Brijunsko otočje, kako kaže turistički promotivni materijal, jedan je od istinskih istarskih dragulja, koji se nalazi na samom sjeverozapadnom izlazu iz pulske luke. Skupinu čine dva veća otoka, Veli i Mali Brijun, te još 12 otoka, otočića i hridi. Od istarske obale ih dijeli tek tri kilometra širok Fažanski kanal. Naseljeni još u prapovijesno doba, posebno su smatrani za izvanredan prostor u rimsko doba, kada su, kao i u cijeloj južnoj Istri, nicala uglavnom velika ladanjska imanja s luksuznim vilama.

Najraskošniji je kompleks ladanjskoga dvorca u zaljevu Verige izgrađen u 1. stoljeću poslije Krista, čiji se ostaci pružaju na površini od oko pet hektara. Život na Brijunima trajao je i u srednjem vijeku, kao i za mletačke uprave, a onda je zbog malarije u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća potpuno zamro. Preselivši glavnu ratnu luku carske mornarice iz Venecije u Pulu, Austrija je u drugoj polovici 19. stoljeća na Brijunima sagradila sedam jakih utvrda, od kojih je najveća bila utvrda Tagetthoff na brežuljku Vela straža na Velikom Brijunu. U vrijeme gradnje bila je jedna od najjačih utvrda na Sredozemlju. Godine 1893. Brijunsko otočje je kupio austrijski industrijalac Paul Kupelweiser i do Prvog svjetskog rata ovo zapušteno područje na kojem je vladala malarija pretvorio u jedno od tada najmodernijih i najatraktivnijih ljetovališta. Legenda kaže da se, kada je prvi put došao na otok, tamo nalazilo svega nekoliko zgrada, hrpe kamenja iz kamenoloma, a od raslinja tek čempres, lovor i nekoliko stabala maslina i duda. Dvadeset godina kasnije u luci je niknulo hotelsko naselje s pet hotela i prvi bazen na Jadranu s grijanom morskom vodom, kao i svi popratni sadržaji. Provedena je asanacija, uređeni su parkovi, šume, arheološki lokaliteti, zoološki vrt i farma nojeva. Zanimljivo je da postojao noćni vlak iz Beča do Pule, koji je dovozio goste do mola na kojem ih je čekao brijunski brod. Početkom 20. stoljeća Brijuni su postali stjecište europske i svjetske aristokratske, kulturne, znanstvene i industrijske elite, a njihov dolazak popraćen je i u otočkim novinama koje su izlazile od 1910 do 1914.

Uz Brijune je vezano i ime nobelovca Roberta Kocha, liječnika, znanstvenika i bakteriologa, kojeg je Kupelweiser pozvao da dođe proučavati malariju. Uskoro je, zahvaljujući istraživanjima svojih suradnika, upravo na Brijunima otkrio da je uzrok malarije anopheles, komarac šarenih krila. U jednom od brijunskih kamenoloma 1908. godine podignut mu je spomenik, a Brijunima je u naslijeđe ostavio svoj mikroskop koji se danas nalazi u sklopu foto-izložbe “Josip Broz Tito” u sekciji fotografija prije dolaska Tita na otočje.

Od 1947. godine otočje je postalo službena ljetna rezidencija Josipa Broza Tita i to je ostala do njegove smrti 1980. U tom razdoblju su izgrađeni novi luksuzni objekti, a obnovljeni su i obogaćeni parkovi, proplanci i šume. Tada su Brijune posjećivali najistaknutiji svjetski državnici, a tamo su održani i neki od povijesnih političkih sastanaka. Od 1983. godine Brijunsko otočje je zaštićeno i ima status nacionalnog parka.

