Objavljeno u Nacionalu br. 617, 11. rujan 2007.

SVANTE PÄÄBO (52), pionir genetike iz Švedske, predstavio je na kongresu u Splitu svoja revolucionarna otkrića o neandertalcima utemeljena na nalazima iz kamenog doba iz špilje Vindije kraj Varaždina

Svante Pääbo, trenutačno najtraženiji svjetski molekularni biolog i pionir genetske analize pradavnih ljudskih ostataka, prošlog je tjedna na manje od 24 sata posjetio Hrvatsku, kako bi na petom Međunarodnom kongresu forenzike i genetike u Splitu iznio rezultate svojih istraživanja, koja su ga minulih godina učinila jednim od najuglednijih znanstvenika svijeta. Taj njemački Šveđanin, ravnatelj Odjela za genetiku pri Institutu Max Planck za evolucijsku antropologiju iz Leipziga, proslavio se istraživanjima genetske strukture neandertalaca, u kojima je, testirajući dezoksiribonukleinsku kiselinu (DNK) ekstrahiranu iz kostiju starih 40 tisuća godina, otkrio da taj humanoid, za razliku od dosadašnjih spoznaja, nije utjecao na genetsko naslijeđe današnjega čovjeka.

Tako velik i, prema mišljenju mnogih, revolucionarni korak u istraživanju evolucije ljudskoga roda, razlog je što je Svantea Pääboa ugledni američki magazin Time lani uvrstio među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu. Za kratkog posjeta našoj zemlji Pääbo je u ekskluzivnom razgovoru za Nacional govorio o svojim otkrićima, otkrivši zašto je upravo Hrvatska u njima imala itekako važnu ulogu.

“Nedugo nakon što sam počeo raditi na istraživanjima, u kojima sam s kolegama na Institutu Max Planck analizirao uzorke DNK iz ostataka neandretalaca, posjetio sam Hrvatsku, i to nekoliko puta. Ovamo sam tada dolazio kako bih izdvojio uzorke s ostataka otkrivenih u špilji Vindija nedaleko od Varaždina, koji se ubrajaju među najbolje očuvane ostatke neandretalaca u svijetu. Ti su ostaci naposljetku uvelike pridonijeli rezultatima do kojih smo došli u istraživanjima. Puno su mi pomogli hrvatski kolege s Instituta za antropologiju. A pomoć mi je zaista trebala, jer je samo izdvajanje DNK iz tako starih ostataka vrlo delikatan posao. Mogućnosti oštećivanja ili kontaminacije takva uzorka jako su velike, pa njegovo ‘izvlačenje’ iziskuje vrhunsku pedantnost i preciznost. S druge pak strane, razvijanje mogućih sekvencija takva uzorka nadasve je kompliciran i dugotrajan posao. Upravo je to razlog što će istraživanja na genomu neandertalca trajati još dugi niz godina.“

Rezultate svojih dosadašnjih istraživanja Svante Pääbo objavio je lani, najavljujući kako će sa suradnicima pokušati otkriti cjelokupan genom neandertalca koji bi, bude li ikad potpuno otkriven, trebao dokazati je li humanoid koji je u Europi živio prije više od 350 tisuća godina imalo utjecao na razvitak modernoga čovjeka. Ono što je Pääbo do danas otkrio DNK analizom pradavnih ostataka djelomice pobija dosadašnje spoznaje o evoluciji da je neandertalac predak modernoga čovjeka. Istraživanja finskog znanstvenika pokazala su da su moderni čovjek – homo sapiens – i neandertalac zapravo dva ogranka čovječanstva, koja su postojala usporedo, ali nisu dospijevala u bitan doticaj. Drugim riječima, genetska struktura neandertalca vjerojatno ni po čemu nije utjecala na genetsku građu i razvitak modernoga čovjeka. Rezultati istraživanja Svantea Pääboa indiciraju da su se neandertalci od homo sapiensa “odvojili prije gotovo 500 tisuća godina. Iako zbog toga mnogi Pääbovi kolege tvrde da on pobija temeljne evolucijske spoznaje Charlesa Darwina, sam Pääbo uvjerava da to nipošto nije istina: “Moja istraživanja i njihovi rezultati ne pobijaju Darwinovu evolucijsku teoriju. To mi nikad i nije bio cilj. Prije bih rekao da mi modernim tehnologijama pokušavamo precizirati tu evolucijsku teoriju. Otkrivanje cjelokupne strukture genoma neandertalca, najbližeg čovjekova srodnika, značajno je jer bismo tako mogli otkriti što se s ljudskim genomom događalo posljednjih 300 tisuća godina. To bi nam omogućilo da spoznamo kako su uopće nastali današnji ljudi i otkrijemo što je u našem genetskom kodu dovelo do toga da se ljudski rod ‘odvoji’ od srodnih bića, kakva su, primjerice, majmuni. To nije pobijanje Darwina, nego dogradnja njegove teorije.“

Razlike između čovjeka i njegovih najbližih rođaka – čovjekolikih majmuna, čimpanze, gorile i orangutana – također su već godinama predmet Pääbova znanstvenoga interesa. Analizama čimpanzine DNK Pääbo, kako sam kaže, želi odgovoriti na pitanje u čemu se zapravo ljudi razlikuju od svojih najbližih rođaka, majmuna, i što ljudsku rasu čini tako naprednom i posebnom.

