Osim u Prijedoru, prošle srijede, 31. svibnja, Dan bijelih traka obilježen je i u Zagrebu. Započeo je promocijom autobiografskog romana 74-godišnjeg Rezaka Hukanovića „Deseta vrata pakla“ u Novinarskom domu u Zagrebu. Hukanović je bio logoraš srpskih logora Omarske i Manjače, ali je i novinar te aktualni glavni urednik i vlasnik Nezavisne televizije 101 iz Prijedora. Poslije promocije, s bijelim trakama oko rukava i uz pratnju televizijske kamere Hukanovićeve televizije, stotinjak sudionika u tišini se prošetalo od Novinarskog doma do Trga bana Jelačića. Tamo je završilo njihovo ovogodišnje okupljanje.

Dan bijelih traka evocira proglas pročitan prije više od 30 godina, 31. svibnja 1992. u ranim jutarnjim satima, na Radiju Prijedor. U njemu je bilo naloženo svim ne-Srbima, dakle, Bošnjacima, Hrvatima i ostalima, da kada izlaze iz svojih domova u javni prostor moraju oko rukava nositi bijele trake, kao što su Židovi tijekom nacističkog režima morali biti obilježeni. Osim toga, na prozore svojih domova morali su izvjesiti bijele platnene krpe. Kada je nakon šest mjeseci izišao iz srpskih logora, Hukanović je s obitelji preko Karlovca emigrirao u Norvešku. U Oslu je uređivao list za izbjeglice Moja BiH. Usput je zaradio i norvešku mirovinu. U Norveškoj je Hukanović napisao i roman „Deseta vrata pakla“, naslanjajući se na Danteovu „Božanstvenu komediju“. Roman je preveden na engleski, norveški, turski, njemački i talijanski jezik. Za englesko govorno područje predgovor mu je napisao nobelovac Elie Wiesel, a u Americi i Velikoj Britaniji roman je doživio tri izdanja.

Rezak Hukanović je 1971. godine u svom Prijedoru, tada pod pokroviteljstvom tiražnog zagrebačkog Večernjeg lista, neprekidno recitirao poeziju 45 sati i tako ušao u „Guinnessovu knjigu rekorda“. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, a objavio je i pet zbirki poezije. I danas živi u Prijedoru.

NACIONAL: Što se to dogodilo 31. svibnja 1992. u Prijedoru te je ove godine obilježeno kao Dan bijelih traka i u Novinarskom domu u Zagrebu?

Tog datuma, 31. svibnja 1992. godine, u ranim jutarnjim satima bio je pročitan proglas na Radiju Prijedor. U tom proglasu bili su pozvani svi stanovnici ne-Srbi, dakle, Bošnjaci, Hrvati i ostali, da oko svojih rukava stave bijele trake, a na prozore svojih kuća i stanova izvjese bijela platna. Da apsurd bude veći, taj je proglas pročitala Senija Džafić, moja kolegica, Bošnjakinja s Radija Prijedor. Ne znam je li na to bila natjerana. Ali taj je datum uzet kao simbol početka počinjenih zločina nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima. Sve je, doduše, počelo dan ranije, a u atmosferi političke napetosti prisutnoj još od osamdesetih godina. Od te 1992. kada sam odveden u logor pa nakon logora, sve do 1996. kada sam se vratio u Bosnu i Prijedor, osobno nisam bio neposrednim svjedokom ondašnje situacije, ali taj je dan, 31. svibnja, ostao bitan za moj grad.

Privatna arhiva

NACIONAL: U svojoj autobiografskoj knjizi prenijeli ste i dio mučne i teške atmosfere srpskih logora. I vi ste bili mučeni te ste sa zebnjom i strahom iščekivali s ostalim zatvorenicima kada će koga pozvati i odvesti. Neki se nisu ni vratili. U „Božanstvenoj komediji“ spominje se devet krugova pakla, a vi ste u svom romanu otvorili deseta vrata. Jeste li imali na umu i Dantea?

