Objavljeno u Nacionalu br. 712, 2009-07-07

IVO ROTKVIĆ s doktorom veterine Željkom Grabarevićem napisao je knjigu ‘Zašto ljudi imaju tumore, a koze ih nemaju?’

Zašto ljudi imaju tumore, a koze ih nemaju? Odgovor na to pitanje u istoimenoj knjizi daju autori, doktor medicine gastroenterolog Ivo Rotkvić i doktor veterine patolog Željko Grabarević. Koristeći najnovije spoznaje iz humane i veterinarske medicine oni tumače i predlažu nove pristupe spoznavanja nastavka i mogućnosti liječenja tumorskih bolesti i bolesti krvožilnog sustava. Zbog čega su jedan liječnik i jedan veterinar odlučili udružiti snage u intervjuu za Nacional objasnio je doktor Ivo Rotkvić. Osim o dvije najsmrtonosnije bolesti u čovjeka, aterosklerozi i tumorima, on i doktor Grabarević u knjizi govore i o tome zašto ne treba vjerovati prodavačima magle iz industrije lažnih, “čudotvornih” lijekova te savjetima o zdravoj prehrani i stilovima života koji bi trebali spriječiti ili izliječiti bolesti. Objašnjava i zašto se zalažu za prestanak nepotrebnog eksperimentiranja na životinjama.

NACIONAL: Je li ovo prvi put u Hrvatskoj da su liječnik i veterinar zajedno napisali knjigu?

– Naša suradnja je revolucionarna i iznenađenje jer knjige takvog tipa nema ne samo u Hrvatskoj nego, koliko znam, ni u svijetu. Vjerojatno nitko ne može zamisliti da bi takva tema uopće mogla biti ozbiljno odrađena. Ili zato što naša ljudska vrsta misli da od drugih nemaš što naučiti.

NACIONAL: Željko Grabarević i vi spremali ste ovu knjigu 20 godina. Kako ste se uopće upoznali i došli na ideju za knjigu?

– Upoznali smo se na jednom farmakološkom programu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu koji je vodio profesor Sikirić. Razgovarali smo o tome što bi se najaktualnije iz humane medicine moglo preispitati u veterinarskoj medicini. Jer da smo se prihvatili pitanja nakostriješene dlake, zanimanje vjerojatno ne bi bilo tako veliko. No kako ljudi najčešće obolijevaju od ateroskleroze i tumora, tražili smo vrste koje to nemaju. Onda je Željko našao tu kozu i tako smo počeli.

NACIONAL: Koliko na činjenicu da koze imaju tako malo tumora utječe to što one ne proživljavaju gotovo nikakav stres?

– Pokazalo se da je hormon kortizol, koji utječe na stres, zapravo kod koza vrlo nizak i da su one od životinjskih vrsta najadaptiranije na stres. No treba reći i da se stresom danas previše manipulira. Stres je ugrađen u svaki živi organizam, bez stresa praktički ne bi bilo života.. Poljubac drage osobe jednako izaziva stres kao i neka neugoda, samo što je reagiranje različito. Možeš stradati zbog previše stresa, ali i zbog premalo stresa. No ispada da je sve stres, pa i dizanja ujutro.

NACIONAL: U knjizi kritizirate i razne čudotvorne savjete o prehrani i olako shvaćanje takvih “spasonosnih” rješenja, uključujući i ona iz farmaceutske industrije.

– Vi i ja možemo sjesti i napisati jedan prehrambeni režim i to sutra objaviti u bilo kojim novinama jer to manje-više ne podliježe nekim većim recenzijama ni kritičnosti, kao što se i pomoćna sredstva u medicini manje kontroliraju. Jednom smo na radioemisiji “Šuškalica” slušali o maslinovu ulju pa je ispalo da je maslinovo ulje nevjerojatno djelotvorno, da liječi i neke bolesti, čak i aids. Ta nekritičnost i želja za nekim bombastičnim rješenjima je nevjerojatna. Maslinovo ulje je zdravo, ali da bi ono liječilo, dokaza nema.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baš za gastroenterologiju?

– Svi pričaju da su bili jako zaljubljeni u svoju struku već od mladosti, ali ja moram priznati da me život jednostavno nanio na gastroenterologiju zato što je u vrijeme dok sam ja specijalizirao internu ondje bilo mjesta. Bio sam oženjen i imao sam familiju i naravno da nije bilo puno mogućnosti. Većina ljudi zapravo na taj način dođe do svojih specijalizacija, a rijetki su oni koji postižu svoj mladenački cilj. No ja sam uvjeren, da smo Željko i ja odvjetnici, bili bismo isto tako dobri odvjetnici. U životu je jedan posto možda stvar nadarenosti, a 99 posto uloženog napora.

NACIONAL: Jesu li i prijateljstva između liječnika i veterinara rijetka?

– Ne. Ali liječnici se obično drže zajedno zato što najviše vremena provode u bolnici. I moja žena je liječnica i računali smo, dok radiš aktivno, oko šest godina provedeš u dežurstvima u bolnici. Zato su liječnici često zajedno i nekad su dosadni drugima jer stalno pričaju o pacijentima i bolestima. Mogu reći da u bolnicama nisam vidio puno liječnika da se smiju, da su veseli. Vjerojatno je to posljedica toga što se cijeli život bave tuđom nesrećom.

NACIONAL: Da li se sami pridržavate savjeta koje kao liječnik dajete drugim ljudima?

– To je staro ljudsko pitanje, ali ja nisam savjetovao ono čega se osobno nisam pridržavao i za što nisam imao moralno pokriće, što mnogi liječnici ne poštuju. Puše i savjetuju ljudima da oni prestanu, govore nemojte previše jesti ni piti, a i sami to rade.

NACIONAL: Privatnu praksu osnovali ste još 1993. Ima li i u privatnoj medicini problema?

– Čini mi se da privatna praksa ostaje negdje na periferiji interesa službene medicine. Najveći su problem česte promjene zakona o zdravstvu. Tako prije 15 godina najprije liječnici u bolnicama nisu mogli raditi u privatnoj praksi, onda su mogli raditi samo profesori i doktori znanosti, onda su i njima zabranili, pa se opet dopustilo svima. Ja bih volio da u mojoj ordinaciji rade poznati gastroenterolozi, ali po zakonu oni ne mogu raditi u liječničkoj ordinaciji, ali mogu u trgovačkom društvu koje može otvoriti, recimo, mesar. Tako da ti zakoni nikako da sjednu na zdrave temelje. Ako vi kao privatnik investirate u nešto, voljeli biste imati stabilnost u zakonima da se možete tome prilagoditi.