Izbjegličkom naselju Mala Gorica, udaljenom 6 kilometara od Petrinje, gdje je nakon Domovinskog rata zahvaljujući donaciji japanske vlade bilo smješteno 1200 prognanika u nekih 160 montažnih kućica – istekao je rok trajanja. Tako je za nacional.hr neslužbeno rekla visokopozicionirana osoba iz Gradske uprave Petrinje.

Kućice nisu niti privremeno upotrebljive, rekla je i nastavila: “Tom naselju i kućicama odavno je istekao rok trajanja. Svi su se iselili i tamo se ne smije. Mislim da su ga prenamijenili u poduzetničku zonu ili tako nešto.”

Nacionalovi reporteri u subotu ujutro obišli su lokaciju. Nisu, međutim, uočili nikakve aktivnosti, područje je i dalje napušteno. Naši reporteri nisu uočili nikakvu poduzetničku zonu. U galeriji pogledajte fotografije koje je snimio fotograf Nacionala Saša Zinaja.

Kao što se može vidjeti, kućice su potpuno oronule, i iznutra i izvana. Goli zidovi, tu i tamo koji prozor, većinom zatrpano smećem. Iznutra, možemo vidjeti razbijene sanitarije, kuhinjske elemente iščupane iz zidova. Razbijeni dječji tobogan zaokružuje ove pomalo jezive prizore.

Riječ je, dakle, o prognaničkom naselju Mala Gorica, nadomak Petrinje, o kojem se povela široka rasprava na društvenim mrežama, nakon što je redateljica Nora Krstulović u petak na svom Facebook profilu objavila fotografije praznih kućica popraćenu riječima:

“Zjapeći prazno nekadašnje izbjegličko naselje Mala Gorica na cca 6 km od Petrinje, a za čiju je obnovu u prosincu 2018. u sklopu projekta „Uspostava infrastrukture i jačanja kapaciteta Prihvatilišta za tražitelje azila u Maloj Gorici“ osigurano četiri milijuna eura, od čega je 75 posto trebalo biti financirano putem sredstava u okviru Fonda za azil, migracije i integraciju, dok je 25 posto trebalo biti financirano putem Državnog proračuna. A mi okolo tražimo kampice.”

Prognaničko naselje trebalo je biti prenamijenjeno u Prihvatilište za tražitelje azila, Ministarstvo unutarnjih poslova u to je naselje, odnosno u obnovu postojećih prihvatnih kapaciteta i državnih stanova za smještaj tražitelja azila, trebalo uložiti četiri milijuna eura, ali nakon što su se pobunili mještani, braniteljske udruge pa i gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović, gradsko vijeće Petrinje donijelo je negativnu odluku i MUP je morao odustati od svog plana da ondje smjesti 200 tražitelja azila, odnosno migranata.

O životu u tom naselju izvještavali su ranije brojni hrvatski mediji, do 2015. ondje su još živjeli prognanici kojima država nije uspjela osigurati drugi smještaj, ali već tada su barake, kako je pisao Večernji list, bile oronule, boja im se ljuštila, a na mnoge su se oslanjale improvizirane šupe, drvarnice i kokošinjci.

Novinar Miroslav Šantek Cobra s portala ps-portal.eu obišao je lokaciju 2018. i ovako opisao sablasne prizore koje je ondje zatekao:

“Vozim se ovim sablasnim polukrugom između baraka koje trule i kroz koje sablasno puše vjetar. Na mnogima od njih je sve poskidano, mnogi prozori su razbijeni, kućice zašarane, odnešeno je baš sve što se moglo odnijeti osim hrpe knjiga iz jedne barake. Samo knjige nisu bile baš nikom zanimljive. Tuga, jad i očaj. A onda, između tih kućica pojavljuje se ljudsko biće. Nestvaran prizor, na cesti pored jedne barake stoji žena koja je čula zvuk motora mog automobila i izašla je napolje vidjeti tko to remeti ovu sablasnu tišinu. Mahnula je rukom na pozdrav, a ja ju prepoznajem. Tu gospođu je upoznala cijela Hrvatska iz raznih novinskih napisa i televizijskih priloga novinara koji su s njom razgovarali. Dovojno je da u Google upišete njeno ime – Ankica Džankić i otvorit će vam se puno stranica koje govore o tužnoj priči ove žene koja već skoro 20 godina živi ovdje”.

Ta se gospođa, kako je 2019. pisao portal telegram.hr, morala ipak odseliti. U Maloj Gorici živjela je od završetka rata, kad je ondje došla iz Tovarnika gdje je ostala bez svega. Prema tada nepravomoćnoj presudi Općinskog suda u Sisku, morala je iseliti.

Telegram je opisao i kako je japanska vlada u to izbjegličko naselje uložila sedam milijuna dolara, a kada je 1994. godine njihovo izaslanstvo posjetilo lokaciju na kojoj se trebalo izgraditi naselje, ono je bilo prekriveno vodenim korovom i okruženo močvarom te nije djelovalo kao mjesto za izgradnju. Iako lokacija budućeg naselja nije imala ni pristupne ceste, japanski stručnjaci su napravili projekt prema kojem se to područje moglo isušiti iskopom odvodnog kanala prema obližnjoj rijeci Kupi te su tako i napravili, a prve obitelji iz Istočne Slavonije i Bosne ondje su uselile u listopadu 1995.

Može li to naselje danas postati makar privremeni dom stanovnicima Petrinje i okolice kojima je potres uništio imovinu, čak i unatoč tome što gradske vlasti tvrde da je kućicama “istekao rok”? I je li barem neke od kućica moguće dopremiti obiteljima čije su kuće razrušene? Odgovore na ova pitanja uskoro će ipak i službeno morati dati mjerodavne gradske vlasti kao i novoustrojeni Stožer na čelu s potpredsjednikom Vlade Tomom Medvedom.

Izbjegličko naselje kraj Petrinje zjapi prazno. Iz Grada tvrde da mu je istekao rok trajanja