Hrvatska podružnica konzultantske i revizorske kuće PricewaterhouseCoopers (PwC) je 2015. godine tadašnjoj vladi premijera Zorana Milanovića predala izvješće o upravljanju Inom u kojem je naveden niz otkrića o tome da MOL sustavno potkrada kompaniju, nepravilnostima u poslovanju i brojnim odlukama koje su godinama nanosile financijsku štetu kompaniji, a onda i hrvatskom suvlasniku. To je izvješće poslano i DORH-u, ali istraga zbog političkih i drugih pritisaka nikada nije provedena do kraja pa je MOL nastavio manipulirati cijenama i potkradati Inu sve do današnjih dana, a to isto nastavio je raditi i s netransparentnom prodajom hrvatske nafte u MOL-ove rafinerije u Mađarskoj, što im je omogućila Vlada Andreja Plenkovića još u vrijeme bivšeg ministra gospodarstva i održivog razvoja Tomislava Ćorića.

To je Nacionalu potvrđeno iz dva međusobno neovisna stručna izvora dobro upućena u poslovanje Ine. PwC je, prema istim izvorima, u svojem izvješću koje do sada nije bilo poznato javnosti, posebno istraživao sumnjive poteze i odluke vezane uz nabavu sirove nafte za Inu od 2008. do 2014. godine, kada je nabavu vršila MOL-ova tvrtka MOL Trade, te stvarnu pozadinu posudbe koju je MOL pod izrazito nepovoljnim financijskim uvjetima 2009. odobrio Ini zbog duga prema državi od preko milijardu kuna.

Istraga koju je bivši glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan započeo 2015., nenadano je zaustavljena dolaskom na vlast HDZ-a, najprije u vladi HDZ-a i Mosta na čelu s premijerom Tihomirom Oreškovićem, a ubrzo potom na čelu s Andrejem Plenkovićem. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Izvješće je, kako je Nacionalu potvrdio izvor dobro upućen u ondašnje političke prilike i poslovanje Ine, naručilo tadašnje Ministarstvo gospodarstva, kojemu je u to vrijeme na čelu bio ministar Ivan Vrdoljak, a naručeno je upravo kako bi se prikupilo što više vjerodostojnih argumenata i podataka o nepravilnostima u poslovanju Ine kako bi se iznošenjem tih argumenata ojačala hrvatska pregovaračka pozicija i kako bi se učvrstili zahtjevi hrvatskog suvlasnika za izmjenom upravljačkih prava u Ini.

Izvješće je, tvrdi isti izvor, 2015. PwC predao ministru Vrdoljaku te Državnom odvjetništvu RH kojemu je u to vrijeme na čelu bio Dinko Cvitan. Isti je izvor potvrdio da je DORH temeljem PwC-ova izvješća proveo široku istragu, tijekom koje su iz Ine izuzeti brojni dokumenti i računi te da je Ministarstvo gospodarstva u to vrijeme, 2015., imalo vrlo intenzivnu komunikaciju s DORH-om upravo na temu Ine. No ubrzo su u studenome 2015. uslijedili novi parlamentarni izbori na kojima je koaliciju SDP–HNS zamijenila vlast HDZ-a, DORH-ova je istraga ubrzo potom po nečijem nalogu obustavljena i kompletan je dosje o Ini završio u jednom od mračnih kutaka pretrpane DORH-ove arhive.

Što je to otkrio PwC, a što hrvatska javnost nije smjela znati? Prije svega istražio je i provjerio sustav nabave sirove nafte za potrebe prerade u Ininim rafinerijama u Rijeci i Sisku. MOL je, objasnili su naši izvori, razradio jednostavan i za svoju korist vrlo unosan sustav koji mu je omogućio da amortizira razlike u cijeni sirove nafte koje su se javljale uslijed promjena cijena na svjetskom tržištu, prevalivši dug na ime razlike u cijeni na leđa Ine. A sustav je pojednostavljeno izgledao ovako: MOL je kupio tanker nafte po trenutnoj cijeni na spot tržištu za potrebe vlastitih rafinerija u Százhalombatti ili Bratislavi.

Valja pritom znati da se nafta na svjetskom tržištu kupuje temeljem „futures“ ugovora, odnosno s datumima isporuke obično za mjesec ili dva od dana kupnje. No u narednom razdoblju cijena nafte pada, pa MOL sadržaj već ugovorenog tankera, odnosno kupljenog po višoj cijeni, preusmjerava Ini koja ga onda skuplje plaća, a MOL na tržištu kupuje novi tanker za svoje potrebe, sada po nižoj cijeni. I obrnuto, kada je tanker nafte kupljen po nižoj cijeni za Inu, a cijena je potom porasla, MOL je jeftiniju naftu zadržao za sebe, a novi je, skuplji kontingent isporučio Ini. Na taj je način MOL na svakom tankeru nafte imao čistu zaradu od nekoliko milijuna dolara, a rizik promjene cijene u ugovorima za kupnju nafte prebacio je na teret Ine. Samo na jednoj transakciji nafte razlika cijene na spotu i cijene nafte isporučene Ini bila je oko šest milijuna dolara, što je Ina preplatila na vlastitu štetu, a takvih je transakcija bilo mnogo. Nacionalu je iz istih neslužbenih izvora potvrđena gruba procjena prema kojoj je Ina kroz nekoliko godina takve nepoštene MOL-ove prakse oštećena za više od 100 milijuna dolara.