Bio je to asocijativni niz naslonjen na tog velikog talijanskog pjesnika. Prije nego što su mi se otvorila i ta deseta vrata pakla, dakle, dan uoči tog 31. svibnja, koji obilježavamo kao međunarodni Dan bijelih traka, bilo je uhapšeno neki kažu čak 10.000 ljudi u svojim kućama i stanovima. Neki su odmah bili i ubijeni tu pokraj kuće ili u samoj kući. Drugi, koji su valjda imali više sreće, završili su u logoru. Uvijek naglašavam da u to vrijeme nije bilo ratnog djelovanja u Prijedoru i okolici, a u Omarskoj, jednom od logora, ubijeno je 1000 ljudi. Ponavljam, nije bilo ratnog djelovanja, a 102 majke oplakivale su svoju djecu. I najveća pronađena masovna grobnica nalazi se dvadesetak kilometara od Prijedora. U njoj su završili moji supatnici iz logora, logoraši. Kod nas se još uvijek spominje pojam „nestali“. Ali „nestalih“ više nema. Svi su oni ubijeni.

NACIONAL: Knjigu ste napisali i kao spomenik svim ubijenima u logorima.

Taj spomenik napravljen je od najtvrđeg mramora i usađen u moje srce. Knjigu sam posvetio ljudima koji nisu preživjeli logore. Na jednom mjestu spominjem jednog dječaka koji je gledao kada su mu ocu polomili ruke, kršili rebra, izbijali zube. Čak mu je i lubanja bila napukla na četiri mjesta. Taj dječak bio je moj sin. Moj sin je preživio i sada i on ima sina, koji skoro ima 19 godina.

NACIONAL: Ipak ste iz logora uspjeli izići živi?

Kad sam izišao iz logora bio sam najprije u Karlovcu, a poslije toga sam otišao u Norvešku. U logorima sam bio ukupno pola godine, tri mjeseca u Omarskoj i tri mjeseca u Manjači.

NACIONAL: Kako ste uspjeli izići?

Pod pritiskom međunarodne zajednice tadašnje su vlasti raspustile logore. Ne samo u Prijedoru nego na području mnogo većem nego što je današnja Republika Srpska. No, unatoč tome, neki od tih logora trajali su znatno duže. I do četiri godine, poput Batkovića pored Bijeljine. Tamo su ljudi bili u logorima po nekoliko godina, a Batkovići su bili poznati i široj javnosti. Nakon zatvaranja Omarske i Manjače, veća grupa logoraša odvedena je baš u Batkoviće pa su tamo i ubijeni. Prijedor je imao tri logora: Trnopolje, Keraterm i Omarsku. Omarska je bila najpoznatija jer su tamo bili i najteži uvjeti.

NACIONAL: U svojoj knjizi objašnjavate i jedan detalj vezan uz sam naziv logora Omarska, izvodeći iz njega pojam „masakr“?

Tako je. Iz tog naziva možete dobiti anagram „O masakr“. S tisućama drugih, 30. svibnja 1992. godine, dan uoči Bijelih traka, bio sam uhapšen u masovnom hapšenju u Prijedoru. U tom trenutku više nisam bio novinar Radija Prijedor jer sam bio protjeran iz redakcije. Moj prijatelj Muharem Nezirović bio je urednik Radija Prijedor. I on je, naravno, dobio otkaz. Jedino spomenuta Senija Džafić od Bošnjaka nije dobila otkaz. Njezin muž je bio Srbin. Po svemu sudeći, to nije bila nebitna činjenica.

NACIONAL: Kakva je bila situacija u Prijedoru u to vrijeme, na samom počeku rata?

U tim masovnim hapšenjima najviše je stradao Kozarac, gradić 12 kilometara od Prijedora s 29.000 stanovnika i dominantno bošnjačkim življem, tek nekoliko hrvatskih i dvije obitelji srpske nacionalnosti. Među tim porodicama bila je i porodica Tadić iz koje je bio Duško Tadić, prvi haški optuženik. Slično je bilo i u okolnim selima u brdu. Najviše su stradali Kozarac i sela u brdu u pravcu Grmeča.

NACIONAL: Sve se to događalo, kako uporno ponavljate, u vrijeme kada tamo uopće nije bilo ratnog djelovanja?

Tako je, a to se nije događalo samo u jednom danu. Oni su skoro pa cijeli rat ganjali ljude, ubijali ljude. Od onih koji su htjeli napustiti taj prostor tražilo se da potpišu papir da se navodno dobrovoljno odriču svoje imovine i da to ostavljaju Republici Srpskoj. To je bila službena politika. Bez tog papira nije se moglo napustiti Prijedor. Tako je i moja porodica napustila Prijedor. Ja nisam mogao ni tako napustiti Prijedor jer sam bio u logoru. Nakon što sam 30. svibnja 1992. odveden u logor, u Prijedor se nisam vratio sve do 1998. godine.