Upravo zbog svoje jedinstvene ljepote i povijesnog značaja Brijuni su godinama predmet prijepora između države i Istarske županije, koje se ne uspijevaju dogovoriti kako istovremeno sačuvati nacionalni park i razvijati elitni turizam. Pitanje svih pitanja jest hoće li turistički dio, dakle hoteli i luksuzne vile, ostati na upravljanje državi, treba li ih dati u koncesiju, ili prodati nekom od stranih investitora. Inače, velik interes za hotele i vile pokazivali su poznati brendovi kao što su One&Only, Ritz Carlton ili Astoria, a svojedobno čak i Donald Trump. Dok se još uvijek razmišlja o rješenju, na Brijunima se provodi projekt “Novo ruho Brijuna”, financiran iz Europskog fonda za obnovu i razvoj, u okviru Operativnog programa “Konkurentnost i kohezija 2014-2020”, koji je dobiven zahvaljujući uspješnoj prijavi prethodne uprave na čelu s ravnateljem Sandrom Dujmovićem na natječaj Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU “Promicanje održivog korištenja prirodne baštine u nacionalnim parkovima i parkovima prirode”. Ukupna vrijednost projekta iznosi 41,8 milijuna kuna, od koji su 85% bespovratna sredstva Europske unije. Voditeljica Službe za pripremu i provedbu projekata Maša Mihelić ističe da, iako je Javna ustanova Nacionalni park Brijuni u projektu trebala sudjelovati s 15%, zahvaljujući 3,2 milijuna kuna sufinanciranja, odobrenog od strane Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, vlastito učešće smanjeno je na svega 5% ukupno prihvatljivih troškova projekta, odnosno na 1,6 milijuna kuna.

“Ugovor je potpisan 5. 10. 2017, mislim na prvi radni dan novog ravnatelja, s ministricom Žalac i ugovoren je rok za provedbu 30. 4. 2020. Provedba projekta uključuje cijeli niz aktivnosti na dva otoka – Velikom i Malom Brijunu, a fokusirana je na dva segmenta: unapređenje posjetiteljske infrastrukture i proširenje turističke ponude te osnaživanje kapaciteta zaposlenika Nacionalnog parka Brijuni s ciljem kvalitetnije prezentacije i promocije brijunske baštine. Napominjem da se radi o projektu isključivo promicanja prirodne baštine, pa predloženi sadržaji u kojima je bilo više kulturne baštine nisu prošli”, naglašava Mihelić.

Od listopada 2017. godine Javna ustanova Nacionalni park Brijuni ima novog ravnatelja – 33-godišnjeg doktora znanosti iz biotehničkog područja Marna Milotića, rodom iz mjesta Gologorica kraj Pazina, koji je do imenovanja na ovu funkciju radio kao asistent na Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Odlukom Ministarstva zaštite okoliša i energetike izabran je kao najbolji od sedam kandidata i tako postao najmlađi ravnatelj Nacionalnog parka na Brijunima.

U trenutku njegovog imenovanja mnoge je iznenadila njegova mladost i činjenica da je izabran preko natječaja, a ne stranačke iskaznice. Marno Milotić priznaje kako ni on to nije očekivao:

“Nisam bio član niti jedne stranke, a izbor za ravnatelja Nacionalnog parka Brijuni bio je i za mene veliko iznenađenje, jer sam kao i ostali građani Hrvatske uvijek bio skeptičan prema zapošljavanju u državnoj službi. Bio sam asistent na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, ali mi je isticao ugovor i zapravo sam ostao na ulici. Javljao sam se na sve natječaje u Narodnim novinama, a jedini u mojoj struci bili su natječaji za ravnatelje javnih ustanova. Između ostalog, pojavili su se Brijuni i Sjeverni Velebit, Medvednica, Kopački rit, Mljet, čak sam se javio i na Plitvice za stručnog voditelja. Kad su me pozvali na razgovor, u to sam zapravo krenuo sa stavom da neću biti primljen. No sa stručnog aspekta rekao sam što treba napraviti, a bio sam upoznat sa situacijom, jer sam godinama vodio seminare za studente o očuvanju prirode na Brijunima. Komisija me saslušala i prihvatila moje prijedloge i baš kada sam želio otići na razgovor za Medvednicu, dobio sam obavijest da sam imenovan na mjesto ravnatelja Javne ustanove Nacionalni park Brijuni.”

