Objavljeno u Nacionalu br. 783, 2010-11-16

Ekipa Nacionala pratila je rad granične policije u policijskoj postaji Tovarnik gdje su te noći uočene dvije sumnjive siluete, ilegalni imigranti s Bliskog istoka, kako se približavaju granici

“Uočene su dvije osobe, imate sreće večeras”, tako je prošlog četvrtka navečer počela akcija granične policije u policijskoj postaji Tovarnik i reporterske ekipe Nacionala. Cilj je bio snimiti kako hrvatska granična policija opstruira sve učestalije ilegalne prelaske granice, jer će, nakon što Hrvatska uđe u Europsku uniju, hrvatska granica na istoku i jugu zemlje ujedno postati i vanjska granica EU, a jedan od najvećih problema koje ima Europska unija jesu ilegalni doseljenici.

Dvije siluete u poljima koja okružuju graničnu postaju Tovarnik uočila je najprije stacionarna termovizijska kamera. Djelatnici zaduženi za praćenje kretanja koje kamera bilježi na udaljenosti od čak 10 kilometara potom javljaju dežurnoj ekipi granične policije položaj na kojem su osobe uočene. “Ovo područje je kao ‘izmišljeno’ za ilegalni prelazak granice”, kaže Pero Faletar, načelnik policijske postaje Tovarnik, “svugdje je ravnica, ali ima i dosta šumaraka, a imigrantima je glavni orijentir dalekovod i željeznička pruga Istanbul-München.

Znali su čak preko polja dolaziti automobilima s ugašenim svjetlima. Budući da 90 posto stanovnika istočnih zemalja ne zna plivati, bitno im je da ovjde nema nikakve vodene prepreke jer oni bježe od vode.” Reporteri Nacionala ušli su u džip granične policije i zajedno s policijskim djelatnicima krenuli prema granici. Dvadesetak metara od granice skrenuli smo na poljski put, koji je bio još blatnjav od kiše što je padala prethodne noći. Svi u automobilu morali su stišati mobitele, a nakon stotinjak metara vozač je ugasio svjetla i nastavili smo dalje u potpunom mraku. Kad smo oko 22 sata stigli do položaja odakle više nismo mogli dalje automobilom, jer je postojala mogućnost da sumnjive osobe pobjegnu zbog zvuka motora, nastavili smo pješice, gazeći blatnjavim poljskim putem između dviju njiva.

Oči su nam se polako priviknule na mrkli mrak, ali imali smo sreću da je slavonsko nebo te noći bilo vedro i mogli smo vidjeti stotine tisuća zvijezda. Vjetar je taman počeo pirkati, ali budući da smo se kretali, nije nam toliko smetao. “Nije to ništa”, govori nam Pere Tužolčić, pomoćnik načelnika za zaštitu državne granice u policijskoj postaji Tovarnik, “išli smo mi i po puno većem blatu, za vrijeme najvećeg pljuska. Znali smo i tri dana biti u polju, u blatu do koljena, smrznuti i mokri do kože.” Došli smo do povišene drvene kućice u polju, čeke. Djelatnici policijske postaje Tovarnik sami su je izgradili. S visine od četiri-pet metara pruža se odličan pogled na njive na graničnom području. Jedan djelatnik policije uzima ručnu termovizijsku kameru, a drugi IC uređaj za noćno promatranje, pregledavaju područje sa svih strana. Termovizijska kamera razlikuje objekte koji se kreću prema temperaturi tijela. Na ekranu veličine 10-ak cm osobe udaljene nekoliko stotina metara izgledaju kao dvije svjetleće točke. Djelatnici policije već dobro znaju kako razlikovati ljude od životinja.