NACIONAL: S vama je u logoru bio i vaš maloljetni sin.

Kao što sam već spomenuo, šesnaestogodišnji moj sin bio je također u logoru dva mjeseca i 17 dana. U njegovu izvlačenju i napuštanju logora pomogao je doktor Eso. Tako smo ga zvali, a riječ je o Esadu Sadikoviću, otorinolaringologu. On se uoči rata bio vratio iz međunarodne misije UN-ovih Doktora bez granica. Bilo je to dvije godine ranije. I on je bio u logoru, a nažalost bio je ubijen svega dan prije nego što je logor zatvoren. Eso kao čovjek humanitarac s međunarodnom legitimacijom UN-a, sinonim je stradanja bošnjačkog življa u Prijedoru. Svakog 5. kolovoza, na dan njegove smrti, održavamo program „Dani sjećanja na doktora Esu“ u kazalištu u centru Prijedora.

‘Ivo Andrić je bio u pravu što se tiče Balkana. U svakom momentu može ponovo kresnuti. Bili smo vrlo blizu tome kada je započeo rat u Ukrajini’, kaže Hukanović, koji je bio i kazališni glumac. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Dozvoljavaju li vam to aktualne vlasti u Republici Srpskoj?

Naravno da dozvoljavaju. Ne mogu baš posve ignorirati činjenice. Prošle godine pojavio se oko toga problem, ali ove godine ne očekujem da će se to ponoviti.

NACIONAL: Kako tumačite činjenicu da vam srpske vlasti dozvoljavaju održavanje te manifestacije sjećanja na doktora Esu? I kako to da su vam uopće dozvolili povratak u vaš dom, u vaš grad?

Zašto dozvoljavaju? O tome ne želim ni razmišljati. A doktor Eso bio je poseban, humanitarac prije svega. Voljeli su ga svi. Njegov najbolji prijatelj bio je Srbin. Neki ljudi iz tog doba doživljavaju danas svoje tadašnje ponašanje velikom greškom. Dakle, svakog 5. kolovoza mi obilježavamo dan njegove smrti kao „Dan sjećanja na doktora Esu“. Sjećanje na jednu ljudsku gromadu. Čovjeka koji je pomagao svim ljudima u logoru. Šivao je njihove rane s vlasima vlastite kose. Od jedne žene dobio je običnu iglu za šivanje, pa kako nije bilo konca, u ušicu igle uvlačio je vlasi kose. Pomagao je i stražarima u logoru kada bi se samoranjavali.

NACIONAL: Jesu li se tako htjeli izvući iz logora? Jesu li i oni bili prisilno dovedeni u logor da bi čuvali stražu?

Ma ne. Bahato su nosili puške s prstom na obaraču. Mašući puškom ranjavali bi se u nogu. Tada je doktor Eso i njima pomagao. No uoči zatvaranja logora doktor Eso završio je u masovnoj grobnici. U jami kod mosta u Sanskom mostu. U toj masovnoj grobnici završila su 124 logoraša. Kada su izvadili sve posmrtne ostatke uključujući i posmrtne ostatke doktora Ese, pronađena su i tri kostura još iz vremena Drugog svjetskog rata. To svjedoči o tome da se ti događaji u vremenskim razmacima u ciklusima ponavljaju.

NACIONAL: Želite li reći da je i ovaj rat u Bosni i Hercegovini bio repriza Drugog svjetskog rata?

I u Drugom svjetskom ratu ta je jama bila poznata kao Hrastova glavica, a služila je za likvidacije ljudi.

NACIONAL: Čiji su bili posmrtni ostaci zaostali iz Drugog svjetskog rata? Tko ih je likvidirao: ustaše, četnici ili možda partizani?