Iako i sam dolazi iz Istre i dobro poznaje lokalne prilike, Marno Milotić smatra da mu to nije bila olakotna okolnost:

“Budući da dolazim iz ministarstva na čijem je čelu član HDZ-ove vlade, a tu je, kao što znate, IDS na vlasti. Nacionalni park je s pozicija Istarske županije uvijek percipiran kao izopćeni segment, kao država u državi. No Brijuni jesu sastavni dio Istarske županije, kao i Republike Hrvatske i jedini su nacionalni park u Istarskoj županiji. Mislim da bi Županija to konačno trebala prepoznati i da bi odnosi morali biti puno bolji”, nada se Milotić.

Jedna od prvih promjena koju je uveo bila je osnivanje vlastite službe za pripremu i provedbu projekata EU.

“Da, mi smo prva javna ustanova koja je osnovala svoj vlastiti tim za projekte EU. Kada sam došao, primijetio sam da postojeći ljudi unutar sustava, obzirom na ostale obaveze, neće moći obaviti taj posao. Uvidio sam, ako uzmem nove ljude, da će oni unutar sustava biti razjedinjeni i da neće komunicirati međusobno. Ministarstvo mi je zato i odobrilo da osnujem novu službu, odnosno tim koji će se baviti samo projektima. Budući da se Javna ustanova Brijuni financira vlastitim sredstvima, to je nekako prošlo. Mislim da je to puno bolje nego da plaćamo usluge konzultantskih tvrtki, za koje bismo ionako morali odraditi predradnje i pripremiti materijal. A naši ljudi se ionako financiraju iz projekta, jer je njime tako predviđeno.”

Vlada Zorana Milanovića uložila je prilično velik novac u izradu projektne dokumentacije za razvoj Brijuna. U siječnju 2014. izabran je konzorcij ponuditelja na čelu s Horwath&Horwath Consultingom i Raiffeisen Centrobankom in Beča. Oni su svoje usluge trebali naplatiti oko osam milijuna kuna s PDV-om. Projekt je planirao velike zahvate u infrastrukturu, promjenu postojećeg prostornog plana, kao i izgradnju novog hotela, a njegova vrijednost tada je procijenjena na 1,5 do 2 milijarde eura. U to je vrijeme bivši ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović izjavio kako je u suradnji s Ministarstvom kulture izrađena konzervatorska studija, prema kojoj bi se središnja zona Brijuna mogla vratiti na povijesnu matricu iz razdoblja između dva svjetska rata, kada su postojali veći kapaciteti. No, kako to biva u Hrvatskoj, kada se smjenjuje vlast, projekt je ostao u ladici, tek dio je plaćen, a od njega je vlada Andreja Plenkovića odustala. Ravnatelj Marno Milotić objašnjava kako je projekt odbilo Ministarstvo zaštite okoliša, i to s vrlo dobrim razlogom:

“Naime, nije bio u skladu sa sadašnjim prostornim planom, niti sa smjernicama zaštite prirode. To je, najblaže rečeno, bilo jedno ambiciozno rješenje, koje se meni osobno nije sviđalo, jer je na jednom slajdu pisalo čak da se Nacionalni park treba ukinuti. Brijuni nisu niti Umag niti Rovinj, ne možete doći s mehanizacijom, porušiti postojeće hotele, koji su zaštićeno kulturno dobro još iz doba Austro-Ugarske, unutar zaštićenog područja Nacionalnog parka i onda napraviti velebno modernističko zdanje.”

