Ko to more platit’” – tim riječima i pjesmom započinje svako isplovljavanje hrvatskog glumca Rade Šerbedžije i njegova dugogodišnjeg prijatelja Abde Hanića, vlasnika restorana Galeb u Puli i velikog zaljubljenika u ribolov o čijim je ulovima pisao i talijanski časopis Pesca in Mare.

Na kraju još jedne uspješne sezone Kazališta Ulysses s kojim Rade Šerbedžija i Lenka Udovički već 22 godine dovode domaću i međunarodnu publiku na tvrđavu Minor na Malim Brijunima i iz kojeg su napravili prepoznatljivi kulturni brend, Šerbedžija je izveo koncert s bendom Zapadni kolodvor, a potom počeo spremati stvari jer je iz Barbarige putovao najprije u Beograd, a zatim u Zenicu gdje s redateljem Dinom Mustapićem snima novi film, nakon čega će se uputiti u Zagreb, gdje 17. listopada ima veliki koncert u Lisinskom. Čim završi te obveze, vratit će se u Barbarigu, gdje je već nekoliko godina njegova glavna adresa, i krenuti s Hanićem u nove morske pustolovine. S druge strane, Hanić se sprema u Barcelonu po svoj novi brod. No, prije puta, dvojica su se prijatelja srela na Hanićevu brodu usidrenom u Puli kako bi popili čašu burbona, protresli uspomene, ali i napravili planove za jesensku sezonu lova.

Šerbedžija i Hanić, zvan Adi, najbolji su “morski” prijatelji već 20 godina i svaku priliku koriste da bi zajedno lovili ribu, a nakon toga, naravno, napravili neke gradele, uz vino i gitaru. Najmanje to rade tijekom ljeta, kad obojica imaju više obveza, Šerbedžija zbog Kazališta Ulysses, a Hanić u restoranu, pa prava sezona ribolova za njih počinje tek najesen.

“Najmanje lovimo kad je Ulysses pa pravi ribolov zapravo tek sada kreće”, kaže Hanić.

Čim su se upoznali, otkrili su zajedničku ljubav prema moru:

“Svi me pitaju kako sam upoznao Radeta, a ja im kažem da nije tako bilo, već da je Rade upoznao mene. Naš zajednički prijatelj Livio Morosin, pjevač i tekstopisac, nazvao me jedan dan i kaže: ‘Jedan veliki čovjek te želi upoznati.’ Ja mu u šali odgovaram: ‘Nemoj da nije velik, znaš da se ja samo s velikima upoznajem.’ I dođem ja, tamo su bili Livio, još trojica prijatelja s gitarama i Rade. Tako smo se upoznali i već taj dan smo funkcionirali kao da se znamo 10 godina. Rade je meni cijelo to vrijeme i otac i brat i prijatelj jer sam u Istri već 42 godine. Rođen sam u Bosni i moji su svi dolje, tako da mi je on zamijenio obitelj koja mi nedostaje. Imao je toliko ljubavi i vremena za mene, ali zapravo je on takav prema svima. To je čovjek s nevjerojatnom energijom, ima srce nenormalno i ja za njega zapravo kažem da je izvanzemaljac. On može sa svima, nisam nikada čuo da je za nekoga rekao da je loš čovjek, da mrzi nekoga, mislim da on čak i svoje neprijatelje na neki način voli. Njegova je poznata izreka da svaki čovjek ima 50 posto ljudi koji ga vole i 50 posto onih koji ga mrze, ma tko mi bili, zvijezde ili obični ljudi, uvijek je tako i to je istina.”

Adi Hanić i Rade Šerbedžija najmanje stignu u ribolov tijekom ljeta, dok traje sezona Ulyssesa, pa pravi ribolov za njih zapravo tek počinje. FOTO: Navigare i Privatna arhiva

Već na prvom susretu krenula je između Šerbedžije i Hanića priča o moru i ribolovu i tu su njih dvojica prepoznali da dijele zajedničku strast.