To je dobro pitanje, ali na njega ne znam odgovor. Krajina je bila poznata po obračunima, a kroz nju su prolazili i ustaše, i četnici, i partizani, ali i Bošnjaci iz Handžar divizije, koja je djelovala u okviru ustaškog režima. Prijedor je zasigurno grad koji je najviše stradao u Bosni i Hercegovini u zadnjem ratu. U njemu je ubijeno 4000 Hrvata i Bošnjaka. Samo u Omarskoj bilo je ubijeno blizu tisuću, a ratnih djelovanja praktički nije bilo. Od oružanih sukoba pojavilo se u jednom trenutku samo četrdesetak momaka koji su nekako došli do oružja. Suludo su krenuli osloboditi grad. Svi su bili pobijeni.

NACIONAL: Nije li u ratu u Bosni i Hercegovini najveći stradalnik bila Srebrenica u kojoj je Ratko Mladić sa svojim postrojbama likvidirao više od 8000 Bošnjaka?

Napravit ću paralelu sa Srebrenicom, naravno, ne umanjujući bol srebreničkih majki. U Srebrenici su ubijani Srebreničani, ali i ljudi iz Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Žepe. A u Prijedoru su ubijani samo Prijedorčani. Praviti paralele nije prijatno. Teško je kategorizirati bol, ocjenjivati čija je bol veća. Ako Prijedor po toj tragediji nije isti, onda je barem u ravni sa Srebrenicom. U Prijedoru nije pravno kategorizirano da je tu bio genocid, kao u slučaju Srebrenice. Mada kada pogledate sve komponente definicije genocida, onda se genocid dogodio i u Prijedoru.

NACIONAL: U tu definiciju sigurno se uklapaju i bijele trake oko rukava koje su u Prijedoru morali nositi ne-Srbi, a koje podsjećaju na žute oznake propisane Židovima u vrijeme Drugog svjetskog rata?

Osim tih bijelih traka obveza je bila izvjesiti i bijele „čaršave“ ispred stanova i kuća nesrpskih obitelji.

NACIONAL: Stalno se vraćamo sjećanjima iz nedavnih ratova na prostoru Jugoslavije, obnavljajući usput i narativ rata te budeći ponovo mržnju. Kako to možemo prevladati? Ili ćemo ostati zarobljenici vječnog ratnog stanja? Kao da je rat i dalje prisutan u politikama ove regije na jugoistoku Europe.

Napisao sam pjesmu pod naslovom „Rat još nije završen“. Otprilike počinje s „rat nije završen, samo su granate negdje zastale gore u oblacima“. Tu u zadnjem stihu kažem: nije završio zato što nismo na vrijeme učinili ono što smo trebali pa ćemo doživjeti novu reprizu, da na ovom prostoru ponovo bude rata. Tu je Ivo Andrić strašno u pravu kada je Balkan u pitanju. U svakom momentu može ponovo kresnuti. Bili smo vrlo blizu toga kada je započeo rat u Ukrajini. Mi smo bili sljedeći na spisku. To se osjetilo i u Prijedoru. Tih sam dana čak napustio Prijedor.

NACIONAL: Kada je krenula ruska invazija na Ukrajinu, vi ste na neki način na prezentaciji svojih „Desetih vrata pakla“ u Italiji, prevedenih i na talijanski, uspoređivali Ukrajinu s Bosanskom krajinom u simboličkoj igri riječi. Što ste željeli poručiti?

Povezao sam Ukrajinu i Krajinu upuštajući se u rimovanje, ali ne samo zbog stilske figure. Kad je krenula invazija na Ukrajinu, tada je i u Prijedoru strašno mirisalo na nove sukobe. S druge strane, sjetio sam se i one poslovice da dok jednom ne smrkne drugom ne svane. Na sreću za nas, a na nesreću Ukrajinaca, Amerikanci će ratovati tamo do posljednjeg Ukrajinca. Ne bavim se politikom, ali to je moja zdravorazumska analiza. Glave su usijane i ne hlade se lako. Bavim se politikom utoliko što kao novinar imam goste političare pa se silom prilika moram i njome baviti. Tako se dogodi da katkad i prsnem.

Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Čuli ste zasigurno za tezu da je i rat politika, ali drugim sredstvima, oružjem?

Naravno da sam čuo i tu definiciju, ali hoću reći nešto drugo. U Bosni i Hercegovini postoji jedan drugi problem. Kad je riječ o našem miru, tu nemamo adekvatne odgovore.

NACIONAL: Na što to konkretno nemate adekvatne odgovore?