Budući da hoteli svakako trebaju obnovu, ako ih se namjerava dići na pet zvjezdica u skladu s idejom o vraćanju elitnog turizma na otok, novi ravnatelj Javne ustanove Brijuni smatra da bi najbolje rješenje bilo obnova hotela prema strogim konzervatorskim zahtjevima, unutar postojećih gabarita. S time bi se, uvjeren je, složili apsolutno svi. I Ministarstvo okoliša i Ministarstvo kulture i konzervatori. Naravno, otvara se i pitanje bi li na to pristali potencijalni investitori iz poznatih svjetskih hotelskih lanaca, koji su već pokazivali interes:

“Za to ne znam, ali znam da Brijuni imaju ogroman potencijal. No definitivno treba biti jako oprezan s time. Po mome mišljenju, privatni koncesionar ili privatno vlasništvo unutar Nacionalnog parka se ne bi smjelo dogoditi, zato što to direktno narušava sve principe zaštite prirode. Svaki privatnik bit će zainteresiran isključivo za profit. Njega neće zanimati koliko kapaciteta ima Nacionalni park, već što on iz toga može izvući. Dakle – kako dovesti što više ljudi, da bi imao veću zaradu. On će htjeti svoje plaže, svoje bicikle, svoje automobile. On će se htjeti širiti. Hoteli se nalaze u sklopu Nacionalnog parka, a država je njihov vlasnik, no javnoj ustanovi su dati na upravljanje. Po mom mišljenju, tako bi trebalo i ostati.”

Na primjedbu da država ne bi smjela biti vlasnik hotela, jer je između ostalog i loš gospodar, Milotić ima vrlo čvrste protuargumente:

“Kada je hotel naslijeđeno kulturno dobro, onda smatram da ga država treba zaštititi. Privatni vlasnik neće ništa pitati konzervatore, nego će preko noći porušiti sve, razbiti kupaonice, koje su od neprocjenjive vrijednosti, jer se radi o originalnom mramoru iz 1938, na primjer u hotelu Karmen. Kada bi država dopustila javnoj ustanovi da to odradi, mogli bismo to napraviti po istom modelu po kojem smo obnovili vile. A to je “time-sharing” model. Naši stalni gosti, koji cijeli život dolaze ovdje, bili su spremni platiti unaprijed određene dane za odmor na pet godina. Tako smo dobili novac pet godina unaprijed za tridesetak dana u godini koliko određeni gost boravi u vili, kojim smo kompletno obnovili objekt, a uz to ostala nam je mogućnost iznajmljivati obnovljene objekte u ostatku godine po višim cijenama.”

Na Brijunima, naime, postoji devet austrougarskih vila, od kojih su neke u vrlo derutnom stanju. Neke služe kao objekti za službe parka, tri su date na korištenje kulturnjacima iz Teatra Ulysses i njihovim gostima, a tri su obnovljene i iznajmljuju se gostima visoke platežne moći: “Te tri vile koje su obnovljene pružaju apsolutan komfor gostima, oni tamo uživaju punu privatnost, imaju svoju plažu, privatan mol, vrt, wellness, domaćicu koja brine za njih. Moja je ambicija da i te preostale tri obnovimo, već razgovaram o tome s potencijalnim investitorima, stalnim gostima, koji tu godinama borave 30,40, neki i 50 dana godišnje i koji žele pomoći Brijunima i unaprijed platiti svoju privatnost. Radi se o cijenama od 1500 do 2000 eura dnevno.”

Iako nije siguran da će se država složiti s tim modelom, jer se radi o odluci Vlade na koju uprava Nacionalnog parka ne može utjecati, Milotić smatra da bi država kao vlasnik konačno trebala odrediti što zapravo želi s tim objektima koje je za sada javna ustanova dobila na upravljanje. On sam, kaže, dat će sve od sebe da ih obnovi. Ipak, postoji i dodatan problem:

“Iako je ovo državno vlasništvo, postoje četiri različite strukture koje su nadležne za Brijune. Mi kao javna ustanova, odnosno Nacionalni park, no izdvojeno unutar nas postoje Državne nekretnine d.o.o koje upravljaju rezidencijalnim vilama kojima se koriste visoki državni dužnosnici. To su Mletački kaštel, Vila Jadranka, Vila Brijunka i Bijela vila, kao i Vanga i otok Galija, na kojem je također jedna od vila. Tu je i poluotok Peneda kojim upravlja Ministarstvo obrane, kao i tvrđava Tegetthoff, kojom upravlja Ratna mornarica. Mi smo četiri subjekta koji moraju međusobno funkcionirati. Zamislite da u tu priču dođe još netko sa strane kao privatni investitor.”