Šerbedžija ističe kako Hanić nije samo njegov prijatelj, već je postao obiteljski prijatelj s kojim se druže i njegova supruga i djeca.

“Adi i ja se družimo evo već 20 godina, i uglavnom je to naše druženje najprije bilo na ribolovu, no Adi je postao i family frend tako da u zadnje vrijeme više s njim ide u ribolov moja Milica nego ja, a bili su i moji unuci. Adi ih uči ribolovu, a poslije se družimo. Zapravo, kad smo tu, svaki dan zajedno lovimo ribu, kartamo, kuhamo, idemo na boće, uživamo”, ispričao je Šerbedžija.

Adi Hanić, vlasnik restorana Galeb u Puli, zbog svojih ulova bio je i zvijezda poznatog talijanskog ribolovnog časopisa Pesca in Mare. FOTO: Navigare i Privatna arhiva

U Barbarigi, na desetak minuta od Pule, zapravo je njemu i Lenki glavna stancija:

“Još otkako je korona počela, tako smo mi prodali stanove i kuće u Rijeci i došli ovamo”, kaže Šerbedžija koji u Barbarigi ima i svoj brod kojim sam upravlja. No, dok je on upravo svoj brod pospremio na zimovanje, Hanić se sprema u Barcelonu po novi brod specijaliziran za duga ribarenja.

Dok smo sjedili na brodu i pili po čašicu burbona, Hanić je obavijestio Šerbedžiju da uskoro ide po taj brod. Šerbedžija mu je najprije rekao: “Ma nemoj zezati, pa što će ti, već imaš ova dva?” ali kad mu je Hanić pokazao fotografije, odmah se zainteresirao.

‘Počeo sam pecati s 12 godina kad sam ulovio svoje prve manjiće. Pješice smo po pruzi išli 10 kilometara od Vinkovaca do Borova’, sjeća se Šerbedžija

“Taj brod ima osam metara”, kaže Hanić, “veći je i širi za metar od ovog mog broda Merry Fisher na kojem smo sada. Radi tog broda prodat ću i Merry Fisher i još jedan koji imam, ma prodao bih i kuću za njega, to je pravi space shuttle, brod koji ima sve, ludilo, a dobit ću ga po dobroj cijeni. To je brod bolji od ovog mog ‘Amerikanca’, ima platformu iza, bazene za živu ješku, prostor za ležanje i sunčanje na palubi, specijalno sidro, reflektore, rasvjete, radare, autopilote, botrastere, vlastiti agregat, znači ne mogu bez struje ostati, raznorazne tuševe, toalete, WC, kuhinju, frižidere, toplu vodu, bojler, televizor, kabinu za 4 osobe, dnevni boravak i veliki set štapova za ribičiju, za sve vrste ribe.”

“Nećeš valjda radi njega i zeleni gliser prodati? Pa na njemu smo najviše ribe ulovili”, zabrinuo se Šerbedžija, ali ga je Hanić uvjerio da će gliser ipak ostati.

Smrdljive napacane lignje i živi morski crvi izvrstan su mamac za ribu koja dolazi na miris, ali i na obrise kretanja u moru. FOTO: Navigare i Privatna arhiva

U te ribe koje su Šerbedžija i Hanić ulovili spadaju i ogromni kapitalci poput tune koja je bila dugačka gotovo toliko koliko je Hanić visok i s kojom se borio više od tri sata, ogromnih zubaca, škarpina, orada, ali i lignji i morskih pasa te šargi i baraja, njima omiljenih poslastica. Zbog tih je ulova Hanić bio i zvijezda naslovnice talijanskog ribičkog časopisa Pesca in Mare.

Iz pulskog zaljeva kratko nas je izveo brodom na otvoreno more kod Brijuna kako bi prezentirao tajne tehnike koje inače on i Šerbedžija koriste. Iza nas pružao se pogled na amfiteatar i Uljanik, a ispred nas na Nacionalni park Brijune. Nautičari se inače Nacionalnom parku, to jest otočiću Vangi smiju približiti na maksimalnoj udaljenosti od milju i pol pa smo otočić gledali s te udaljenosti.

