Kraj svijeta s današnjim komunikacijama teško je naći i na „kraju svijeta“, ali Križnica kod Pitomače prilično podsjeća na nj. Ondje riječni meandri Drave, zajedno sa zamrlim rukavcima Stare Drave, rastu jedni na drugima kao latice u cvijetu. Kad se u to umiješa još „luđa“ državna granica, oni koji vole biti „nigdje“ – bit će na svom. Turisti koji dođu vraćaju se, a dio malobrojne domaće čeljadi, kaže, otišao bi, samo kad bi mogao.

Otok u otoku

Križnica je jedno od dvanaest naselja u općini Pitomača i jedino hrvatsko mjesto preko Drave od Molva kod Koprivnice do Dunava. Prema zadnjem popisu ima 128 stanovnika, ali domaći kažu da samo trećina njih stalno živi u Križnici. S tri je strane svijeta okružuje državna granica. Sa sjevera i istoka ide po rukavcima Stare Drave u obliku troprste krivulje, a s juga je Drava u taj prostor prodrla petljom s rukavcima kojima u „otoku“ Križnice čine unutrašnji – Širinski otok.

U pravokutniku dimenzija 7,5 x 6 metara, dužina tokova i rukavaca iznosi blizu 35 km, a tako i dužina državne granice! No, točan podatak o dužini riječne mreže teško je utvrditi jer se Drava prirodno snižava – više oko 2 cm godišnje – što se ubrzava iskopavanjem šljunka, pa se mnoge povezane mrtvice prekidaju i zarastaju.

Virovitički biolog Ivan Grlica utvrdio je na užem pojasu Drave od Mure do Dunava 222 mrtvice spojene i odvojene s maticom rijeke, površine od par stotine metara do više od milijun kvadratnih metara. Po njemu, Stara Drava kod Križnice propada, zarasta i nestaje.

Tektonika je ovdje ulegla zemljinu površinu serijom paralelnih rasjeda. Duž njih teče Drava, naplavljujući s Alpa tlo, koje uz sitne pijeske nanesene vjetrom i barske taložine te dovoljno vode, čini iznimno plodno područje. Također, to je područje bogatstva stanišnih tipova: poplavnih šuma, vlažnih travnjaka, mrtvih rukavaca, meandara, sprudova i strmih obala. Ona su bila razlog proglašenja Regionalnog parka Mura – Drava: od ukupno 50 stanišnih tipova registriranih na području regionalnog parka, 27 su rijetka i ugrožena.

Most slatkih poljubaca

Na „otok“ se može prijeći skelom i visećim pješačkim mostom dugim oko 250 metara. Most je napravljen 1968. i još nije dobio uporabnu dozvolu. Njegov autor je Matej Meštrić iz Zagreba, autor i vukovarskog vodotornja. Sredinom devedesetih most je obnovljen, no lagana konstrukcija dršće i vibrira što nevještu pješaku ne stvara osobit osjećaj sigurnosti. Pri tome, ako se desi da istodobno lokalni dečki projure na biciklima po njegovim crvotočnim daskama, most zatutnji i zanjiše se kao da će vrag sve odnijeti.

Most je postao jedan od simbola općine, nadahnuće je umjetnicima, i ne postoji mladi par iz šireg područja koji se na njemu nije poljubio, kaže direktor Turističke zajednice Pitomače Marinko Barčan.

Skela ne vozi noću, po niskom i visokom vodostaju, i kad se Drava zaledi. Drava ima naglašeno snježni režim tečenja, uvelike nastaje od snjegova u Tirolu, gdje izvire na 1175 metara visine. Maksimum vode doseže u lipnju, a minimum u prosincu. Kad skela ne vozi sve što se može, prebacuje se mostom: ljudi, osobna prtljaga, poljoprivredni proizvodi, pa i bolesna čeljad. Njih stave u tačke i prebace mostom do druge strane gdje ih čeka hitna pomoć iz Pitomače.

“Zatočenice” u Križnici

Na drugoj obali Drave dočekuje uređeno pitomačko izletište: plaža sa sitnim pijeskom, teren za odbojku na pijesku i druga oprema. Cesta nastavlja do središta Križnice na sjever, u dužini od oko četiri i pol kilometra. Prolazi zapadnim rubom prostora, stisnuta između rijeke i granice. Ponekad se približava granici na manje od 50 metara. Cesta je većim dijelom u sjeni visokog drveća, a na lijevo je otvoreni krajolik. Prekrivaju ga oranice sa sojom, kukuruzom, graškom i sličnim kulturama. Posvuda okolo deseci nijansi zelene. Kroz polja se odvajaju putovi koji spajaju prstolika ispupčenja meandara: Jade, Segedina, Pustare, Luke i drugih.

Pred prvom kućom uz cestu, prizemnicom od žbuke i cigli, sjedi Ante Kukec (82), miran kao krajolik. Obojica slabije čujemo, pa smo brzo odustali od nadvikivanja. Njegova kćer Ivka Maras (54) sve nam je objasnila. Ante je ostao sam nakon smrti supruge, pa ga je Ivka došla paziti. Invalidsku mirovinu je stekla šivajući u Virovitici. Njezina priča se ne poklapa s turističkim idealom mjesta. Ona se ovdje osjeća nekom vrstom zatočenice.