Nemamo odgovore na prijetnje i poruke prije svega iz Srbije. Političari u Sarajevu, a tu prije svega mislim na političare Bošnjake, ne bave se odgovornom politikom. Neki od tih političara, koje smo imali kao lidere, smatram povijesnom greškom Bošnjaka. Govorim o poslijeratnim političarima. To je strašan problem. Onda nema pružene ruke predstavnika Hrvata. Govorim o narodu kojem pripadam, Bošnjacima. Možda će zvučati kao floskula, ali ljude ne dijelim po nacionalnosti, nego na dobre i loše, ljude i neljude. Nisu svi Bošnjaci dobri kao što nisu ni svi Hrvati, a ni svi Srbi loši. Na svim stranama ima dobrih i loših. Imam prijatelje i Hrvate i Srbe. Uvjeren sam da znam prepoznati ljude.

NACIONAL: Po čemu zaključujete tko su dobri ljudi?

Od mojih prijatelja Srba od prije rata, nijedan me nije osramotio. Nijedan me nije izdao. Svi su oni pokazali svoje pravo lice u onom pozitivnom smislu. Pomagali su ljudima. To je veličina čovjeka. Treba poslušati Besima Spahića, redovnog profesora s Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Treba poslušati njegovu priču na YouTubeu i saznati da među Spahićima ima i Hrvata, i Bošnjaka, i Srba. Da, i Bašića ima jednih, drugih i trećih. Mnogo zajedničkih prezimena, a to nije slučajno. Možda smo svi negdje u daljoj prošlosti bili iz istoga roda.

NACIONAL: Vidite li izlaz iz ratnog narativa u Bosni i Hercegovini?

Vidim. A sudionik u svemu je međunarodna zajednica. Da žele promijeniti stanje na Balkanu, mogli bi to učiniti vrlo brzo. Trebali bi smijeniti sve te političare u nekoliko dana, ali njima to nije u interesu. Kada se u Bosni i Hercegovini situacija smiri i krene se naprijed, oni smisle neku novu priču, serviraju neku kost i mi se ponovo na to navučemo da zaratimo. Našli su sudionike u trima liderima, Bakiru Izetbegoviću, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Njih treba maknuti.

NACIONAL: Tko bi došao umjesto njih? Trebali bi ti novi političari dobiti potporu na izborima, a Izetbegović, Dodik i Čović nikako ne gube svoju izbornu legitimaciju. Nije li taj vaš stav o njihovu micanju iz politike nerealan?

Svaki od njih trojice istog bi trenutka potpisao odlazak samo pod uvjetom da im se garantira da neće biti kazneno gonjeni. Otišli bi iz politike istog trena jer znaju što ih čeka.

NACIONAL: Što ih čeka?

Čeka ih hapsana. Hapšenje. Valjda će jednom i u Bosni i Hercegovini zavladati neki elementi pravde. Neće oni zauvijek imati svoje ljude u tužiteljstvu i na sudovima. Danas imaju apsolutnu kontrolu i nad tužiteljstvom i nad sudstvom.

NACIONAL: No osim kao država, Bosna i Hercegovina još uvijek djeluje i kao neka vrsta međunarodnog protektorata.

Bosna i Hercegovina istinski je protektorat, a u tome i jest greška. Političari čekaju da im Amerika riješi problem. To moramo rješavati mi, a ne da to rade Njemačka, Francuska, Kina ili Rusija. Kada kažem mi, onda mislim na narode u Bosni i Hercegovini. Hrvati, Bošnjaci i Srbi. Za to treba neki autoritet koji će to inicirati. Među tom trojicom ključnih političara ja to ne vidim, jer bi to u njima mogao vidjeti samo politički slijepac. Da oni urade nešto dobro za Bosnu i Hercegovinu, naprosto nije moguće. Oni rade samo u vlastitom interesu. Bi li mogao američki predsjednik promijeniti vodotok jedne rijeke da bi ta rijeka tekla tamo gdje je on gradio kuću? Ne vjerujem da bi mogao, ali zato Dragan Čović u Bosni i Hercegovini to može. Upravo je to napravio. Drugo, te silne milijarde Milorada Dodika, koje spominje i Europska komisija, gdje se to još može naći? Ista je priča i za Bakira Izetbegovića. Dok se ne dokaže da su sve te priče bile varka ili dok se pak ne dokaže da su točne i da se dogodila ta velika pljačka i korupcija, razglabat će se o tome po principu toplo-hladno.