Iako se na prvi pogled čini da je slavonska ravnica ravna poput lista papira, postoje velika odstupanja na terenu. Sumnjive osobe uočene pola sata ranije odjednom su postale nevidljive i nama na čeki i djelatnicima koji su ih pratili stacionarnom kamerom. “To je kao da loviš duhove. Ako nisi spreman tri dama ležati u koprivama i na kiši, teško da ikoga možeš uloviti. Problem je u tome što ni osobe koje pratimo ne znaju točno kud će krenuti. Njihovo je kretanje posve nepredvidljivo, znaju i nekoliko puta promijeniti smjer. Ako ih nešto prestraši, ponekad se vraćaju natrag i pokušavaju sutradan ili legnu na tlo i tako ostaju do jutra ili čak do sljedeće noći. Jedne zime ulovili smo Afrikanca koji je u bijeloj jakni sjedio na snijegu, sav smrznut. Kad smo ga priveli u postaju, sjeo je na grijalicu pa su mu se zapalile hlače”, priča djelatnik policije. On kaže da je profil imigranata postao toliko šaren da, kad upali baterijsku lampu, zaista ne zna koga će zateći.

“Neki dan smo ulovili dva Kineza, a viču oni: ‘Ne Kina, Mongolija!’ Otkad je puklo u Grčkoj, sve više stanovnika istočnih zemalja počelo je dolaziti ovamo. Tamo su radili na crno i bilo im je super dok nije došla kriza”, priča policajac. Vrijeme na položaju protječe sporo, a sa svakim otvaranjem prozora sve hladniji vjetar ulazi unutra i onima koji nisu adekvatno odjeveni prodire do kostiju. Unatoč čizmama, i noge postaju sve hladnije, a sumnjivim osobama, unatoč stalnom praćenju specijalnim kamerama, ni traga ni glasa. Odjednom sa sjeverne strane uočavamo dva svjetla i zvuk motora. “To su traktori”, objašnjava Pere Ružolčić, “u posljednje vrijeme sve je češće noćno oranje, ljudi rade u smjenama jer ne stignu sve izorati danju.”

No njihov zvuk i svjetla podsjećaju na zvuk policijskog džipa i tjeraju sumnjive osobe u suprotnom smjeru. Posljednji put sumnjivci su uočeni pomoću stacionarne kamere kako prolaze ispod dalekovoda i, umjesto da dođu ravno k nama u “zasjedu”, otišli su u smjeru Iloka, gdje su trebali izići na državnu cestu. Ondje ih je trebala dočekati druga policijska ekipa. No svejedno smo imali sreće jer ima noći kad stacionarna kamera ne bilježi apsolutno nikakva kretanja. Vratili smo se do džipa i otišli do postaje, gdje se nalazi stacionarna kamera. Ondje su nam djelatnici na ekranu pokazali što su uočili te noći. Jasno su se vidjele dvije ljudske siluete. Vidjeli smo i neke snimke od prethodnih noći, kad je odjednom uočeno više ljudi u koloni. “Prije nekoliko dana ulovili smo devet osoba, četvero odraslih, ostalo su bila djeca. Najmlađe je imalo šest mjeseci, a samo jedno je samostalno hodalo. Ti su ljudi ondje odakle su došli prodali apsolutno svu imovinu kako bi mogli platiti put. Iz razgovora s njima doznali smo da do Srbije najčešće dođu bez većih problema. Ondje uzimaju vodiče koji im uzimaju oko 1500 eura samo da ih upute gdje je najbolje prijeći granicu. Vodiči ne idu s njima jer bi time riskirali zatvor, dok se ilegalni prelazak granice tretira samo kao prekršaj.

Te se osobe potom vraćaju onamo odakle pomoću termovizijske snimke možemo dokazati da su došli, u Srbiju”, kaže Pere Ružolčić. Događalo se i da su osobe uspjele ilegalno prijeći granicu, ali su potom naknadno ulovljene, što se u konačnici dogodilo i u slučaju ‘naša’ dva imigranta. Naime, dvojica muškaraca, za koje se ispostavilo da su iz Izraela i Gaze, uspjeli su prijeći na drugu stranu, no drugog ih je dana ulovila granična policija. Nakon prelaska granice imigranti najčešće nastavljaju put javnim prijevozom. Imaju zacrtane rute pa najprije idu pješice u blizini neke prometnice do Vinkovaca ili nekog drugog obližnjeg grada, gdje se namjeravaju ukrcati na autobus ili vlak. Ako u tome uspiju, nakon toga ih je teško locirati. “U sljedećih deset godina očekuje se da bi čak 160 milijuna ljudi trebalo migrirati prema Europi”, priča Darko Filipović, pomoćnik načelnika policijske postaje Tovarnik za graničnu kontrolu, “no, uzme li se u obzir koliko stanovnika imaju samo Azija i Afrika, odakle dolazi najviše migranata, taj podatak ne začuđuje.