Izvješće je 2015. PwC predao Ivanu Vrdoljaku, ministru gospodarstva u vladi Zorana Milanovića te Državnom odvjetništvu kojemu je u to vrijeme na čelu bio Dinko Cvitan, tijekom istrage izuzeti su brojni dokumenti i računi iz Ine, a i Ministarstvo gospodarstva je imalo vrlo intenzivnu komunikaciju s DORH-om. FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

MOL je godinama skrivao podatke o nabavi sirove nafte za potrebe Ine, ti podaci nisu bili dostupni čak ni tadašnjim hrvatskim članovima Uprave Ine. Bivši član Uprave Ine Davor Mayer, koji je s te dužnosti smijenjen u ožujku 2020., na suđenju bivšem premijeru Sanaderu u slučaju Ina – MOL u travnju 2012. posvjedočio je da je Ina na godinu za kupovinu sirove nafte izdvajala u prosjeku oko 2,5 milijardi dolara, no da hrvatski članovi Uprave nikada nisu imali uvida u stvarnu cijenu nabave nafte niti su dobili pismenu informaciju o cijenama po kojima se ta nafta nabavljala, iako su to u više navrata tražili. Sumnjive transakcije vezane uz nabavu nafte još 2014. istraživao je i USKOK.

Brojni su mediji u ožujku 2014. pisali da su istražitelji USKOK-a tada temeljito „pročešljali“ dokumentaciju Ine, tražeći podatke o tome kako je i po kojim cijenama nafta nabavljana do 2009., kada je tu obavezu imala Inina tvrtka kćer Interina. Kako je poznato, Interina je naftu godinama nabavljala preko male slovenske tvrtke Salbatring na čijem je čelu bio kontroverzni poduzetnik albanskog podrijetla Hetem Ramadani, suradnja s Ramadanijem išla je preko tadašnje Inine „sive eminencije“ i Sanaderovog „intimusa“, člana Uprave Joze Petrovića, a u USKOK-u su sumnjali da Interina naftu kupljenu od Salbatringa plaća po višoj cijeni od tržišne. Godine 2009., nakon potpisivanja spornog dodatka dioničarskog ugovora kojim su hrvatskom suvlasniku iz ruku izbijeni svi alati za suupravljanje Inom, nabava nafte prebačena je na MOL-ovu tvrtku MOL Trade.

MOL je nastavio manipulirati cijenama i potkradati Inu sve do današnjih dana, a to isto nastavio je raditi i s netransparentnom prodajom hrvatske nafte MOL-u u vrijeme ministra Tomislava Ćorića. FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

Novi posrednik, ali stara navada. Praksa naplaćivanja veće cijene od tržišne nastavila se i dalje, samo prema drugom sistemu i za račun drugog „gazde“. Prema pisanju medija, Ina je tijekom pet godina, od 2009. do kraja 2013., godine koje je provjeravao USKOK, kupila sirovu naftu ukupne vrijednosti između 12,5 i 15 milijardi dolara. Novac je sada, umjesto u ruke slovenskog tajkuna, odlazio na račune u Budimpeštu, a Ina je i dalje bila „žrtva“ nezakonitih manipulacija. A Zoran Milanović kao tadašnji premijer, baš kao i njegov nasljednik Andrej Plenković, odlučili su žmiriti i praviti se da te nezakonitosti ne vide.

No PwC-ova istraga došla je do točnih podataka i tablica nabave nafte u kojima stoje precizne količine nabavljene nafte, datumi isporuke, spot cijene koje su vrijedile u trenutku ugovaranja kupnje i cijene po kojima je Ina plaćala naftu. „Svi su ti podaci dostavljeni Ministarstvu gospodarstva, DORH-u i USKOK-u s ostalim prikupljenim podacima o poslovanju, uz sugestije da hrvatska vlada kao suvlasnik ima dovoljno pravnih argumenata da zatraži poništenje dodatka dioničarskog ugovora iz 2009. No nije se dogodilo ništa i pouzdano znam da je u DORH-u u to vrijeme vladalo snažno nezadovoljstvo i frustriranost dobrog dijela istražitelja zbog činjenice da je istraga prikrivena i da je netko dao nalog DORH-u da se cijeli slučaj obustavi“, izjavio nam je jedan od naših izvora.

