kazalištu Knapp s čijim grupama osvaja nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu. Svoje znanje i vještine usavršavao je asistirajući profesionalnim kazališnim redateljima. Jedan je od osnivača Divan Teatra u kojem nastavlja s dramsko-pedagoškim radom.

NACIONAL: Trenutačno pripremate predstavu „Svaki petak izuzetak“, nastavak nagrađivane predstave „Studentica“, također u vašoj režiji. Zašto ste odlučili raditi nastavak i što on obuhvaća?

„Svaki petak izuzetak“ legendarna je i viralna izjava našeg redatelja i koreografa Lea Mujića usred ljetne sezone na naplatnim postajama Lučko, ali i nastavak predstave „Studentica“. U „Studentici“ smo pratili studenticu Luciju koja pokušava pronaći ljubav, pomiriti se s činjenicom da je odrasla i da su se ljudi, ali i njen grad promijenili. Pokušava pronaći idealnu sliku Zagreba u koju je zaljubljena, ali takvog Zagreba više nema. Zajednička točka obiju predstava je da se dominantno bave mladim ljudima u Zagrebu, izlascima, prvim ljubavima, ali i onim prolaznima. U „Studentici“ priču pratimo iz ženske perspektive, dok će nam u „Petku“ svoje viđenje Zagreba, izlazaka i dejtanja prenijeti – muškarac.

NACIONAL: Nije često da se rade nastavci predstava, znači li to da ste pronašli temu koja publiku zanima?

Publika nikad ne laže. Oduševljenost mladih ljudi koji su pogledali „Studenticu“ sigurno je veliki vjetar u leđa koji je jedan od razloga za novi nastavak predstave. Isto tako, rekao bih da nije lako pogoditi i pronaći temu koja publiku zove da pogleda predstavu, pogotovo na nezavisnoj sceni. Redatelj nije ovdje samo da napravi predstavu, što sam stariji i iskusniji sve više shvaćam da je redatelj osoba koja treba osjetiti bilo publike i nekako ga uskladiti sa svojim i s cijelim autorskim timom. Složio bih se s tezom da smo pronašli i pogodili temu, ali to nikako ne bi bilo moguće bez autorskog tima cijele predstave i odlične suradnje.

NACIONAL: Publika je najvažnije mjerilo, a Divan Teatar je svakako ima, predstave su gledane i nagrađivane. Ta umjetnička organizacija postoji nekoliko godina, zašto ste je osnovali, gdje održavate predstave i kako se financirate?

Divan Teatar je nastao u doba koronavirusa kad je sve stalo. U to vrijeme bio sam zaposlen kao vanjski suradnik – dramski pedagog u jednom centru za kulturu u Zagrebu u kojem sam vodio nekoliko dramskih grupa i nenadano završio bez posla. Bilo je to vrijeme kada sam bio na diplomskom studiju kazališne i radijske režije na Akademiji. Centar nije osigurao honorare dramskim pedagozima, poslova u kulturnom sektoru nije bilo. U tom za mene teškom periodu odlučio sam da ne mogu i ne želim čekati prilike i pozive za posao – već ih stvoriti sam. Divan Teatar sam zamislio kao umjetničku organizaciju koja će proizvoditi predstave, ali i kao dramsko učilište u kojem će mladi entuzijasti ili budući kolege moći imati profesionalno vodstvo u kazališnom procesu.

Za sada su sve naše predstave kao i dramsko učilište smješteni u kazalištu Mala Scena s kojom imamo odličnu suradnju i na tome smo jako zahvalni. Nadamo se da će Grad Zagreb prepoznati našu potrebu za vlastitim prostorom i tako nam olakšati djelovanje i stvaranje.

Financiranje je vječna patnja na nezavisnoj sceni. Financiramo se putem javnih natječaja u kulturi Ministarstva kulture i medija i Grada Zagreba. Za kulturu se izdvaja veoma mala svota iz državnog proračuna pa nisu iznenađujući sramotno mali iznosi koje umjetničke organizacije dobivaju za izradu predstava. Dok se neke stvari iz temelja ne promjene, život na nezavisnoj sceni bit će sve teži dok ne postane nemoguć. Kultura nam sustavno propada, a čini mi se da one koji bi trebali za to mariti, zapravo nije briga. Tužno.