Uostalom, najveći broj ilegalnih migranata u našoj policijskoj postaji dolazi iz Afganistana, Iraka, Palestine, Pakistana, Tunisa, Alžira, Maroka, Somalije, a bilo je čak i Egipćana. Ilegalno granicu pokušavaju prijeći i državljani Kosova, ali i Srbije.” Upravo područje oko graničnog prijelaza Tovarnik jedno je od najfrekventnijih po broju ilegalnih prelazaka granice pa je samo u prvih 10 mjeseci ove godine na tom području uhićeno 148 osoba. Zanimljivo, tijekom cijele 2009. uhićeno je samo 9 osoba, a Pere Ružolčić, pomoćnik načelnika za zaštitu državne granice u policijskoj postaji Tovarnik, to objašnjava time što ilegalni migranti, koji su dosad nalaziti utočište u Grčkoj, nakon ekonomskog kolapsa koji je ta zemlja doživjela više ondje ne nalaze dovoljno posla pa pokušavaju ući u zapadnije zemlje EU. No, kako objašnjava Krunoslav Borovec, načelnik Odjela za odnose s javnošću Ministarstva unutarnjih poslova, ukupan broj nezakonitih prelazaka državne granice u posljednjih desetak godina pada. “Premda se Republika Hrvatska nalazi na ruti i smjeru nezakonitih migracija, koji je ujedno i najkraći put između zemalja polazišta, odnosno zemalja zapadnog Balkana, Bliskog i Srednjeg istoka i odredišnih zemalja EU, u prvih deset mjeseci ove godine evidentirana su 1523 ilegalna prelaska.

Tijekom cijele 2009. evidentirano je 1823 osobe, dok je 2005. zbog nezakonitog prelaska granice policija evidentirala čak 4833 osobe.” Kao neke od razloga očitog pada broja nezakonitih prelazaka državne granice i nezakonitih migracija u posljednjih pet godina u Republici Hrvatskoj i u jugoistočnoj Europi, Krunoslav Borovec naveo je, prije svega, ulazak Rumunjske i Bugarske u Europsku uniju, što je za posljedicu imalo promjenu migracijske rute nezakonitih migracija, koja se sada preselila i preusmjerila sa središnjeg balkanskog koridora prema sjevernom kraku balkanskog koridora i srednjoeuropskom koridoru, odnosno Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Uz to, naveo je i bolju tehničku i ljudsku opremljenost i osposobljenost hrvatske granične policije, kao i graničnih policija susjednih zemalja. Osim s pojedinačnim ilegalnim prelascima granice, hrvatska granična policija suočava se i s organiziranim prebacivanjem osoba preko državne granice, čime se bave međunarodno povezane kriminalne skupine koje se u svojim kriminalnim aktivnostima bave i nezakonitom trgovinom oružjem i narkoticima. Hrvatska policija i na tom području postiže vrlo dobre rezultate te iz godine u godinu ima sve više uspjeha. Prema riječima Krunoslava Borovca, cilj trgovaca ljudima je žrtvu izolirati iz poznatog okružja, odnosno uzeti im putovnice i dovesti u državu gdje ne razumiju jezik kako bi ju lakše izrabljivali. Zbog toga se može očekivati da se dio žrtava trgovanja ljudima pronađe i među nezakonitim migrantima. Policijski službenici granične policije posebno se educiraju o tom pitanju, a od 2002. do 2010. granična policija identificirala je sedam od ukupno 89 žrtava trgovanja ljudima.