Objavljeno u Nacionalu br. 935, 31. ožujak 2016.

Nakon trideset i pet godina grupa Zvijezde, čiji se hit ‘Nikol’ i danas vrti na radiju, objavila je novi album: njen frontmen za Nacional otkriva zašto se odlučio vratiti na scenu i govori o novom valu, odlasku u Australiju, odabiru života autsajdera i što misli o Hrvatskoj

Prvo pojavljivanje Renata Metessija na domaćoj sceni zbilo se davne 1980. kada je s grupom Patrola i hitom “Ne pitaj za mene” osvojio vrhove tadašnjih top lista širom bivše države. Godinu dana od prvog (i jedinog) albuma Patrole, Metessi je 1982. raspustio svoju prvu grupu i osnovao grupu Zvijezde, s kojom je objavio pet studijskih albuma i u vrijeme novog vala izbacio hitove koji se i danas često vrte na radiju (“Nikol”, “Koji film sad vrtiš u glavi”, “Narodna”, “Grad i njegovi anđeli”). Trideset i pet godina kasnije, Renato Metessi ponovo je okupio Zvijezde i ovih dana objavljuje povratnički album “Ljudi od slame”. U razgovoru za Nacional Metessi se prisjetio svojih početaka, prokomentirao vrijeme novog vala i objasnio tko su ljudi od slame.

NACIONAL: U naslovnoj pjesmi novog albuma kažete ‘’Ljudi od slame troše naše dane’’. Tko su ljudi od slame?

Oko nas postoje ljudi od slame koji iz nas crpe energiju i našu snagu. To je poanta. Mislim da ne moram posebno specificirati na koju vrstu ljudi mislim. To su vampiri koji nam sišu život već duže vrijeme. Neka oni koji slušaju sami zamisle o kome se radi.

NACIONAL: Vratili ste se na scenu novim albumom ‘’Ljudi od slame’’ punih 35 godina nakon što ste prvi put zapjevali u grupi Patrola. Zašto baš sada?

Nije baš iz vedra neba. Imao sam jedan kontinuitet od 80-ih do 90-ih. To osmo desetljeće puno smo radili. Onda je došao rat pa sam se ponovo aktivirao sredinom devedesetih i objavljivao manje-više svakih par godina nešto. Albumi su prolazili s više ili manje medijskog interesa. Tesao sam i brusio svoj glazbeni specifikum. Radio sam na sebi i jednostavno je sve došlo spontano samo po sebi. Bend se ponovo reaktivirao prije sedam, osam godina. Nismo imali diskografske aktivnosti, ali smo više radili na međusobnom funkcioniranju i koncertnim aktivnostima, od malih klupskih svirki do velikih open air koncerata koje smo povremeno održavali. Unazad dvije godine odlučili smo da je vrijeme da objavimo novi materijal.

NACIONAL: Jedan ste od rodonačelnika novog vala, ali gotovo da ste sve ove godine ostali nekako u sjeni, zapostavljeni od medija. Kako to komentirate?

Teško je biti pametan i precizno odgovoriti na to pitanje. Ja sam zauzeo stav nekog autsajdera na samom početku. Što svojevoljno, što stjecajem drugih okolnosti pa sam uvijek bio sa strane, u poziciji promatrača. Nikada nisam bio na tim glavnim mjestima u hrvatskom rocku. Međutim, možda je baš u tome sva draž. Ja sam i počeo s nekim buntovničko anarhističkim stavom da jednostavno ne želim nikada odrasti, biti uspješan, puniti velike dvorane i da me tapšaju po ramenima. Toga sam se u stvari plašio i od toga bježao jer kada te svi vole i svima si dobar, pitanje je kakav si stvarno. Volim muziku i meni je već velika sreća da radim što hoću. Razmišljam na svoj način bez ikakvih podilaženja. U vrijeme Jugoslavije mi smo pljuvali po tom sistemu. Bili smo buntovnici. Cijela naša generacija. Bili smo apsolutno kontra cijelog tog sistema u tadašnjoj Jugoslaviji. Uvijek smo bili isti. Nismo se mijenjali bez obzira na struju. Možda baš ta pozicija nije dozvolila da zauzmemo prva mjesta. U današnje vrijeme je jako teško biti originalan i pošten.