– Ovdje za mene nije lijepo. Teško je. Daleko smo od svega. Ako treba lijekove ili trgovinu treba na bicikl pa 12 km do Pitomače. Još kad ne vozi skela… a to je ove godina bilo često, jada se Ivka dok joj u naručju guče unuče.

Slično o sebi misli i umirovljenica Dragica Sesvečan. Doputovala je krajem devedesetih iz Zagreba s mužem, rođenim Križničanom, zaljubljenikom u zavičaj. Otvorili su mali dućan, jedini u mjestu, koji nije bog zna kako radio.

– Ljudi uzimaju na knjigu dok nemaju nofce, a kad imaju idu u Pitomaču, znate kak je, kaže Dragica i moli da ne mislimo zbog toga ništa loše ni o ljudima ni o njoj.

Nakon par godina muž je umro i dućan su morali zatvoriti. Ona je ostala sama u Križnici, a djeca su joj u Pitomači.

Ljeti je lijepo ovdje, tko želi mir. Radim u vrtu, uzgajam za svoje potrebe i ponekaj još… kadulju i slično, jer je zimi doktor daleko. Zimi već od četiri nastupa „policijski sat“, kaže Dragica i dodaje da se malobrojni stanovnici zimi pokušavaju družiti, i da u organiziranju njihova druženja prednjači Mira Rengel, vlasnica Ribičke kleti.

– Treba puno volje za to, znate, napominje Dragica.

Njezina tvrtka Izoprom, smatra Dragica, zadnji je registriran gospodarski subjekt na Križnici. Postoje još dva restorana i više OPG-ova. Jedan čovjek uzgaja aroniju, pobere je i proda.

Biljana Dudešek (33) sa suprugom Mladenom jedna je od vlasnica OPG-a. Uzgaja ratarske kulture, uljanu repicu, soju, pšenicu i grah. Plasman uspije osigurati preko jednog domaćeg lanca.

Računica postoji i život ovdje može biti dobar, samo treba puno raditi, kaže Biljana i žali se, kao i drugi, da u Križnici nedostaju trgovina, ambulanta, škola i sve što imaju druga mjesta.

Mađarima Drava dvostruko vrjednija

Osjećaj otoka nazire se ne samo iz svake riječi sugovornika, nego o njemu govore i brojni znakovi u krajoliku: granični kameni uz cestu, neobična zgrada karaule, labirint granice…   Karaulu je do 1990. držala granična posada JNA, a kasnije je postala zgrada škole koja danas zjapi pusta i oronula.

One s druge strane, Mađare, nitko ne spominje. S njima nemaju kontakata, kažu. Biljanin otac je Mađar i kaže, nekada su s rodbinom češće kontaktirali. Dragičin muž je bio ribič i znao je s njima dolaziti u kontakt na ribičiji. Protekle godine Mađarska je granicu ogradila žicom, pa je, kažu, skinula.

Mađarska svoje područje visoko vrednuje i proglasila ga je jednim od deset nacionalnih parkova: Duna-Dráva Nemzeti Park. S hrvatske pak strane područje je 2011. proglašeno Regionalnim parkom Mura-Drava. Razlika je jasna: mađarska zaštita ima drugu kategoriju IUCN-a, a hrvatska petu.

To se ogleda i u percepciji zaštićenog područja. Teško je naći mjesto na kojem je Regionalni park u Hrvatskoj cjelovito predstavljen. Svaka od pet županija na kojoj se nalazi predstavlja ga parcijalno za svoje područje. S obje strane granice prostor je proglašen hrvatsko–mađarskim prekograničnim rezervatom biosfere Mura – Drava – Dunav.

U središtu Križnice prolazimo pored kapelice sv. Antuna i restorana Dravska iža. Tu skrećemo na istok, slijedimo grupu novinara koje su organizatori Drugog Fra Ma Fu festivala iz Virovitice poveli u Križnicu. Nalazimo ih u kilometar udaljenoj Ribičkoj kleti, do koje smo se nagledali predivnih dvorišta, mahom pitomih, ali i onih koja su zarasla u drveće među kojima su voćke obješene pod teretom plodova.

U Ribičkoj kleti ugodna atmosfera, ukusna jela i tamburaški sastav koji njeguje zvuke Podravine. Dolje, na terasi nad rukavcem, par peče špek koji miriše do Mađarske.

Što će ostati od duha mjesta?

Općina Pitomača jednu od svojih važnijih razvojnih perspektiva vidi u turizmu, a Križnica po planu razvoja turizma ima najviše potencijala. „Križnica – zadnji panonski otok“ – trebala bi postati prepoznatljiva destinacija koja ponudu gradi na specifičnosti položaja, očuvane prirode i sklada života čovjeka s prirodom, kažu u planu.

Turističko-ugostiteljska infrastruktura treba biti primjerena visokopersonaliziranoj usluzi, Trebali bi to biti objekti manjega kapaciteta, kuće za odmor, obiteljski pansioni, eko-bungalovi ili apartmani, kampovi, s poučnim stazama.

Trenutno se sređuju imovinsko-pravni odnosi, a potom ćemo potražiti partnere investitore, objašnjava Marinko Barčan.

Predviđena je i izgradnja cestovnog mosta koji će obradovati stanovništvo Križnice. On će otvoriti prostor Križnice, ali i zacijelo rasplinuti duh mjesta. Pitanje je hoće li na njemu poljupci biti tako slatki.