Javna ustanova Nacionalni park Brijuni za sada je u potpunosti samoodrživa, iako su rashodi uvijek vrlo visoki. Prema riječima Marna Milotića, Brijuni od ulaznica zarađuju oko 15 milijuna kuna godišnje, što nije dovoljno s obzirom na potrebe i troškove održavanja, koji rastu jer se park nalazi na otoku, limitrani su brodom, redom plovidbe i njegovim kapacitetima.

“Uskoro ćemo dobiti novi brod kao dio projekta koji se financira iz EU fondova. On će imati nešto veći kapacitet, no imat ćemo i nove troškove – posade, mornara, održavanja broda i slično. Od hotelijerske djelatnosti prihodujemo oko 30 milijuna kuna godišnje i taj dio zarade nas zapravo čini likvidnim. Sve ostalo ovisi od godine do godine. Treći izvor prihoda su projekti.”

Jedan od takvih je projekt “Novo ruho Brijuni”, prijavljen za vrijeme bivšeg ravnatelja, koji je Milotić potpisao kada je stupio na dužnost. Budući da se kasnilo već u startu, a rok za njegovu realizaciju je travanj 2020, i Milotić priznaje da će biti dosta teško dotad odraditi sve što su planirali. Najveća investicija u okviru ovog projekta je već spomenuti novi brod na elektropogon od Fažane do Velikog Brijuna i Malog Brijuna, čija je cijena 12 milijuna kuna. Planira se i izgradnja infopunkta, gdje će posjetitelji na jednome mjestu moći dobiti sve informacije – umjesto u Fažani, kao dosad. Taj će infopunkt biti na Trgu prijateljstva na Velikom Brijunu, u njemu će raditi informatori, a imat će i interaktivni ekran. U planu je i nabava dva suvremena homologirana turistička vlaka, rekonstrukcija Ljetnog kina, modernizacija Prirodoslovne izložbe, uređenje Zdenca živa voda i Kompresorske stanice.

Jedna od nedovoljno iskorištenih vrijednosti Brijuna svakako je Titov brend, na kojem bi se sigurno moglo dodatno zaraditi. Ravnatelj Marno Milotić kaže da se donekle slaže s tom tezom, ali dodaje i kako mu je žao što se na Brijune gleda gotovo isključivo kroz razdoblje koje je obilježio Tito. Naime, počeci svega, i Brijuni ovakvi kakvi jesu, stvoreni su zaslugom Paula Kupelweisera u doba Austro-Ugarske. No činjenica jest da svuda u svijetu ljudi još uvijek znaju za Tita i željeli bi doći vidjeti mjesta gdje je boravio, odmarao se, primao svjetske državnike i gdje se stvarala povijest, htjeli mi to ili ne.

“Svjestan sam toga. Upravo zato smo ovog proljeća po prvi puta sudjelovali u Moskvi na Sajmu turizma, na predstavljanju. To nam je strateški bilo izuzetno važno, jer to istočno tržište – od Rusije, preko Kine, do Indije apsolutno obožava sve što je vezano uz Tita. Nakon toga imali smo i prezentaciju u našem veleposlanstvu u Moskvi, kako bismo ponovo pokrenuli tu priču. To nam je utoliko interesantnije zato što je tijekom ljeta šest dana u tjednu uveden direktni let iz Sankt Peterburga do Pule. Posjetili smo i Sankt Peterburg, gdje smo se promovirali turističkim agencijama, kako bi one bukirale i punile te letove. To tržište nas jako voli, osobito nakon ovog nogometnog prvenstva, a nama su Rusi vrlo zanimljivi gosti, jer uvijek dolaze po petnaest dana i više i veliki su potrošači. U planu je obnova foto-izložbe, a u Muzeju će iz projekta “Novo ruho” biti obnovljen dio s prepariranim životinjama koje su živjele nekoć na Brijunima.”