NACIONAL: Je li bilo teže 1980. kada ste osnivali grupu Patrola i pokušavali se s njom probiti ili mislite da je teže danas?

Mislim da je danas teže.

NACIONAL: Zašto?

Hrvatska je mala. Zahvaljujući tehnologiji muzika je dostupna svakome. Možeš raditi s njom što hoćeš. Strahovito je puno bendova i izvođača i jednostavno je publika bombardirana pa od šume silnih informacija, ne vidi drvo. Novovalna scena nije bila velika. Na prste jedne ruke možemo nabrojati nekoliko izvođača koji su ponijeli tu scenu. Tri su bila u Beogradu, dva, tri u Ljubljani. Buldožeri i Pankrti. Rijeka je možda čak prva imala važne bendove kao što su Termiti i Paraf… Ti bendovi su sve pokrenuli i to je bio neponovljiv trenutak. Bio je to kraj jednog društvenog sistema kroz koji se javila prilika za oslobađanjem kojem smo mi oduvijek težili. Bio je to jedan pokret u kojem su bili i Johnny i Rundek i svi smo težili jednom liberalnijem sistemu. Međutim, čini se da smo bili u zabludi, zapravo se danas to jasno vidi.

NACIONAL: Koliko su u to vrijeme mediji davali podršku glazbenom valu koji se pojavio?

Davali su veliku podršku. To je bilo prepoznato. Došlo je do jednog zasićenja u rock glazbi do tada. Imali smo Bijelo dugme, Riblju čorbu, Septembar, Leb i sol i to se već lagano izlizalo. Kao i u svijetu, gdje su se i jedni Rolling Stonesi zaustavili jer ih je zaustavila pojava grupe The Clash. Potukli su ih do koljena.

‘MENTALNI SKLOP 1980-ih bio je drugačiji nego danas. Osjećao se taj duh. Pojavio se Polet, novi fotografi, stripovi… Došlo je do kreativne eksplozije. Danas smo se svi skupa ulijenili’

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da danas, 35 godina kasnije, na Hrvatskoj televiziji ne postoji ni jedna emisija posvećena domaćoj glazbenoj sceni?

Tada je to bilo nešto novo. Mentalni sklop je bio drugačiji u to vrijeme. Osjećao se taj duh. Pojavio se Polet, novi fotografi, stripovi… Došlo je do jedne kreativne eksplozije. Danas smo se, zahvaljujući dostupnosti svega, svi skupa ulijenili. Nekada si imao tri ili četiri radiostanice, danas ih imaš tristo, a tih tristo ne rade ni upola kao tada te tri. Prepoznavanje nečega bilo je puno konkretnije. Danas imamo puno televizija koje ničemu ne služe. Mi imamo jako puno ničega.

NACIONAL: Na novom albumu pjevate: ‘’U zemlji malih japija sve je loša kopija klaunova i spahija.’’ Tko su klaunovi i spahije?

To su likovi koji se kreću oko nas, a koje slabo primjećujemo u svom životu. Bilo da su iz političkog ili kulturnog života. To su zapravo oni koji povlače konce, htjeli mi to ili ne, i koji kreiraju ovakvu sadašnjost. To su ti ljudi. Pjesma govori o tome kako se malom čovjeku na ovim prostorima nije promijenilo gotovo ništa od 80-ih, preko 90-ih do danas. Nažalost, sve te žrtve koje su pale za slobodu bile su uzaludne. Očito nam se to obilo o glavu.

NACIONAL: Početkom 90-ih otišli ste živjeti u Australiju i zamrznuli svoju karijeru glazbenika. Zašto?

Imam dio familije u Australiji, tako da sam u nekoliko navrata i kroz osamdesete boravio u Australiji. Moje zanimanje je puno šire od muzike. Uvijek postoji to vječno pitanje: ostati negdje drugdje ili ne? Uvijek je naš narod negdje emigrirao iz nekog razloga. To je uvijek bilo prisutno pa sam i ja odlučio malo vidjeti svijet.

NACIONAL: Ali ste se ipak odlučili vratiti u Hrvatsku.