“Ovdje vam je najčišće more”, priča Adi, “samo sada naravno nije dobro vrijeme za ulov. Vrijeme izlaska na ribolov mjeri se po mjesecu i u ovo doba dana, usred zvizdana, ne izlazi se na more. Najbolje je vrijeme za ribolov ujutro poslije svitanja, to je i meni najdraže doba kad idem na more. Inače se vrijeme za ribolov određuje i po promjenama plime i oseke, sat prije i sat poslije promjene plime i oseke i navečer, u albu, kad sunce zalazi.”

Rade Šerbedžija već dugo s prijateljem Adijem planira snimiti i dokumentarni serijal o ribolovu, ali još nije našao dovoljno vremena. FOTO: Navigare i Privatna arhiva

Zastali smo s brodom pa je izvukao iz jednog odjeljka posude s vodom. U jednoj su bila duguljasta ljigava i dlakava stvorenja koja se zovu morski crvi, a u drugoj napacane smrdljive lignje čiji je miris toliko opor da nije baš idealan za tankoćutna ženska osjetila.

“Riba se najviše po mirisima kreće i ona osjeti smrad i u moru, zato su ove lignje priređene tako da što više smrde. Osim toga, riba se kreće i prema obrisima u vodi, kako se što vrti i kreće, ona zna tko pravi kakve obrise i onda po tome napada. Ovi morski crvi, koji izgledaju jezivo, poput kakvih zmija, to je riblja delicija i one se na to love. Mi obično čim dođemo i spustimo udicu, ove male ribe odmah dolaze, ali sad je jaka struja pa nema ni malih. A ovdje smo na dubini od 32 metra. Nije dovoljno, dakle, uzeti morskog crva i baciti udicu, treba znati pravila morskih struja, treba znati naći ribu, poznavati njezina kretanja, sve”, objašnjava Hanić.

Rade Šerbedžija pospremio je svoj brod na zimovanje, a nakon zagrebačkog koncerta planira s Hanićem isploviti na njegovu novom brodu iz Španjolske. FOTO: Navigare i Privatna arhiva

Tvrdi da je upravo on prvi na ovom dijelu Jadrana počeo loviti zubace na živi mamac.

“Prvi sam na Jadranu počeo loviti zubace na ovaj način, na živu lignju i na živu ribu. Sad su svi to naučili i preuzeli jer sam to objavljivao u časopisima pa sada svi love, ali svejedno, nemaju svi jednako uspjeha kao ja jer moraš imati sve elemente, moraš znati nijanse i, što je najvažnije, moraš to voljeti i osjećati cijelim tijelom i živjeti s tim. Ja komuniciram s ribom kad sam na moru, točno znam koja mi je riba kada na dubini. Ima ribara koji sto godina love, ali nemaju svi takav sentiment. To vam je kao u novinarskom poslu, morate biti mačak za to, ako si mačak, onda ruješ, tražiš i kopaš dok ne nađeš onu pravu senzaciju”, uspoređuje ovaj zaljubljenik u more ribolov i novinarstvo.

‘Prvi sam na Jadranu počeo loviti zubace na živu lignju i na živu ribu. Sad su svi to naučili i preuzeli jer sam to objavljivao u časopisima, ali nisu svi jednako uspješni’. FOTO: Navigare i Privatna arhiva

Iako Hanić ima poznati restoran u kojem služi morske i istarske specijalitete, riba koju ulovi uglavnom završi odmah na njihovim internim feštama.