Na pitanje što je s idejom otvaranja Vange – Titove privatne rezidencije na jednom od brijunskih otočića, koja bi vjerojatno posebno zanimala posjetitelje, Milotić kaže da su krenuli s inicijativom prema Vladi, da u suradnji s Uredom za upravljanje državnim nekretninama ponovo pokrenu tu priču, kako bi mogli organizirati obilazak Vange i rezidencijalnih objekata, naravno, kada u njima nitko ne boravi.

“Svaka država pokazuje svoje dvorce, vile, predsjedničke rezidencije, jer to ljude zanima. Brijuni jesu hrvatska ljetna predsjednička rezidencija i to je neosporno. Mislim da tako treba i ostati. Ljudi trebaju ući u Bijelu vilu, vidjeti Meštrovićevu skulpturu i osjetiti nacionalni ponos kada uđu u tu povijesnu rezidenciju. Ne vidim ništa sporno u tome.”

Osim svih ovih prirodnih i povijesnih atrakcija, na Brijunima postoji još jedna dodana kulturna vrijednost, a to je Teatar Ulysses koji je 2001. godine Rade Šerbedžija osnovao s Borisom Vujičićem. Na pitanje kakva je budućnost Ulyssesa, Milotić ističe kako je on bio prvi ravnatelj Nacionalnog parka Brijuni u 18 godina koji je sudjelovao na konferenciji za tisak u povodu predstavljanja jedne premijere Teatra Ulysses:

“Po meni je poražavajuće što je trebalo toliko dugo vremena da netko dođe ispred javne ustanove i kaže – da, vi ste tu s nama i mi smo tu s vama, imate veliku ulogu u promociji Brijuna. Ja sam tom prilikom zahvalio Ulyssesu, jer su doista napravili enormnu promidžbu parka u svijetu kakvu nitko ne može platiti i doveli mnoge poznate ljude koji su Brijune nastavili promovirati dalje. Znam da cijeli ansambl ulaže sebe i golemu energiju da bi svake godine iznova donijeli neku novu predstavu i održavali sve to skupa. Jer financijski i organizacijski radi se o vrlo kompleksnom projektu. Teško je opstati toliko dugo vremena, jer nema novca i sve je manje sponzora.”

Budući da se projekt “Novo ruho” odnosi prije svega na unapređenje interpretacije prirodne baštine i njenog održivog upravljanja, tvrđava Minor na kojoj se izvode predstave na Malom Brijunu nije mogla biti u njega uvrštena, iako se radi o izuzetnom vojnom zdanju. No dio koji će se ostvariti jest obnova postojećih vojnih objekata, koji će biti stavljeni u funkciju.

Maša Mihelić, voditeljica Službe za pripremu i provedbu projekata, ističe kako će u tim kućicama biti uređeni smještajni i ugostiteljski kapaciteti, namijenjeni kulturnim i znanstvenim sadržajima, s naglaskom na edukativnoj komponenti. Moći će ih koristiti kulturnjaci, umjetnici, glumci, znanstvenici, škole u prirodi, umjetničke kolonije. Radi se o sedam objekata, od kojih će jedan biti uređen za čuvare parka, vatrogasnu službu i slično. Sljedeći je korak osmišljavanje i kandidiranje sadržaja koji će u njima biti zastupljeni, za što također postoje natječaji iz EU fondova. Ravnatelj Brijuna dodaje:

“Naš je plan da ansambl Teatra Ulysses bude u njima smješten. No sama tvrđava druga je priča, tu će se morati aplicirati za neki drugi projekt, jer se radi o desecima milijuna eura da bi se taj objekt kompletno obnovio. Vjerujem da bi za to trebao postojati i interes Republike Austrije, koja je i gradila taj objekt, i to samo u pet godina. Fascinantno bez ikakve mehanizacije, u živoj stijeni. Gradili su od 1895. do 1900, u njoj je boravilo oko 300 vojnika, a nakon Prvog svjetskog rata prestala se koristiti. Dakle, djelomično je to i njihovo kulturno dobro i kulturno naslijeđe. Znam da postoje određeni fondovi za baštinu na prostoru bivše Austro-Ugarske Monarhije koji bi se mogli iskoristiti.”