Sve što sam stvorio i napravio od glazbe i poezije, dešava se ovdje na ovim ulicama, na ovom mjestu i nemam nikakvu inspiraciju na nekom drugom mjestu na kugli zemaljskoj nekome se drugome obraćati. Ne znam je li to hendikep ili nije. Tu mi je oduvijek bila inspiracija. Jer ako imaš neku odgovornost, govoriš o tome što se dešava oko tebe. Mene nikada nije zanimala neka karijera u Engleskoj ili Americi. Nemam nikakve iluzije kakve su gajili neki manji i veći prije mene. Sve što je važno, nalazi se tu pred tobom.

NACIONAL: Po svemu sudeći, puni ste energije i sa Zvijezdama se vraćate na scenu. Planirate li ponovo puno nastupati?

Da, apsolutno! To je moj život. Tko se bavi rock’n’rollom, zna da u tome nema puno filozofije. To radiš dok stojiš na nogama. Mogu biti razne pauze i prekidi, ali ja ako nisam na sceni, kao da ne postojim.

NACIONAL: Često ste prisutni na klupskim koncertima i raznim događanjima, za razliku od većine vaših kolega iz vremena novog vala koji se drže nekako po strani. Što vas tjera van?

Njih pitajte zašto njih nema. Mene uvijek prati ona izreka “Znatiželja je ubila mačku”. S druge strane, ja sam veliki zaljubljenik u muziku. Ne samo u svoju, već i u muziku drugih, nisam egocentrik. Danas ima puno sebičnosti. Meni često kažu da sam preskroman, a danas je bahatost vrlina. Mene zanima puno toga. Kao klinac sam kod Kvatrića u Harambašićevoj, gdje je bilo puno klubova, već s 12, 13 godina odlazio na koncerte. Na koncerte Robota, Bijelih strijela ili nekog trećeg. Ta kultura odlaženja na koncerte me isto školovala i ostala je do danas. Ne gledam baš sve, iako je ponuda sve veća, ali je puno lošija. Osim toga, veliki sam diskofil, sakupljam vinile cijeli život. Nema nas baš puno kojima se da s time zafrkavati. Ja imam tri, četiri gramofona doma. Danas je sve manje i praktičnije.

NACIONAL: Je li muzika koju ste stvorili tijekom karijere dovoljan financijski izvor od kojeg živite i danas?

Hvala Bogu, ostala je neka ostavština zbog koje imam krov nad glavom i tanjur na stolu. Ostao je taj jedan opus od dobrih dvjestotinjak pjesama. Honorar koji zaradim na temelju svojih autorskih prava i novac od nastupa, jedini je prihod od kojeg živim. To mi je dovoljno jer nemam nekih specijalnih prohtjeva. Mogu platiti režije, struju, skrpati kraj s krajem i bavim se onim što volim. Ne trebaju mi ni vile, ni jaguari, ni jahte. Imam jako puno prijatelja s kojima provodim vrijeme na moru, iako nitko od nas nema kuću na moru. Živim jedan normalan život i nitko nije iznad mene da me sili da se moram rano ustati i raditi neke stvari koje ne želim. Kada navečer zaspim, spavam mirno jer nisam nikome ništa dužan. Glazba me održava duhovno, a zanima me i likovni život.

NACIONAL: Uskoro, 31. ožujka, nastupate u Vintage Industrial baru gdje ćete promovirati novi album ‘’Ljudi od slame’’. Što nakon toga?

Imamo već dogovoreno desetak nastupa nakon tog koncerta. Dosta je velik interes zahvaljujući singlovima koji su se fino zavrtjeli na radiostanicama. Prvo da malo prodrmamo Zagreb. Mislim da je ovaj album došao u pravi trenutak i kao dokaz da rad nije bio uzaludan. Jako smo inzistirali na tekstovima, na aranžmanima, na harmonijama, da bude prirodno i da se osjeti ta jedna jednostavnost koja je zapravo suština rock’n’rolla. Osim toga, mi nismo virtualni bend. Nas zanimaju živa svirka i kontakt s publikom. To je veliki posao koji znaju oni koji se iskreno bave glazbom bez obzira na glazbeni žanr. Moraš orati svoju njivu.