NACIONAL: Kao što kažete, teško je biti na nezavisnoj sceni, to je česta tema kulturnih radnika. Što vam je kao mladim umjetnicima najgore? Pretpostavljam da je gušt raditi predstave, da to nije nikakav problem, ali ta birokracija, stalno javljanje na natječaje i pozive, je li to obeshrabrujuće? Kako se u tome snalazite?

Kao mladom redatelju najgore mi je što u institucionalnim kazalištima nema javnih natječaja za redatelje. O tome ću govoriti uvijek, dokle god budem imao priliku javno govoriti i dobivati medijski prostor. Činjenica da nema javnih natječaja je obeshrabrujuća i tužna. Nadam se da će se to promijeniti i da će transparentnost zapošljavanja redatelja, dramaturga, glumaca, ali i ravnatelja kazališta biti pravilo.

NACIONAL: Prije nekoliko godina Centar mladih Ribnjak javnim je pozivom „smjestio“ neke umjetničke organizacije koje sada tako imaju lokaciju za izvođenje predstava i dvoranu za probe. Zašto to ne rade ostali centri za kulturu i druge organizacije u Zagrebu, prema vašemu mišljenju? Koliko bi takvo što olakšalo posao vama umjetnicima?

Centar mladih Ribnjak može biti uzor drugim centrima za kulturu u puno stvari. Centar Ribnjak je rezidencije i javne pozive prihvatio kao praksu, pa i ove godine nastavljaju tim putem, što mislim da je za svaku pohvalu. Ne mogu a da ne primijetim kako je taj centar živnuo i s nizom kvalitetnih programa se smjestio na mjesto koje rado posjećujem i gdje s radošću pogledam neke od predstava svojih kolegica i kolega. Mislim da je sličan poziv ove godine raspisao i CeKaTe. Zašto to drugi centri ne rade, pitanje je koje bi Grad Zagreb trebao postaviti onima na ravnateljskim funkcijama određenih centara jer neki od njih zaista nemaju razrađen program, a ako i imaju, već godinama svoja vrata ne otvaraju mladima koji bi svojom voljom, maštom i kreativnošću napravili odlične predstave.

Dok sam još bio student, naivno sam vjerovao da centri za kulturu tome i služe – da budu poligon za mlade umjetnike koji će s vremenom stasati i raditi velike predstave. No to nije tako i daleko je od mojeg naivnog studentskog idealiziranja situacije.

NACIONAL: Za Divan Teatar specifično je da, osim profesionalnih produkcija, ima svoj dramski studio za srednjoškolce i studente koji je iznimno popunjen. Zašto vam je to važno i otkud ideja za takvo što?

Dramski studio bio je logičan slijed događaja jer sam još prije studentskih dana počeo raditi u Centru KNAP kao dramski pedagog i htio sam isto nastaviti u Divan Teatru, samo uz bolje uvjete rada i bolje uvjete za polaznike. U početku je bilo izazovno, ali zbog odličnih predstava na smotrama i festivalima sve je veći broj polaznika stizao upravo u naše učilište kroz koje je od početka djelovanja prošlo više od pet stotina polaznika, jer smo u početku imali i radionice pisanja, fotografije, plesa, slikanja… Ubrzo sam shvatio da „svaštarenje“ nikad nije dobro i da u vođenju bilo čega, pa i umjetničke organizacije, treba biti konkretan i imati jasan plan i cilj. Tako da smo se na kraju odlučili usmjeriti samo na dramske radionice. U dramskom učilištu kao dramski pedagozi rade Lucija Dujmović, Rebecca Agić i ja. Ove godine ćemo zbog velikog broja polaznika proširiti naš tim voditelja, a ono čime se u tome vodim je kvaliteta voditelja i njihove umjetničko – pedagoške kompetencije. Najveća potvrda kvalitete su polaznici koji se iz godine u godinu vraćaju u Divan Teatar.