“Prije svega, otkrili smo da se genetski ljudi vrlo malo razlikuju od čimpanzi. Razlika u genetskoj strukturi, koliko se zasad zna, neznatno je veća od jedan posto. No upravo je to fascinantno, jer znači da je taj jedan posto genskih razlika u evoluciji doveo do toga da je ljudska rasa prerasla u ono što danas jest. S druge pak strane, otkriveno je i da se, primjerice, dvoje nasumce odabranih čimpanza dva ili tri puta više razlikuju od dvoje ljudi koji žive na suprotnim krajevima svijeta. To dokazuje da je ljudski genom doista poseban u odnosu na druga živa bića, pa i na genom majmuna.“

Zanimljivo je da je Svante Pääbo, čovjek koji je još 1985. prvi izolirao pradavnu ljudsku DNK, to učinio na mjestu koje ga je fasciniralo još kao dječaka – u Egiptu, kamo ga je kao 13-godišnjaka odvela majka. Dvadesetak godina poslije Pääbo je ondje prvi put uspio ekstrahirati uzorak DNK s pradavnih ostataka – mumije. Istraživao je potajno: “U to sam vrijeme bio student medicine. Od studija egiptologije odustao sam nakon dvije godine jer mi se nije sviđalo što je ta znanost ponajviše istraživala jezik i pismo. Dok sam pripremao doktorat i radio u bolnici, palo mi je na pamet da izdvojim DNK s egipatskih mumija, u čemu mi je pomogao egiptolog Rostislav Holthoer. Ali, uvjeren da moji mentori na medicini neće biti blagonakloni prema mom istraživanju DNK mumija, sve sam analize radio noću i vikendima.“

Pääbova istraživanja mumija, iako tajna, mladom su znanstveniku omogućila daljnji uspjeh. Dok je o njima pisao članak za ugledni znanstveni časopis Nature, rezultate je poslao i profesoru Allanu Wilsonu na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley, koji se sa suradnicima bavio sličnim istraživanjima. Fasciniran radom mladog Šveđanina, Wilson je Pääboa pozvao na suradnju. Pääbo se 1987. preselio u Kaliforniju i počeo istraživati u laboratoriju profesora Wilsona.

“Upravo smo u tom laboratoriju analizom DNK dokazali da podrijetlo modernoga čovjeka vuče u Afriku. Ondje sam također prvi put analizirao DNK s ostataka pradavnih životinja.“ Kad je njegov mentor Allan Willson 1991. preminuo od leukemije, Pääbo je nastavio istraživati drevne DNK, što je naposljetku dovelo do njegovih današnjih otkrića. Šest godina poslije vodstvo Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu pozvalo ga je da vodi Odjel za genetiku. U toj znanstvenoj ustanovi s godišnjim proračunom od 10 milijuna dolara Svante Pääbo unapređuje tehnike analize DNK pradavnih ljudskih ostataka ne bi li pomogao otkriti zašto je ljudska rasa ovakva kakva jest.

“Nikad sto posto pouzdano nećemo moći reći kako se točno razvijao ljudski rod i kako se konkretno odvijala evolucija. Otkriti što se sve točno događalo jednostavno je nemoguće. Ali, kao što to rade historiografija, antropologija, paleontologija i druge znanosti, i genetika na nove načine poput analize drevne DNK pokušava otkriti što više pojedinosti o našem postanku, kako bi nam evolucija jednoga dana bila što jasnija.“

VINDIJA JEDINSTVENA U SVIJETU

“Ostaci iz Vindije jedni su od najbolje očuvanih u svijetu. Vindija je prilično mlada, oko 30 tisuća godina, i zbog toga je prikladnija od bliskog i puno poznatijeg nalazišta u Krapini”, rekao je Pääbo koji smatra da je krapinsko nalazište prestaro za istraživanje DNK. Neandertalci, koji su živjeli prije 350 tisuća godina, do sada su smatrani precima homo sapiensa.

VELIKI SVJETSKI PROJEKT

“Ovo je tek početak ambicioznog projekta koji će se nastaviti još barem dvije godine, a cilj mu je utvrditi genom neandertalca te ga usporediti s ljudskim genomom i genomom čimpanze”, rekao je Svante Pääbo. Zbog njegovih velikih znanstvenih doprinosa magazin Time lani ga je uvrstio među stotinu najutjecajnijih ljudi na svijetu. “Iako je primarni cilj ovoga projekta bolje razumjeti evoluciju, rezultati bi mogli dovesti i do boljeg razumijevanja nekih naših osobina, kao što su govor ili potreba za interakcijom s drugima. Kad nam to bude jasnije, bolje ćemo razumjeti i bolesti poput autizma”, rekao je Pääbo.