Još jedna velika atrakcija Brijuna je safari, u kojem su bile i još uvijek jesu smještene životinje koje je Josip Broz dobivao na poklon od svojih prijatelja iz nesvrstanih zemalja. Danas se mogu vidjeti nojevi, zebre, deve, lame i indijska goveda, a jedna od znamenitosti je svakako Lanka, nakon smrti Sonyja, njenog mužjaka, ostala je najstariji živući, zapravo jedini slon u Hrvatskoj, a danas ima 49 godina. Nju se posebno mazi i tetoši, a zaposlenici nacionalnog parka nadaju se da će još dugo biti s njima. Pokraj Lanke nalazi se popularni mali kafić na otvorenom, čiji voditelj Marko Brčina tradicionalno pušta Verdija, Puccinija i ostale velikane talijanske opere, što stvara očaravajuću atmosferu na maloj terasi s pogledom na more. Marno Milotić ima i velike planove za obnovu safari parka, za koji se upravo izrađuje master plan, koji bi značio potpunu promjenu koncepcije: “Namjeravamo napraviti moderni, novi safari park, u čemu nam pomaže i Zoološki vrt u Ljubljani, jer su oni također radili drugačiju koncepciju unutar zoološkog vrta. Vrlo nam je bitno i da se učlanjujemo u zajednicu zooloških vrtova EZA – European Zoo Association, koja će nam omogućiti transfer životinja. Postat ćemo tzv. rehabilitacijski centar za životinje, u kojem ćemo ponovno dobivati žirafe, klokane, zebre i sve ostale životinje koje će turistima biti atrakcija. Boravit će kod nas neko vrijeme, a ustanovi bi bilo preskupo da ih mora kupovati sama. Naime, jedna žirafa stoji preko 30 tisuća eura. A više nitko ne poklanja… Dakle – i safari će biti obnovljen, ali i za to treba i novca i vremena. Imamo puno ideja, a imamo i projektni tim.”

Budući da su se ministri zaštite okoliša posljednjih godina mijenjali kao na traci, neki se i nisu imali prilike upoznati previše s problematikom Nacionalnog parka. Ministar Tomislav Čorić u svom kratkom mandatu bio je nekoliko puta na Brijunima, prisustvovao je i sastanku ravnatelja svih javnih ustanova na moru, s ciljem dogovaranja buduće zajedničke promocije. “To je projekt koji se nanovo pokreće, kako bi parkovi promovirali jedni druge i prodavali zajedničke ulaznice. Ministar je tome dao punu podršku i došao na potpisivanje tog ugovora.”

Izbor mladog i stručnog ravnatelja na čelo jednog od najatraktivnijih nacionalnih parkova na hrvatskoj obali već sada se pokazao pozitivnim. Naravno, puno toga ne ovisi o njemu – već o vlasniku Brijuna, a to je država, i zato se samo od sebe nameće pitanje što će od planiranog uspjeti ostvariti tijekom svog mandata. Usprkos dugogodišnjem nedjelovanju državnih i županijskih vlasti, Marno Milotić vrlo je optimističan:

“Jako puno posla se nagomilalo tijekom 30 godina u Parku, dosta toga je zapušteno. Ali – nije to zbog Nacionalnog parka. Jer kad vam se mijenja vlasnik svake četiri godine i svatko ima drugačiju ideju o tome kako bi Park trebao funkcionirati, onda je jako teško provesti bilo kakav plan. Nadam se da ću do kraja mandata uspjeti ono što sam naumio.”