Drugi predmet PwC-ove istrage bio je zajam, odnosno posudba koju je MOL 2009. odobrio Ini kako bi ova podmirila dug državi od oko milijardu kuna. Naime, Ina je 2009., odmah po potpisivanju Dodatka dioničarskom ugovoru, koji je potpisan temeljem inkriminiranog koruptivnog dogovora između tadašnjeg premijera Ive Sanadera i čelnog čovjeka MOL-a Zsolta Hernádija, upala u financijske probleme i bila je dužna državi preko milijardu kuna.

„MOL je tada Ini odobrio posudbu ‘za stabilizaciju poslovanja’ po financijski vrlo nepovoljnoj kamati od EURO Libor plus 13 posto, što je tada ukupno bilo oko 18 posto. MOL je na tom zajmu dobro zaradio, a Ina je samo na toj posudbi platila 55 milijuna dolara kamata više nego da je uzela kredit od banke po regularnim uvjetima“, objasnio je Nacionalov izvor, potvrdivši da je Ina godinama sustavno potkradana kroz naplatu nerealno visokih kamata na MOL-ove zajmove i manipulacije s nabavom nafte. Zatražili smo stoga i od DORH-a i USKOK-a da nam preciziraju tko je PwC-u naručio izradu izvješća o poslovanju, kada je ono dovršeno i kome je sve dostavljeno te posebno što je po tom izvješću poduzeto i gdje se ono sada nalazi. No odgovor ni od jedne od dviju institucija do zaključenja broja nismo dobili.

Interina je naftu nabavljala preko slovenske tvrtke Salbatring na čelu s Hetemom Ramadanijem, a suradnja s njim išla je preko tadašnje Inine ‘sive eminencije’ i Sanaderova ‘intimusa’ Joze Petrovića. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Ostaje pak nejasno zbog čega se prvo Milanovićeva vlada još 2014., a potom i Plenkovićeva vlada od 2016., kad je već MOL podigao tužbu pred Međunarodnim sudom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) zbog neispunjavanja odredbi ugovora koje se odnose na izdvajanje i preuzimanje plinskog biznisa iz poslovanja Ine, nije odlučila uzvratiti MOL-u kontratužbom pred istom pravnom institucijom, iako je to mogla učiniti.

Mađarska se strana tada mogla tužiti zbog neispunjavanja obveza preuzetih Dioničarskim ugovorom iz 2003., i to zbog propusta ulaganja u modernizaciju dviju rafinerija, zbog potkradanja Ine u poslovima nabave sirove nafte – o tome je Vlada već tada bila obaviještena – i zbog lihvarskih kamata na posudbu iz 2009. Sve su to razlozi koji su stajali u izvješću PwC-a i koji su se mogli i morali iskoristiti, pa bi i sadašnji predsjednik države, a ondašnji premijer Zoran Milanović, baš kao i sadašnji premjer Plenković domaćoj javnosti trebali objasniti tko je i u čijem interesu propustio to učiniti, tim više što je Plenković u prosincu 2016. ,odmah nakon izbora, javno tvrdio da će Inu vratiti u hrvatske ruke.

To nije učinio, a razlog zbog kojeg Milanović to nije učinio i zbog kojega nije poduzeo ništa ni kad je dobio izvješće PwC-a, prema tvrdnjama Nacionalova izvora dobro upućenog u situaciju u Ini u to vrijeme, jest navodni pritisak koji je na njega vršio Siniša Petrović, tadašnji predsjednik Nadzornog odbora Ine. Jedan od izvora s kojima smo razgovarali tvrdi da bi takav arbitražni postupak pred Međunarodnim sudom za rješavanje investicijskih sporova teško prošao jer je dodatak dioničarskom ugovoru iz 2009. vrlo lukavo „zabetonirao“ raniji ugovor iz 2003. i MOL stavio u povoljniji položaj u odnosu na hrvatsku vladu. No drugi stručni izvor tvrdi posve suprotno: „Hrvatska i sada ima mogućnost tužiti MOL pred arbitražnim sudom u Washingtonu, samo ako ima političke volje za to.“ A ima li doista političke volje? Na to pitanje može odgovoriti jedino premijer Plenković.

Bivši ravnatelj Fonda za obnovu i donedavni predsjednik Nadzornog odbora Ine Damir Vanđelić je u prošlotjednom intervjuu tjedniku Express izjavio da je hrvatska energetska strategija „već dugo falična, nedomoljubna i iz upitnih motiva pogubljena“, a Vlada, kaže, „i brojne dobre stvari iz prijašnje strategije (2009., op. N.) nije provodila ili ih je potpuno ukinula u novoj strategiji iz 2021.“.

Glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj-Šipek, koja je ovaj problem naslijedila, nije odgovorila na pitanja upućena DORH-u i USKOK-u. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL