“Bit će lijepo prisjetiti se da su dva hrvatska igrača odigrala prvo finale. Trideset godina je lijepa tradicija, a meni je drago da sam dio takvog spektakla”, rekao je pobjednik prvog izdanja umaškog ATP turnira Goran Prpić komentirajući ekshibicijski meč s Goranom Ivaniševićem koji će biti održan 13. srpnja u umaškom Stella Marisu na istom terenu na kojem ga je 1990. godine pobijedio i osvojio svoj jedini ATP naslov u karijeri.

“Dugo godina nisam bio u Umagu i nekako sam se malo udaljio, jer sam i godinama bio u ženskom tenisu pa nisam dolazio za vrijeme turnira. Kad sam čuo ideju, nisam bio iznenađen. Pomislio sam da bi bilo lijepo. Ipak je to jedini turnir koji sam osvojio i bilo je prvo izdanje turnira, a nekako se uvijek pamte ti prvi pobjednici. Još sam uzbuđen. Ne znam kako će to izgledati. Naravno, što se tiče rezultata, nitko ništa ne očekuje”, izjavio je Prpić na druženju s novinarima organiziranom na terenima HTK “Zagreb”.

Sjećanja na finale koje je, kako sam u šali kaže, “bilo prije nekoliko godina”, nisu bogata. No, Prpić radi na tome da ih osvježi.

“Jako često znam pogledati, pogotovo sad otkako se rodila ideja. I dok gledam, znam puno puta reći ‘daj Prpa, udari tu loptu’. Nekako je sve bilo puno sporije nego što je današnji tenis. Što se tiče momenata u meču, ne mogu se puno toga sjetiti, jedino kraja, naravno. Nisam bio igrač od nekih velikih poena. Bio sam borac, bio sam lukav, pokušao taktički naći način da pobijedim. Taj zadnji trenutak mi je najviše ostao u sjećanju.”

Umag je ostao i jedini naslov u karijeri, koja mu je donijela još mnogo velikih rezultata, olimpijsku broncu 1992. u Barceloni u paru s Ivaniševićem, četvrtfinala Roland Garrosa i Australian Opena, osvojen Hopman Cup na kojem je nastupao u kombinaciji s Monikom Seleš, osvojen Svjetski kup u Duesseldorfu, proboj do polufinala Davis Cupa, kad je s Ivaniševićem činio udarnu snagu momčadi. No, raspad države je zaustavio njihov put, jer u polufinalu više nisu igrali za momčad koja je mogla i do naslova. Te 1990. godine kad je stvoren današnji ATP Tour i Umag u njemu pronašao mjesto, a Prpić postao prvim pobjednikom, bio je nagovještaj još pokojeg trijumfa na ATP turnirima koji se, nažalost, nisu dogodili.

“Sljedeća godina mi je bila jako dobra. Igrao sam finale Nice, tri polufinala Masters serije. Bilo je naznaka da bih mogao i više, ali sam već tada imao 27 godina i bilo je puno kvalitetnijih igrača od mene. Taj prvi umaški turnir je za nijansu bio slabiji od ostalih umaških turnira čija je kvaliteta kroz godine rasla. Ja sam iskoristio priliku da osvojim.”

Pritom je pobijedio nadolazeću zvijezdu, 18-godišnjeg Gorana Ivaniševića, s kojim je u međusobnim dvobojima završio na pozitivnih 4-2.

“Tako je ispalo. On je još bio mlad, ja sam mogao dobro predviđati, pogotovo što se tiče njegovoj glavnog udarca – servisa. Bio sam dobar taktičar pa sam našao načina da iskoristim njegove slabosti.”

Nema sumnje da bi Prpićeva karijera bila drugačija da ga već 1986. godine nije presjekla teška ozljeda koljena.

“Taj me trenutak napravio jačim. Onog trenutka kad sam prošao kroz ozljedu, bio sam mentalno jači nego prije. Teško je govoriti što bi bilo da je bilo drugačije. Gledam na to kao na nešto što mi je pomoglo, ne fizički nego mentalno. Možda ne bi ni ovako dobar bio da se to nije desilo.”

Druga teška ozljeda koljena, koja mu se dogodila 1993. godine dok je igrao za hrvatsku Davis Cup reprezentaciju u Danskoj, praktično je značila kraj igračke karijere i početak vrlo uspješne trenerske. Što u pojedinačnim suradnjama, što kao dugogodišnji izbornik Davis Cup i Fed Cup reprezentacije, Prpić je došao u doticaj gotovo sa svim hrvatskim igračicama i igračima, a u njegovom se opusu ističe trijumf Ive Majoli u Roland Garrosu 1997. godine. Nakon godina provedenih u suradnji s tenisačicama, Prpić je nedavno prihvatio novi izazov – vođenje 22-godišnjeg hrvatskog Davis Cup reprezentativca Nina Serdarušića, trenutačno 259. tenisača na pojedinačnoj ATP ljestvici.

“Drago mi je vratiti se u muški tenis. Drugačija je komunikacija, sve je malo drugačije. U ženskom tenisu sam bio uspješan i rezultati to pokazuju. Našao sam načina kod skoro svake igračice da napreduje igrački i rezultatski. Ovo mi je nakon dugo godina jedan lijepi izazov. Smatram da i muškom tenisu mogu dati puno. Trebat ću malo vremena, koji turnir, da odredim neka mjerila, da vidim što muški tenis traži od svakog igrača pojedinačno pa ću onda moći pretpostaviti i imati predožbu koje su Ninove mogućnosti i potencijal.”

Rad sa Serdarušićem dolazi nakon prekida suradnje s Ajlom Tomljanović, koju je Prpić vodio i na počecima njezine karijere. Prethodno je bio i s Anom Konjuh, Janom Fett, s kojima se rastajao nakon nekoliko mjeseci.

“U svakoj suradnji trenera i igrača potrebno je da taj odnos bude dobar ne samo sa stručne strane, već da se ljudi zbliže, da si karakterno odgovaraju. Nekad je to moguće, nekad nije. Za to nije nitko kriv ili zaslužan. Ljudi probaju. Jednoj strani možda odgovara, drugoj ne. Nije jednostavno odgovoriti na to pitanje. Dok može traje, a kad više ne može, jednostavno se završi”, komentirao je Prpić odnos trenera i igrača.

O potencijalu igračica s kojima je radio, posebno o onom Ane Konjuh, nema nikakve dileme.

“Potencijal Ane Konjuh je neosporan, ako je njezino zdravlje u redu. Nažalost, ne možemo zaobići sve te operacije, ali ako je zdrava, potencijal Ane Konjuh je Top 10, bez pogovora.”

Unatoč odličnim igračicama, hrvatska Fed Cup reprezentacija već godinama ne može izaći iz Euro-afričke skupine 1. Prpić zna u čemu je problem.

“Zadnjih godina u kojima imamo kvalitetu, problem je što nisu uvijek sve igračice nastupale. Ne znam koji je razlog. No, kad bi sve nastupale, mislim da bi morali napraviti korak dalje i otići u Svjetsku skupinu 2. Ta Euro-afrička zona 1 je skupina od 16 reprezentacija i uvijek ispadne da uz našu, ima još jedna, dvije reprezentacije koje imaju iznimnu kvalitetu. Ako mi nismo kompletni, a oni jesu, ne dajemo si šansu da dođemo do kvalifikacija za Svjetsku skupinu 2. Trebalo bi naći načina da se privuče sve igračice, jer je to jedini način da se maknemo s ove mrtve točke.”

Za perjanice hrvatskog muškog tenisa, Marina Čilića i Bornu Ćorića, Prpić ima samo riječi hvale, a zadivljuje ga i ustrajnost Ive Karlovića.

“Teško je naći riječi kojima se može opisati koliko su oni uspješni i veliki sportaši. Marin je već ne znam koliko godina u vrhu svjetskog tenisa, osvojio je US Open. Čovjek u zadnju čas dolazi igrati Davis Cup i pomaže reprezentaciji da radi tako velike rezultate. Sve se može samo govoriti u superlativima. Borna je nadolazeća zvijezda svjetskog tenisa. Napreduje iz mjeseca u mjesec. Mislim da mu je ova nova suradnja igrački donijela momenat više. Samo je pitanje vremena kad će se probiti u Top 10. Oni su predani i maksimalno posvećeni onome što rade, a uspjesi su samo posljedica takvog pristupa. Karlović je priča za sebe. Ivo je genijalac. U ovoj dobi, pogotovo nakon zdravstvenih problema koje je imao, kad smo svi pretpostavljali da je gotovo, on je još uvijek našao snage u sebi da se vrati, ponovno igra sa 40 godina. To je izvrsno”, zaključio je 54-godišnji Goran Prpić koji će 13. srpnja u Umagu još jednom dobiti zasluženi pljesak za neizbrisiv trag koji je ostavio u hrvatskom tenisu.