NACIONAL: Isto tako, već nekoliko godina uspješno pripremate buduće studente glume za prijamni ispit na akademijama, kako je došlo do toga? Nije to nimalo lak posao, zašto vam je to zanimljivo? Biste li se voljeli u budućnosti razvijati i u tom smjeru i raditi sa studentima glume, a ne samo režiju?

Režija je moja prva, ali ne i jedina ljubav. Trenutačno mi je prioritet razvijati se u tom smjeru i istraživati razne kazališne poetike. Imati ispred sebe mladu osobu koja se želi baviti glumom u meni probudi potrebu da joj pomognem, da joj dam praktične savjete kako da bude bolja. Izazovan je to posao i nosi veliku odgovornost sa sobom. I sam znam što znači ne proći na prijamnom ispitu na akademiji, koju sam upisao iz četvrtog pokušaja. Puno mojih prijatelja i sadašnjih kolega je pokušavalo nekoliko puta upisati glumu, već tada sam njih slušao i nekako je to ostalo u meni, ta potreba da pomognem budućoj glumici ili glumcu. Volim promatrati kako se od nesigurne osobe koja nije sigurna da uopće razumije što je gluma, rađaju potreba i volja da se bavi ovim poslom.

Volio bih jednog dana raditi sa studentima glume na akademiji. Iako to smatram iznimno zahtjevnim i odgovornim poslom, mislim da je on prije svega častan, jer oblikuješ mladu osobu, gledaš je kako napreduje i raste… Ima neke neobjašnjive poetičnosti u tome.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili posvetiti baš režiji, kako je započela ta ljubav prema kazalištu i režiji?

Dugo nisam znao da je režija moj put i životni odabir. Znao sam da je kazalište dio mene, ali ne i u kojoj funkciji unutar njega. Od ranog djetinjstva je kazalište bilo prisutno i iznova sam bio fasciniran svime što se u kazališnim predstavama događa. Kao dijete bio sam miran samo u kazalištu. Vjerojatno kao i većina kolega, prvo sam krenuo u dramsko učilište. Dramsko učilište Zagrebačkog kazališta mladih bilo je moje utočište. Zahvalan sam na divnim voditeljicama Jadranki Kordi i Ines Škuflić koje su bile dio mojeg odrastanja i kazališnog sazrijevanja. Da je kazališna režija moj odabir i potreba, potpuno sam shvatio tek kada sam uz pohađanje dramskog učilišta imao potrebu da sam pokušam napraviti predstavu, tada se i odluka da je ovo zanimanje i moj poziv potpuno razdanila. Toliko sam bio siguran u to da ni nakon tri neuspješna pokušaja, nisam odustao od upisivanja režije. I nije mi žao.

NACIONAL: Rođeni ste u Francuskoj, ali svejedno ste odlučili doći u Hrvatsku, zašto?

To je bila isključivo odluka moje majke s kojom sam sa svega nekoliko godina došao u Hrvatsku. Mislim da je donijela ispravnu odluku.

NACIONAL: Kako je izgledalo vaše djetinjstvo i odrastanje?

Djetinjstvo je bilo poprilično izazovno. Odrastao sam sa samohranom majkom i bakom i djedom. Dolazim iz siromašne obitelji koja se svakodnevno nosila s raznim životnim izazovima. Dugo mi je trebalo da to shvatim i da o tome mogu govoriti potpuno otvoreno. S ocem nikada nisam imao nikakvu vrstu kontakta i to me je kao dijete mučilo, ali imao sam majku koja je na svoja leđa preuzela obje uloge i sve moje potrebe stavila ispred svojih. U borbi za preživljavanje i potrebi da mi osigura normalno djetinjstvo, majka je radila niz paralelnih poslova. Velika je to žrtva koja nema cijenu. Pokojna baka bila je radnica u kožnoj galanteriji i s njom sam provodio slobodno vrijeme u igri, zajedničkim odlascima na misu… Baka je bila najbolja teta čuvalica. S gubitkom nje u svom životu još uvijek se učim nositi. Uz sve nedaće, uvijek su prevladavali optimizam i smijeh. Upornost i ustrajnost u svemu što radim, sigurno sam naslijedio od majke koja mi je najveća podrška i životni uzor. Pubertetsko vrijeme sam najčešće provodio u kazalištu, bježeći od pakla srednje škole gdje se nisam uklopio i ne nosim dobre uspomene iz tog perioda. Štoviše, nikome ih ne bi poželio.

NACIONAL: Govorili smo o nezavisnoj kazališnoj sceni koja u Zagrebu zaista živi, aktivna je, puno se radi i kvalitetno se radi, a odnedavno su nezavisne predstave počele dobivati i važne nagrade, što ranije nije bio slučaj. Kako biste opisali tu scenu, te ljude, situaciju u Zagrebu po tom pitanju?

Pravo je čudo koliko se kvalitetnih predstava rađa na nezavisnoj sceni, pogotovo kad uzmemo u obzir sitniš koji se dobiva na javnim natječajima za sufinanciranje. To dokazuje da imamo kvalitetne umjetnike prepune ideja i umjetnike koji rade kvalitetne predstave. To je nešto što bi resorno ministarstvo i Ured za kulturu Grada Zagreba trebali shvatiti i nužno učiniti korake da se uvjeti rada poprave. Ni u kakvim se i sramotnim uvjetima stvaraju predstave koje osvajaju nagrade. Što više na to reći? Koje još dokaze staviti na stol? Sve je rečeno. To što predstave dobivaju nagrade, govori o njihovoj kvaliteti, no ne znači da su uvjeti rada dobri i zadovoljavajući.

Na nezavisnoj sceni djeluje veliki broj mojih kolega koji rade odlične predstave koje često ne uspiju odigrati više od nekoliko puta i to je tamna strana nezavisne scene, a mjesto izvođenja je često jedan od faktora koji doprinose navedenom. Uz potpunu aktivaciju centara za kulturu, Grada Zagreba i praznih prostora u njihovu vlasništvu te konkretniju podršku resornog ministarstva – situacija bi trebala biti bolja. Stvaranje na nezavisnoj sceni ne bi trebalo biti preživljavanje. Često smo mi umjetnici u javnosti percipirani kao „sisači državnog proračuna“, „neradnici“, „dangube“. To je daleko od istine, ljudi na nezavisnoj sceni jedva preživljavaju i tu ubrajam i sebe. Umjetnici su radnici, itekako radimo na svakom svojem projektu. Često to bude iscrpljivanje do krajnjih granica. Mora postojati potreba da se promijene narativ i percepcija umjetnika na nezavisnoj sceni i umjetnika općenito, a onda i svi gore navedeni faktori.

NACIONAL: Imate vrlo uspješne predstave koje igraju po zagrebačkim kazalištima, ali dosta radite i izvan Zagreba, a i izvan Hrvatske, posebno u BiH. Zašto? Vidite li tu veći potencijal ili vas u Hrvatskoj ne zovu?

Moj angažman u BiH počinje javnim natječajem HNK-a u Mostaru putem kojeg sam odabran kao redatelj predstave „Zid“, koja je također nagrađivana na nizu festivala. Imam poseban odnos s Mostarom, uvijek se rado vraćam u taj grad i nesebično se radujem procesu s odličnim ansamblom koji iznimno cijenim, kao i ravnatelja Ivana Vukoju. Također, moram spomenuti i uspješnu suradnju s Hrvatskim kazalištem Pečuh gdje sam postavio predstavu „Kod kuće je najbolje“, prema motivima romana „Kod kuće je najgore“ Ephraima Kishona.

U zagrebačkim kazalištima vidim veliki potencijal za svoje redateljske ideje i nadam se da ću uskoro u suradnji s dramaturginjom i dramatičarkom Doroteom Šušak realizirati neke projekte koji su u dogovorima.

NACIONAL: Kad smo kod toga, nisu sva iskustva pozitivna kad ste umjetnik, posebno nezavisni umjetnik. Vi ste imali vrlo negativno iskustvo u Gradskom kazalištu Požega, o čemu se radi?

Tako je. Imao sam vrlo negativno iskustvo u tom kazalištu. Osoba zadužena da vodi kazalište naručila je tekst i redateljski koncept nešto manje od godinu dana prije početka rada na predstavi. Nakon samo nekoliko dana čitaćih proba – projekt je naprasno prekinut bez pokušaja da se sve napravi da projekt zaživi. Projekt koji sam s dramaturginjom Doroteom Šušak pripremao skoro godinu dana prekinut je bez konkretnog obrazloženja. Veselili smo se novoj predstavi, koja zbog nestručnosti osobe na ravnateljskoj poziciji nikada nije doživjela premijeru.

Bitno je napomenuti da je dotična osoba iz dana u dan izbjegavala potpisivanje autorskog ugovora i zavlačila mene i autorski tim. Uz to što je bila upoznata i s tekstom i cijelim redateljskim konceptom, negirala je postojanje naše suradnje koju sam morao dokazivati putem odvjetnika. Zanimljiva, a ujedno i tužna dogodovština trenutak je dogovaranja honorara, kada osoba zadužena za vođenje kazališta govori kako joj je moj stariji kolega dao odličan savjet koji glasi: „Nije dobro da mlade navikavamo na puno.“ Ta rečenica me višestruko sablaznila jer je došla iz usta osobe koja je moj stariji kolega, a onda ju je osoba koja bi trebala voditi kazalište ponovila s punim uvjerenjem. Nekako i dalje ne želim vjerovati da smo toliko okrutni jedni prema drugima, ali mi sve ukazuje na to da jesmo i da neki ljudi iz vlastite nesigurnosti, frustriranosti i neispunjenosti, imaju potrebu napakostiti onom drugom.

Bilo je tu svega, od izrazite nestručnosti i nekvalificiranosti za posao ravnatelja koji se obavlja, do nonšalantnosti, ignoriranja e-mailova i bezobrazluka. Saga koja se nakon skoro četiri mjeseca riješila putem odvjetnika. O uvjetima smještaja i prehrane koji ne zadovoljavaju osnovne kriterije, bolje ne govoriti.

Također, u javnosti se svojedobno preispitivao način na koji je dotična osoba došla na rukovodeću funkciju u kazalištu. Nadam se da takva osoba neće dobiti idući mandat te da će kazalište preuzeti netko tko će, ako ništa drugo, imati razumijevanja za kazališni proces i transparentno trošiti novac poreznih obveznika. Koliko god to ignorirali, članske iskaznice stranaka i nepotizam su naša tužna stvarnost i propusnica za dolazak do pozicija. To iskustvo naučilo me je da bez potpisanog ugovora ne počinjem raditi. To bih savjetovao svim mlađim kolegama. Cijenite svoj rad i svoje vrijeme. Cijenite sebe i svoje kolege. Ja sam naučio na teži način.

NACIONAL: Kako se osjećate zbog tog iskustva? Kako si u takvim situacijama pomognete, što vam može popraviti raspoloženje?

Na sva loša iskustva u životu gledam kao na školu. Sigurno nije ugodno kada se takvo što dogodi. Teško je planirati život, ugrožena ti je egzistencija. Kada se sve to dogodilo, bio sam jako loše, ali nikada nisam sumnjao u svoju stručnost i profesionalnost. Na svu sreću, okružen sam prijateljima i kolegama u ovom poslu koji su mi bili velika podrška i koji su me izvukli iz depresivnog raspoloženja.

NACIONAL: Koji su vam planovi, ima li posla, što vas očekuje?

Nakon predstave “Svaki petak izuzetak” izlazi i radiodrama u produkciji HNK-a u Mostaru, u planu su nova igranja i gostovanja predstave „Studentica“, kao i dvije režije izvan Zagreba i Hrvatske.