Zagrebački novinar Domagoj Jakopović – Ribafish govori o detaljima svog projekta RokOtok

U tri ljeta preplivao je 210 kilometara. Sve naseljene otoke tom je teškom borbom povezao. Tražio je odgovore i rješenja koje, kako sam kaže, našao nije. Domagoj Jakopović – javnosti poznatiji pod svojim pseudonimom Ribafish – uz pomoć vrijednih volontera prije nekoliko godina započeo je projekt RokOtok. Tri ljeta, svaki put po četiri tjedna, plivao je od jednog do drugog naseljenog otoka Hrvatske i pričao na predavanjima turistima i lokalnoj djeci i roditeljima o očuvanju okoliša i obiteljskim odnosima. U čast je to bilo njegovu rano preminulom sinu Roku. Nakon 50 otoka, Domagojev je cilj ostvaren, ali hoće li RokOtok kao projekt biti nastavljen pitali smo ga za Zagreb News.

ZgNews: Što je za vas RokOtok?

Više od projekta. Baterija za nastavak života. Nešto što me diglo nakon tragedije i smisao za nastavak borbe. Dobio sam nadu da ne treba se sve ugasiti s odlaskom mog sina i da mogu probati pomoći i drugima. Nakon tri godine i nakon što smo obišli svih 50 otoka za mene je RokOtok postao jedna prekrasna priča o druženju ljudi koji vole ovaj planet i ljudi koji žele da na ovom planetu život bude bolji.

ZgNews: A što je on kao projekt?

Ideja da se što više djece i roditelja na otocima upozna s problemima zagađivanja. Da vide koliko je opasno smeće i plastiku općenito bacati u more umjesto u kantu za smeće. Isto tako, da saznaju koliko su zapravo naši otoci prekrasni, ali i koliko ih je lako zagaditi, isprljati, uništiti sav život. Želio sam i naglasiti koliko je važan odnos između djece i roditelja, da što više se trudimo međusobno razgovarati o najljepšim i najgorim stvarima, čime će život za sve nas biti ljepši.

ZgNews: Zašto je onda važno brinuti se o okolišu i razgovarati o roditeljskim odnosima?

Pogledajte što nam se događa posljednjih 30 godina – kakvi ljudi dolaze na vlast i što nam rade. Mislim da bi bio red da mladi stanu na kraj tome. Jako se puno narušava okoliš – sve više tvornica i zagađenja, a sve manje brige prema prirodi. Mnogi kažu kako će to netko drugi počistiti, ali neće nitko drugi to počistiti za nama. Ako se takvo zagađivanje nastavi, u idućih deset-dvadeset godina ne piše nam se dobro. Zato je važno da roditelji i djeca međusobno komuniciraju i o dobrim i o lošim stvarima i da jedni druge slušaju. Bitno je da se na pitanja djece odgovara i da se obećanja ispunjavaju.

ZgNews: Plivali ste zapravo od otoka do otoka…

Prva je zamisao bila da na bilo koji način dođem od otoka do otoka, ali to ne bi nikoga zanimalo niti bi itko čuo za RokOtok. Na kraju sam spojio svoju ljubav prema plivanju s projektom zahvaljujući ljudima koji su svako ljeto po četiri tjedna volontirali na brodu koji me pratio, onih koji su pakirali i slali poklone iz Zagreba, odvjetnicima, i svim takozvanim malim i velikim ljudima koji su nas pratili, donirali, sponzorirali… Uz njihovu pomoć uspio sam otplivati svih tih 210-220 kilometara. Svake godine je bilo drugačije. Tijekom prve sam otplivao 100 kilometara, druge oko 60, a sada tijekom ove posljednje oko 55 kilometara. Povezao sam sve naseljene otoke Hrvatske od Koločepa do Krka, a prema podacima volontera koji su dijelili poklone za djecu, podijeljeno je 2200 paketa samo ovog ljeta, uz oko 5000 ljudi na dočecima na 17 otoka. Tijekom projekta te brojke se penju na oko 6000 klinaca i još toliko roditelja, zbog čega sam stvarno presretan i ponosan.

ZgNews: Malo više u vašem području bila je sigurno lokalna kuhinja otoka. Jeste li ih bolje upoznali tijekom projekta?

Naravno! Ja sam poznati obožavatelj novih recepata i novih kuhinja. S otoka Korčule sam i volim svaku vrstu ribe i sve što se može dobiti iz mora. Isto tako volim otočko povrće i voće. Naši otoci imaju zapravo sačuvane stvari poput starih sjemena rajčica, kupusa, breskvi, naranča… Ima jedna stvar koja nam je svima bila predivna, a to je rapska torta koja se radi uglavnom od badema. Jeli smo je pet dana na brodu i nije nam dosadila.

ZgNews: Što vam se najviše utisnulo u sjećanje tijekom tolikog plivanja?

Ja volim plivati, ali plivati po otvorenom moru nije nimalo lako, a ponekad ni ugodno. Uvijek postoji strah od vremena i morskih stvorenja do najopasnijeg stvorenja – čovjeka. Kod plivanja u bazenu gledaš samo kada ćeš lupiti u zid, dok je plivanje na otvorenom moru avantura i preživljavanje. Ne možeš tri zamaha napraviti, bez da gledaš lijevo – desno, gore – dolje. Bile su tu misli o mom sinu Roku i kako me on gleda odozgora i zeza me kada mislim da ne mogu dalje. I onda skupiš snagu… Razmišljao sam i o događanjima u dubinama ispod mene i stvorenjima koja te dubine nastanjuju, kao i o organizacijski problemima. Nije bilo baš puno praznog hoda…

ZgNews: Je li završetak obilaska otoka olakšao sjećanje na sina?

I da i ne. Tijekom posljednja 2-3 plivanja, unatoč divnim otocima, ljudima i djeci mi je sve nekako izgubilo smisao i slutio sam da sve ide prema nekakvoj groznoj praznini. Bilo je divno, pogotovo na zadnjem otoku – na Krku u Puntu. Bilo je 300-400 djece, svi su se smijali i veselili, svi su bili sretni zbog poklona… Ali, evo, u jednu ruku sam presretan što sam ispunio obećanje sinu da ćemo proći sve te otoke, a s druge strane sam prazan zbog toga što sam završio taj dio projekta. U tom trenutku nisam znao što dalje. Puno miješanja emocija, puno tuge, puno ponosa, ali Mališe i dalje nema tu među nama…