“To je riba za naše prijatelje i poznanike, za uživanje, a riječ je o najkvalitetnijoj ribi u Jadranu, oradama, zubacima, škarpinama. U ovom sjevernom dijelu imamo i šarga, Talijani je zovu šarago, to nam je najdraža i najukusnija riba. Lovimo i jadranske lignje, ali to obično bude u prosincu, siječnju i veljači, odnosno tijekom zime. Jedne smo godine ulovili čak 300 kila lignji u jednoj sezoni”, pohvalio se Hanić. Dok prolazimo pored ostataka starog lukobrana koji je nekada štitio pulski zaljev, a navodno Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture planira graditi novi, Anić priča kako je najviše lignji ulovio s vanjske strane zida. Najveća koju je ulovio imala je 1,8 kilograma.

Njegov brod Merry Fisher, kaže, inače je više namijenjen za izlete i uživanje, nego za ribolov, ali on i Šerbedžija često upravo s tim brodom idu u ribolov. Osim toga, kaže, pravi ribari ulovit će ribu s bilo koje barke, a njih dvojica najčešće se kući vraćaju s pravim ribljim blagom.

Ispostavilo se da su i jedan i drugi prva iskustva s pecanjem imali na rijekama i to kao dječaci od desetak godina, Hanić u rodnoj Bosni i Hercegovini, a Šerbedžija u Slavoniji.

“Počeo sam pecati s 12 godina kad sam ulovio svoje prve manjiće, to su vam oni mali somovi. Tada smo išli 10 kilometara pješice hodajući po pragovima pruge, od Vinkovaca do Borova, kako bismo na rijeci Vuki, pritoci Dunava, mogli pecati. Tako smo mi lovili te manjiće i ponosno se s njima vraćali kućama, a oni su bili dosta slatki i slasni za jelo”, prisjetio se Šerbedžija svojih ribarskih početaka.

Adi Hanić je gastronomski virtuoz, u što se mogao uvjeriti svatko tko je barem jednom bio u njegovu Galebu, ali ni Šerbedžija ne zaostaje. FOTO: Navigare i Privatna arhiva

“A vidiš”, nadovezao se Hanić, “ja sam isto počeo s nekih 10, 12 godina, lovio sam crvenperke i klenove u rječici. Znao sam raditi rupe u dnu, sve dok me jedan veliki nije ugrizao.”

Šerbedžija je ispričao kako je on u ribolov na rijeci išao sa svojim bratanom, bratom od strica:

“Nas dvojica smo kao klinci lovili pastrvke u Korenici. On je bio šampion, rukama ih je hvatao i bacao van iz vode, možete misliti koji to mora biti strašan refleks.”

‘Kao kuhar mogu reći da Rade strašno dobro kuha. A i Flavio je postao vrhunski kuhar, nije znao ništa kad smo počeli’, kaže Hanić

Hanić kaže da je i on još kao dijete imao svoje specijalne metode te je također naučio ribu loviti rukama:

“Kad bismo se mi klinci okupili da lovimo u rijeci, moji su prijatelji dosta slabo ulovili, a ja ako nisam mogao naći ribu u rupama, onda bih jako zamutio vodu, onako maksimalno, jer tada riba izgubi kisik pa joj gore na površini vire samo oči i glava. A ja u ruku i lovim. Imao sam svoju korpicu u koju sam stavljao tu ribu i onda nosio mami. A mama bi zavaljala u kukuruzno brašno pa ih isfrigala. Jao, kako su dobre bile, skoro kao girice.”

I Šerbedžija i Hanić i danas vole i riječnu ribu, ljubitelji su i fiš paprikaša, a nedavno su zajedno bili i na rijeci Uni i to za vrijeme filmskog festivala u Bihaću. No, na rijeke ipak uglavnom idu na izlet, a više se drže mora.

Ribu koju ulove Šerbedžija i Adi uglavnom spremaju na feštama za prijatelje, a kad god je u Puli, na zajednička druženja dođe i poduzetnik Danko Končar. FOTO: Navigare i Privatna arhiva

U nekom dalekom planu imaju i snimanje dokumentarnog serijala o ribolovu i kuhanju.

“To ćemo nas dvojica napraviti”, otkriva Šerbedžija, “a ideju je dala naša Nina. Lovit ćemo ribu, ići od mjesta do mjesta, otkrivati posebnosti tih mjesta i zanimljive i znamenite ljude koji su tamo rođeni, specifičnosti tog kraja, i onda ćemo to sve što ulovimo naravno i skuhati.”

Hanić je virtuoz u gastronomiji, u što se može uvjeriti svatko tko je barem jednom bio u njegovu Galebu, ali ni Šerbedžija ne zaostaje.

“Ja kao kuhar mogu reći da Rade strašno dobro kuha. A i inače dosta prijatelja koji su se družili sa mnom, naučili su kuhati. Flavio je postao vrhunski kuhar, nije znao ništa kad smo počeli, a danas kuha fantastično. To vam je kao s Radetom. Lako je naučiti od nekoga tko zna prenijeti to znanje. Bio sam puno puta kod njega dok je imao glumačku školu u Rijeci i znao sam tih njegovim učenicima i glumcima reći da ne postoji osoba od koje se tako lako može naučiti gluma kao s njim. On to toliko jednostavno prenosi, ali opet, nekima ni to ne pomaže jer ne mogu to svi. Isto kao s kuhanjem ili s ribolovom, ili to imaš u sebi ili nemaš. Mnogi probaju loviti, čak im i stavim mamac i naješkam, ali ništa. Jednostavno im ne ide”, konstatira Adi.

Sa Šerbedžijom i Hanićem druženje na brodu ne može proći bez čašice burbona i pjesme, a s njima je nazdravila i novinarka Navigarea. FOTO: Navigare i Privatna arhiva

Zato se on i Šerbedžija jako dobro razumiju jer oba imaju onaj posebni osjećaj koji je potreban za borbu s morem i mamcima.

“Nas dvojica kad idemo zajedno u ribu, nikad se ne vratimo bez ulova. Rade je moja sretna karta, kad je on sa mnom, uvijek ulovim. To je zato što je on smiren, kod njega nema nervoze ni stresa, samo laganica uz pjesmu i burbon. I uvijek ulovimo. Nekad on bude skiper, ja pecam, nekad sam ja skiper, a on lovi. Imali smo i dosta prijatelja koji su išli s nama, Vlado Kreslin Krstin, pa ljudi iz političkih krugova koji su bili na Brijunima i izrazili želju da bi išli s nama, tako da smo dobili društvo i upoznali nove nautičare”, kaže Hanić. Kad god je u Puli, njihovim druženjima se pridruži i poduzetnik Danko Končar, njihov veliki prijatelj.

‘Imali smo i dosta prijatelja koji su išli s nama u ribu, Vlado Kreslin, Urban, Boris Dežulović, Ralph Fiennes, a bilo je i ljudi iz političkih krugova koji su bili na Brijunima i izrazili želju da idu s nama’

A je li s njima kad išao i netko od Šerbedžijinih holivudskih prijatelja?

“Bio je engleski glumac Ralph Fiennes, a od naših je meni najdraži gost bio Urban koji je isto bio s nama u ribolovu, kao i Boris Dežulović, naš veliki prijatelj s kojim smo imali jako uspješan dan i ulovili smo puno dobre ribe koju smo poslije naravno pojeli”, otkriva.

Sljedeći morski susret Šerbedžija i Hanić dogovorili su za premijeru isplovljavanja na novom brodu iz Španjolske, a do tada, dok smo iskakali iz dobrog, starog Merry Fishera, rastali smo se uz stihove pjesme ‘’Mornarev cha-cha-cha’’ legendarnog glazbenika Marka Novosela koju je Rade pjevušio: “Daj mi ruku, još ovaj ples, brod me čeka, ja moram poć, a kad odem, ti ćeš k’o prije, s drugim plesat svoj cha cha cha…”

S ogromnom tunom koju je ulovio prošle godine, a koja je veća od njega, Hanić se borio puna tri sata. FOTO: Navigare i Privatna arhiva